Đorđe Popović

****

Putem od mora prvo što se primeti su zidine Hilandara. Manastir liči na veliko utvrđenje ojačano pirgovima među kojima dominiraju dva. Sa južne strane je pirg svetog Georgija, visok nešto manje od 30m; pretpostavlja se da je iz vremena Sv. Save. Najmonumentalnija hilandarska kula je pirg Svetog Save na čijem vrhu se nalazi  paraklis posvećen Sv. Jovanu Preteči. Nekadašnji pirg Sv. Dimitrija danas je crkva pored koje se nalazi i zvonara. Interesantno je pomenuti da se na Hilandaru kao i na celoj Svetoj Gori zvona čuju samo u izuzetnim prilikama. Umesto njih koriste se drvena klepala („simandro“) sa svojim milozvučnim ritmovima. Taj zvuk se čuje pre bogosluženja kada monah idući u krug poziva u hram na molitvu.

Jedini ulaz u manastir nalazi se sa severne strane. Zidovi ulaza su oslikani scenama iz života Presvete Bogorodice. Iz ovog poluotvorenog portala nailazi se na jedna debela čelikom optočena drvena vrata. Iza vrata su okačena dva drvena topuza koja podsećaju na vekovnu odbranu od spoljnog neprijatelja. Kroz ta vrata se ulazi u malo dvorište pa kroz druga masivna vrata u treći prostor  iznad koga su konaci i odakle se ukazuje manastirsko dvorište sa dva ogromna čempresa iza kojih se nalazi crkva.

Manastirska (saborna) crkva je jedna od najlepših na celom Atosu. Potpuno je očuvana u prvobitnom vizantijskom"Manastirska loza"izgledu. Računa se da je sadašnja crkva sagradjena krajem XIII veka, a krajem XIV veka dozidana je priprata kneza Lazara. U crkvi se nalazi visoki, pozlaćeni ikonostas iz XIV veka iza koga je sačuvan originalni mermerni niski ikonostas. Pod je od  mermernog mozaika koji je veoma lep, ali na mestima oštećen.

Trpezarija u kojoj gosti obeduju zajedno sa monasima je iz XIV veka. Izgradio ju je kralj Milutin. Trpezarija je potpuno oslikana. Na pročelju se nalazi igumanov okrugli mermerni sto, a u produžetku drveni masivni stolovi sa klupama. Gosti ručavaju  zajedno sa monasima. Jedan monah je zadužen za smeštaj svih gostiju za stolove. Na stolu se nalazi već sipano jelo u metalne tanjire, escajg, metalne čaše i dve flaše, jedna sa vodom, a druga sa domaćim crnim, hilandarskim vinom.

Obed počinje tek kada iguman da znak. Tokom obeda jedan od monaha čita obično priče iz života svetaca mada ima i „slobodnih“ tema. Ručak se završava takodje na igumanov znak. Za one koji sporije jedu nema brige, ima sasvim dovoljno vremena da se završi ručak. Na Hilandaru se ne jede meso (osim ribe).

Uz samu crkvu se nalazi manastirski bunar i čuvena, lekovita loza svetog Simeona.

Riznica i biblioteka smeštene su sa istočne strane manastira. Računa se da Hilandar ima oko 1.000 drevnih rukopisa i preko 25.000 knjiga. Ovde se može videti mozaička ikona Bogorodice Odigitrije iz XII veka, zatim Bogorodice sa Hristom, jedno od najlepših ostvarenja vizantijskog slikarstva iz  XIII veka i mnoge druge vredne ikone.

