Aleksandar Parezanović
* * *
Retki turisti su se švrćkali okolo i ulazili u kafiće, konobari su tu bili po zadatku, a ne po (neutvrđenom) uverenju, tu su bili i pubertetlije oba pola kojima roditelji više ne mogu ništa narediti i – bitange.
Skoro iste kao naše. Iste frizure (to jest bez frizura, skoro obrijanih glava), jakih, bikovskih vratova i mišića, dugotrajno klesanih po uličnim tučama, po evropskim i domaćim zatvorima, u teretanama i patriotskim ratovima. Prošla ih je potreba da budu vernici, pa više ne posećuju dosadne mise, uvideli su da više ništa ne mogu da urade da bi postali društveno priznati, bivši komandanti i političari-pokrovitelji su im poodavno pod zemljom ili u zatvorima, više njihov novac nije poželjan u dobrotvorne svrhe, pa im je svejedno kako drugima izgledaju.
Zato javno grade nekretnine koje potom oplođuju kroz prodaju ili rentiranje, voze iste modele auta kao i braća Srbi iste kriminogene orijentacije. Doduše, voze ih nešto sporije i manje bahato od istočnih komšija, imaju slične ženske (ako mogu da primetim, možda su ovim curama silikonizovane grudi i usne malo manje, valjda zato što je Hrvatska manja od Srbije, pa poštoju te razmere). Ne stavljaju brojanice i krstove na retrovizor automobila, kod njih je tu zastavica NK Rijeke, NK Hajduka ili NK Dinama, zavisno od mesta lokalnog prebivališta. I drže se s krimosima iz susednih zemalja, druže se i posluju, brže i prisnije nego normalan svet, policije i državnici.
A opet nekako ne sijaju, ne dive se više kada dvadesetogodišnji nećak raskošnog gradonačelnika Splita skrca auto od 220.000 EUR iznad Splita, čuju da se po Srbiji zatvori ubrzano pune, a to, nekako, zloslutno zvuči.
Ne mogu da kažem da mi ih je žao.
. . .
Znam ljude. Dobri momci. Diskretni. Svuda ih je na nasu radost. Pomazu ljudima. Na sve nacine :-)