Sun Tzu

* * *

Strategija napada

Uopšte uzevši, u ratu je bolje pokoriti neku zemlju netaknutu negoli je uništiti. Bolje je zarobiti neprijateljsku vojsku bez ikakvih žrtava s njihove strane negoli je uništiti. Bolje je naterati neprijateljske divizije, bataljone i druge jedinice da se predaju bez borbe negoli ih uništiti.

Vei Laoci je rekao: „U ratu morate proceniti svoje protivnike; morate ih naterati da izgube samopouzdanje i orijentaciju tako da njihova vojska, i pored toga što je netaknuta, postane beskorisna – tako se pobedjuje u skladu s taoom.

„Ako uništite neprijateljsku vojsku i pobijete njihove generale, zaposednete bunkere, sakupite rulju i porobite neprijateljsku državu, biće to pobeda uz pomoć gole sile.”

Prema tome, nije najveće umeće uvek pobedjivati u bitkama – najbolje je pobediti neprijatelja bez borbe. Najbolje vojskovodje napadaju na neprijateljevu strategiju. Najbolji sledeći izbor je da se neprijatelj odvoji od svojih saveznika. Treći najbolji izbor je da se udari na neprijateljsku vojsku.

Nije dobar onaj general koji teži tome da se iskaže u borbi i svoje vojnike bez razmišljanja šalje u okršaj. Povodom toga jedan čuveni car i vojskovodja je rekao: „Onaj ko se bori za pobedu golim mačevima, nije dobar general.”

Najgore je napadati grad. Opsada grada praktikuje se samo kao krajnje rešenje. Dajte sebi tri meseca kako biste pripremili neophodne naprave i još tri meseca kako biste obavili neophodne zemljane radove.

Neki tvrde kako Učitelj Sung pod ovim podrazumeva da ne treba gubiti staloženost i jurnuti u napad. Stoga on kaže da treba sve raditi polako.

Ako general nije u stanju da obuzda svoj bes i tera svoju vojsku da masovno juriša na utvrdjeni grad žrtvujući tako trećinu svojih vojnika, ne uspevši da zauzme utvrdjenje, taj napad će imati pogubne posledice.

Stoga onaj ko je dobar poznavalac ratnih veština, pobedjuje neprijateljske snage bez borbe, osvaja neprijateljske gradove bez opsade, ruši neprijateljske države u kratkom vremenskom periodu.

Umešni vojni strateg kvari planove, podriva saveze, onemogućava snabdevanje ili preseca put, i na taj način pobeñuje bez ratovanja.

Da bi pobeda bila potpuna, morate onemogućiti svaki oblik otpora. Tako će vaša vojska ostati sveža, a vaši ciljevi će biti postignuti. To je suština strategije napada.

Potpuna pobeda se postiže kada vojska ne ratuje, kada se ne opsedaju gradovi, kada razaranja ne traju dugo, a neprijatelj biva nadvladan mudrom strategijom.

Dakle, pravilo vojnog dejstvovanja je da ako u odnosu na neprijatelja imate brojčanu prednost od deset prema jedan, treba pribeći opkoljavanju; ako je prednost pet prema jedan, treba napasti; ako je dva prema jedan, podelite neprijatelja.

Ako ste brojčano jednaki s neprijateljem, borite se ako možete. Ako vas ima manje, držite se na odstojanju ako možete. Ako mu niste dorasli, bežite ako možete.

Ovaj savet odnosi se na slučaj kada su svi drugi faktori izjednačeni. Ako vaše snage poseduju disciplinu, ako ste vi bodri a oni bezvoljni, u tom slučaju možete se boriti čak i ako njih ima više. Ako imate manje vojnika, snage, strategije i hrabrosti od protivnika, trebalo bi da se povučete i sačekate povoljnu priliku za proboj.

Prema tome, ako je slabija strana tvrdoglava, biva zarobljena od jačeg protivnika.

Ovo znači da ako neka mala zemlja ne proceni dobro svoju snagu i usudi se da postane neprijatelj velikoj državi, biva neizostavno porobljena bez obzira koliko čvrstu odbranu imala.

Anali Proleća i Jeseni kažu: „Ako ne možete biti jaki a pri tome dovoljno slabi, doživećete poraz.”

Generali štite državu. Kada je njihova pomoć potpuna, zemlja je snažna. Kada je njihova pomoć nepotpuna, zemlja je slaba.

Ako generali ne pomažu vladarima i ako su prevrtljivi, država će biti slaba. Stoga se moraju veoma pažljivo birati ljudi za odgovorne položaje.

Dakle, postoje tri načina na koja vladar može ugroziti vojsku.

Kada vladar ne poznaje dovoljno situaciju i naredi svojoj vojsci da napreduje u trenutku kada to ne bi trebalo ili naredi svojoj vojsci da se povuče kada to nije potrebno, dolazi do sputavanja vojske. Kada se vladar ne razume u vojnu problematiku, ali podjednako učestvuje u komandovanju vojskom, oficiri bivaju zbunjeni. Kada vladar nije upućen u ratne operacije ali podjednako učestvuje u komandovanju vojskom, oficiri počinju da oklevaju. Onog trenutka kada vojskom zavladaju pometnja i neodlučnost, ona biva ugrožena od strane neprijatelja. Takvo postupanje zbunjuje vojsku i vodi je u poraz.

Ako pokušate da upravljate ratnom operacijom služeći se metodima civilnih vlasti, operacija će postati konfuzna.

Dakle, postoji pet uslova koji omogućavaju pobedu. Pobedjuju oni koji znaju kada se treba a kada ne treba boriti. Pobedjuju oni koji znaju kada treba angažovati više a kada manje trupa. Pobedjuju oni u čijoj vojsci i viši i niži oficiri imaju isti cilj. Pobedjju oni koji imaju sposobne generale i koje ne sputava njihov vladar. Ovih pet uslova vode do pobede.

Konsultovati vladara u ovakvim okolnostima isto je što i tražiti dozvolu od pretpostavljenog oficira da biste ugasili požar – u trenutku kada bi dozvola stigla, od onoga što je gorelo ostao bi samo pepeo.

Dakle, rečeno je da onaj ko poznaje svoga neprijatelja i poznaje samoga sebe, neće biti ugrožen ni u stotinu bitaka. Onaj ko ne poznaje svoga neprijatelja a poznaje sebe, imaće podjednake izglede i za pobedu i za poraz. Onaj ko ne poznaje ni svog neprijatelja ni samoga sebe, biće poražen u svakoj bici.

. . .

Odlomak iz knjige „Umeće ratovanja“ od Sun Cu-a.

. . .

Bitka kod Crvene litice

Najskuplji film u istoriji Kine i verovatno najskuplji film u istoriji je „Red Cliff“ – „Bitka kod Crvene litice“, istorijski spektakl koji se bavi upravo umećem ratovanja, strategijama i vojnim veštinama.

U filmu se radi o sukobu Carske vojske i pobunjeničke vojske Južnih pokrajina, o načinu na koji se promišlja, razmišlja i primenjuje vojna strategija u datim okolnostima.

Reditelj je proslavljeni majstor akcije John Woo.

. . .

. . .