Aleksandar Parezanović

* * *

Došlo je vreme preduskršnjih misa u Hrvatskoj. Mame su deci iz ormana izvukle najbolju odeću, oni klinci koji imaju „macho“ tate, krenuli su ka katedrali samo sa mamama, a one tate koji se od drugara na stide da pokažu da su kući nežni i predani porodici, pošli su sa ženama i decom na večernje okupljanje. Čak je bilo i kombinacija da idu samo tate sa decom, pošto su mame uspaničeno ostajale kući, da srede sve što su zamislile, da podignu tortu koja se još nije „digla“, da sačekaju da se nadigne testo, jer stižu rođaci iz zaleđa. Sve u svemu, puno korpica sa jajima je otišlo put katedrale i mesto je opustelo, jer skoro nikoga nije bilo na ulicama. Skoro nikoga…

Retki turisti su se švrćkali okolo i ulazili u kafiće, konobari su tu bili po zadatku, a ne po (neutvrđenom) uverenju, tu su bili i pubertetlije oba pola kojima roditelji više ne mogu ništa narediti i – bitange.

Skoro iste kao naše. Iste frizure (to jest bez frizura, skoro obrijanih glava), jakih, bikovskih vratova i mišića, dugotrajno klesanih po uličnim tučama, po evropskim i domaćim zatvorima, u teretanama i patriotskim ratovima. Prošla ih je potreba da budu vernici, pa više ne posećuju dosadne mise, uvideli su da više ništa ne mogu da urade da bi postali društveno priznati, bivši komandanti i političari-pokrovitelji su im poodavno pod zemljom ili u zatvorima, više njihov novac nije poželjan u dobrotvorne svrhe, pa im je svejedno kako drugima izgledaju.

Zato javno grade nekretnine koje potom oplođuju kroz prodaju ili rentiranje, voze iste modele auta kao i braća Srbi iste kriminogene orijentacije. Doduše, voze ih nešto sporije i manje bahato od istočnih komšija, imaju slične ženske (ako mogu da primetim, možda su ovim curama silikonizovane grudi i usne malo manje, valjda zato što je Hrvatska manja od Srbije, pa poštoju te razmere). Ne stavljaju brojanice i krstove na retrovizor automobila, kod njih je tu zastavica NK Rijeke, NK Hajduka ili NK Dinama, zavisno od mesta lokalnog prebivališta. I drže se s krimosima iz susednih zemalja, druže se i posluju, brže i prisnije nego normalan svet, policije i državnici.

A opet nekako ne sijaju, ne dive se više kada dvadesetogodišnji nećak raskošnog gradonačelnika Splita skrca auto od 220.000 EUR iznad Splita, čuju da se po Srbiji zatvori ubrzano pune, a to, nekako, zloslutno zvuči.

Ne mogu da kažem da mi ih je žao.

. . .