Ikona Trojeručica

Predanje kaže da je početkom VIII veka, za vreme ikonoborstva, ikona Presvete Bogorodice,  slikana rukom Apostola Luke, bila porodična dragocenost Jovana Damaskina http://sr.wikipedia.org/sr/Јован_Дамаскин. U to vreme  Damaskom su vladali Arapi a  kalif Valid je bio oficijelni vladar Damaska. Jovan Damaskin je bio vatreni pobornik poštovanja ikona a kod kalifa je službovao kao svetovno lice. Vizantijski  samodržac Lav III Isavrijanac, inače ikonoklast, shvatio je da Jovan Damaskin ozbiljno ugrožava njegove napore u borbi protiv ikona. On je naredio svom pisaru da falsifikovanim Jovanovim rukopisom napiše pismo u kome navodno Jovan Damaskin poziva samog Lava Isavrijanca da dođe u Damask i preuzme vlast. Ovaj falsifikat Lav je poslao kalifu Damaska, a uz njega i svoje pismo u kome ga upozorava da mu Jovan radi iza leđa. Bez provere Valid naredi da se Jovanu odseče desna ruka kojom je navodno pisao zavereničku poslanicu i da se ruka obesi na glavnom trgu Damaska. Kada je sunce zalazilo Jovan je zatražio da mu vrate njegovu ruku što je i učinjeno. Sa nepokolebivom verom Jovan je kleknuo pred ikonu Presvete Bogorodice moleći je da mu isceli  desnicu kako bi svojim pisanjem nastavio da brani poštovanje ikona. Tako moleći on se uspavao. Kada se probudio video je da je ruka zaista isceljena. Iz zahvalnosti Jovan Damaskin se postara da na donjoj levoj strani ikone pripoji napravljenu srebrnu ruku u znak sećanja na čudo koje se dogodilo. Od tog događaja ikona je dobila ime “Trojeručica” a Jovan Damaskin napusti Siriju i postade monah u čuvenoj Lavri svetog Save Osvećenog u Palestini. Sa sobom je poneo i čudotvornu ikonu. U  Lavri saznaje da je sveti Sava Osvećeni pre svog upokojenja (VI vek) dao zapovest da pored njegovog groba pričvrste njegovu patericu (igumanski štap). Pored date zapovesti prorekao je da će kao poklonik u manastir doći jedan carski sin imena njegovog i da će pri njegovom poklonjenju grobu pričvršćeni štap pasti na zemlju. Kada se to bude desilo monasi tom pokloniku moraju da predaju njegovu patericu i ikonu Svete Bogorodice koja se takođe čuvala u Lavri pod imenom “Mlekopitateljica”. Znajući za ovo proroštvo Jovan Damaskin je takođe ostavio zaveštanje da  kada se ovaj događaj desi da tom carskom sinu pored “paterice” i “Mlekopitateljice” predaju i njegovu ikonu “Trojeručicu”.

Pet vekova kasnije u Lavru je stigao monah Sava iz manastira Hilandar. Kada se poklonio grobu svetog Save Osvećenog, paterica je sa svog mesta pala. Da ne bi lakomisleno postupili manastirski oci su ponovo pričvrstili patericu i čekali šta će se dogoditi sledećeg dana. Sutradan je paterica ponovo pala. To je  bio dovoljan znak te manastirski oci izvršiše zavet svetog Save Osvećenog i Jovana Damskina. Sa poklonima i trostrukim blagoslovom Sava dolazi na Svetu Goru. U svoje dve kelije koje je sam podigao u Kareji ostavlja igumanski štap i “Mlekopitateljicu”. Ikonu “Trojeručicu” sveti Sava je doneo sa sobom u manastir Hilandar. To je bio prvi dolazak  “Trojeručice” u Hilandar. Ona  ostaje u Hilandaru sve do 1347. godine kada je manastir posetio car Dušan  koji je, po blagoslovu igumana, pri odlasku sa sobom poneo “Trojeručicu”. Negde krajem XIV veka “Trojeručica” stiže u manastir Studenicu. Pred najezdom Turaka studenički monasi, bojeći se za sudbinu “Trojeručice”, pričvrstiše ikonu za samar jednog magareta. Vođeno voljom Bogorodice magare je prešlo celu Srbiju i Makedoniju i nedaleko od manastira Hilandar se zaustavilo. Kada su monasi skinuli ikonu sa samara, magare je palo mrtvo. Na tom mestu je sazidano pokloničko mesto koje se danas naziva “magareća kapela”.

“Tako je “Trojeručica” toržestveno, sa psalmopjenijem i kadom, svečano došla i drugi put u manastir Hilandar.”

Danas se ikona nalazi u crkvi manastira Hilandar na mestu igumanskog trona. Pre nego što počne bogosluženje svi monasi  prave zemne poklone pred njom kao igumanijom manastira  a za njima i mi poklonici.

U stvarnosti ikona je razmere 110 cm visine i 91 cm širine. Zaštićena je zlatnim okovom koji u sebi ima utisnuto 5.000 skupocenih dragih kamena  i drugih vrednih predmeta.

Agni partene-pojanje hilandarskih monaha:

http://www.youtube.com/watch?v=v55KAXHzmLY

Put na Svetu Goru Atonsku ne može se porediti ni sa jednim dosadašnjim iskustvom. Stigavši ovde čovek ima osećaj da je „probio“ osnovne metafizičke kategorije, prostor i vreme; tamo ništa nije „od ovoga sveta“.

Do jutarnjeg bogosluženja ima dovoljno vremena za adaptaciju na mir, tišinu i  ispražnjenost od suvišnih čulnih utisaka koji zarobljavaju um i srce; tokom zajedničke molitve, uz harmonično pojanje monaha, šuštanje mantija i pucketanje sveća, osećate potpuni  spokoj i niste baš sasvim sigurni jeste li još uvek na zemlji.

Istorijski materijal korišćen iz knjige „Hilandar na svetoj gori“ Mileta Imerovskog