Dejan Novačić

* * *

Nekima nije dosta.

Neki i dalje trče.

Od Bleda do Umaga, od Jajca do Drvara, i od Tivta do Ohrida, omladinci i omladinke, sada već u najboljim godinama, ne odustaju od štafete mladosti.

Na plato ispred muzeja 25. Maj u Beogradu ove godine stiglo je čak šest štafeta iz šest gradova bivše Jugoslavije. Palice su završile u rukama Josipa “Joške” Broza, Titovog unuka, ugostiteljskog radnika i predsednika Komunističke partije Jugoslavije.

Unuk se zahvalio, rekao da Dan mladosti “jača veze među ljudima bivše Jugoslavije” i odneo palice kući.

Istovremeno, na drugom kraju grada, održana je spontana mini – štafeta na potezu bife „Kadinjača“ – kafana „Drvar“. Štafetna palica je u obliku boce „chivasa“, Titovog omiljenog viskija, prevalila put od sedamdeset pet metara, savladala dva ćoška i bezbedno prešla jednu prometnu ulicu. Uzimajući u obzir da su nosioci štafete vredno trenirali još od ranog jutra – nije mala stvar.

Sve je počelo 1945. godine kada je CK SKOJ-a odlučio da „rođendan maršala Tita obeleži posebnim programom”, i to tako što će uoči 53-rođendana druga Tita „odeljenje za fiskulturu organizovati masovna omladinska štafetna trčanja širom Jugoslavije”. Prva štafeta krenula je iz Kumrovca, rodnog sela druga Tita, a u Beogradu je predao Mika Tripalo, u to vreme predsednik Narodne omladine Jugoslavije. Posle je svake godine štafeta kretala iz drugog mesta i republike. Omladinci su nosili “lepo izrađene palice i u njima pisanu čestitku našem Maršalu, sa pozdravima naroda koji ih je putem dočekivao…” Većina omladinaca je trčala, a bilo je i onih koji su plivali, ronili, pa čak i skakali iz aviona. Ostali su stajali u špaliru i bodrili mlade maratonce aplauzom.

Kasnije, nakon što smo preležali dečje bolesti socijalizma, “Titova štafeta” preimenovana je u “Štafetu mladosti”, a Titov rođendan u “Dan mladosti.” Neki kažu da incijativa za promenu nije bila Titova, jer on sam teško da bi se odrekao svog zadovoljstva. Ipak, malo je verovatno da bi u ono vreme, 1957. godine, bilo ko osim njega samog imao petlju da izađe s takvim predlogom.

Bilo je izrađeno vise od 100.000 palica i ispisano na milione ceduljica s najlepšim željama. One su bile adresovane ”voljenom predsedniku Titu”, “dragom Titi”, “Starom”, “Maršalu”, “arhitekti nesvrstanosti”. Višemesečni put štafete iz dana u dan pratile su novine i radio-stanice, a kasnije i televizija. Za nosioce štafete bila je velika radost da se prepoznaju u nekom kadru iz “dnevnika” ili “filmskih novosti”, a o njihovim tetkama i bakama i da ne govorimo.

Tito je umro 1980. godine, a štafeta je nastavila svojim putem. Omladina je i dalje trčala, a scenaristi, režiseri i koreografi “sleta” naplaćivali su masne honorare. Državno rukovodstvo je i dalje sedelo u loži na stadionu JNA i pravilo se blesavo, kao da se u međuvremenu ništa nije promenilo. I ko zna dokle bi to trajalo da se nisu umešali Slovenci.
.

Kako su Slovenci pokvarili veselje

Kada je 1987. došao red na SSO Slovenije da organizuje Dan mladosti, slovenački omladinci predložili su, pored ostalog, i zvanični poster proslave. Reč je o notornom plakatu Novog kolektivizma, likovnoj i ideološkoj parafrazi slike Richarda Kleinea iz Hitlerove Nemačke, na kojoj neki plavokosi bilder osvetljava bolju budućnost s nacističkom zastavom u jednoj i bakljom svesti u drugoj ruci.

Nazi-simbolika je u interpretaciji Novog kolektivizma bila zamenjena jugoslovenskom, petokraka je zauzela mesto svastike, i ono što bi u normalnim okolnostima bio samo nedostatak duha (ako se složimo s Kišom da se “kič meri banalnošću svojih asocijacija”) pretvorilo se u skandal federalnih razmera. Krenula je haranga pravovernih, a u napadima na plakat, Novi kolektivizem i Sloveniju prednjačile su iste one redakcije i isti politički i kulturni radnici koji će se samo koju godinu kasnije staviti na raspolaganje malo mračnijim ideologijama i silama od onih koje su slovenački omladinci nespretno pokušali da ismeju. Ali tada više ništa nije bilo smešno. Umesto jeftinih umetničkih petardi, Jugoslaviju su počele da potresaju prave eksplozije, pa je uskoro sve otišlo dođavola i ovakve stvari više nikome nisu bile važne. Ali u ono vreme, slovenački omladinci bili su izloženi tolikom pritisku da su na kraju objavili danas brižljivo zaboravljenu “Izjavu” u kojoj piše da “ta plakat enkrt za vselej briše negativno simboliko mračne polpreteklosti. Svastiko je prekrila petokraka zvezda po vzoru nočne ilegalne akcije partizanov, ki so z rdečo zvezdo uničevali fašistična obeležja”. Izjava se završava rečima “Živel dan mladosti – svoboda umetniški ustvarjalnosti!”

Dan mladosti, uprkos najboljim željama Novog kolektivizma, nije preživeo. Te godine je pod ciničnim nazivom “Upalite svetlo” održana poslednja proslava Dana mladosti u Beogradu. Reflektori su pogašani, a šta je posle bilo, znamo. Ono što se u međuvremenu zaboravilo je ime poslednjeg nosioca štafete. To je bila pionirka Reimonda Brokaj iz Gnjilana, a štafetu je u ime pokojnog predsednika primio Haim Rexhepi, u ono vreme predsednik Omladine Jugoslavije.

Preostala je bila još samo jedna manifestacija u vezi s Titom, ali ni ta se nije dugo održala. Naime, od 1981. godine, na godišnjicu Titove smrti, 4. maja u tri popodne, radni ljudi i građani Jugoslavije stali bi u stav mirno i minutom ćutanja odali počast svom bivšem lideru i prošlom životu. Odnekud bi se oglasile sirene, saboraćaj bi stao, a narod ukopao u mestu, neki stisnutih vilica i sa suzom u oku.

Uskoro je onima što su naročito jako stiskali vilice postalo jasno da vetrovi polako menjaju smer. Takvi su prvo prestali da se obaziru na sirene, i nastavili bi da sede dok su u kafićima i kafanama drugi ustajali. Neki su otišli i dalje, pa su 1989. godine pristalice Zorana Đinđića izašle na beogradske ulice i, u trenutku kada su se razlegle sirene, kolektivno uhvatale za jaja ili ko šta već ima, da bi na taj način pokazali šta misle o Titu. Kao i o onome čemu ih je mama učila kad su bili mali.

.

Kako to rade majstori

Jugosloveni nisu naravno izmislili rupu na saksiji. Koreografija Dana mladosti odavno je bila viđena na sokolskim sletovima u Čehoslovačkoj, štafetnu palicu smo pozajmili od Grka, a sam običaj – da čestitamo rođendan svom predsedniku – ukrali smo na trulom Zapadu.

Amerikaci su tradicionalno slavili rodjendan Georga Washingtona uz artiljerijske plotune, vojne parade i narodno veselje. Škole na njegov rođendan nisu radile, državne ustanove bile su zatvorene, čak su i Crnci imali slobodan dan. Nakon Washingtonove smrti ništa se nije promenilo – Amerikancima je bilo potrebno skoro 200 godina da shvate da im je predsednik umro, pa su prestali da slave njegov rođendan otprilike u isto vreme kada i Jugosloveni Titov. Samo što su Amerikanci Washingtonov rođendan preimenovali u Presidents Day. To je danas jedinstven praznik, jer čak ni na Kubi ne postoji ništa slično “Danu generalnih sekretara”.

Holanđani, za razliku od Amerikanaca i Jugoslovena, još uvek nisu raskinuli sa kultom ličnosti i mračnom prošlošću. Oni i dalje slave rođendane svoje kraljice i to kao da joj je svaki – poslednji. I ne samo to, Holanđani uporno, od 1945., tog istog 4. maja kao i mi nekada, i dalje puštaju sirene, a prolaznici na ulicama, turisti po coffee shopovima i osoblje u red districtu i dalje ustaje i odaje počast svojim herojima i žrtavama rata.

U Britaniji je Kraljičin rođendan takođe državni praznik, ali se slavi malo diskretnije nego u Holandiji, tako što uvek padne na prolećni bank holiday, koji je ionako neradni dan. Ali to ne znači da Britanci manje vole svoju kraljicu. Naprotiv, vole i nju i sve članove kraljevske porodice, kojima “The Sun” i “Daily Mirror” posvećuju mnogo veću pažnju nego što su “Delo” ili “Vjesnik” ikada posvećivali Titovoj porodici. Zato smo valjda ostali uskraćeni za fotografije Zlatice Broz kako se, poput Lady Di, na Bahamima mazi sa svojim instruktorom ronjenja, ili Joške Broza kako, poput princa Harryja, u nacističkoj uniformi pije pivo na Halloween partiju. Iz nekog razloga ni venčanja ni sahrane članova Titove porodice nisu direktno prenošene na državnoj televiziji, niti su batleri i kućna posluga – sve do nedavno – prodavali svoje priče tabloidima.

Izuzetak je bila samo Titova sahrana. To se od javnosti ipak nije moglo sakriti jer je u Beograd došlo čak 208 delegacija iz sveta. Po računici pedantnog Doktora Poljickog, četiri više nego na sahrani Pape Ivana Pavla II, a bilo je tu i milion uplakanih ljudi koje nisi mogao da ne primetiš čak i da si hteo.

Ali, život ide dalje, pa su bivši građani Jugoslovena u međuvrmenu odlučili da u prošlosti stvari baš i nisu bile takve kao što su izgledale. Statistika kaže da je sveki treći Jugosloven bar jednom u životu “trčao štafetu”. Gde su nestali svi ti omladinci koji su mesecima trčali i nosali palice – ne zna se. Ovde u emigraciji ih nema, a tamo, u republikama, kažu da ih nikad nije ni bilo.

Zato sećanje na Titovu štafetu izaziva podeljene emocije. Za jedne, to je simpatična uspomena na mladost i nadrealne reportaže državne televizije. Za druge, to je neprijatno podsećanje na ono u čemu su i sami učestvovali: kako su trčali, pravili kolutove i dubili na glavi.

Kako bilo, štafeta je opet tu.

Samo je mladost negde otrčala.
. . .

http://cyberotpisani.blog.co.uk/