Zlatko Šćepanović


Sve je propalo, definitivno nema više nikakve nade za nas, ostalo je samo pozorište lutaka, stalna predstava, lutke-marionete i publika, i negde u policama knjiga »Pohvala ludosti«

. . .

Najlepši deo života sam proveo u borbi da nam svima bude bolje. Proveo sam ga u nadi da će pravda pobediti, i da će pošteni i pametni doći na vlast da nas vode. Verovao sam obećanjima da će nas oni povesti u bolju budućnost. Da će se stvari raditi pametnije, da će se nacionalno bogatstvo deliti pravičnije, da ćemo voditi računa jedni o drugima, da će nam gradovi biti sredjeniji, ljudi ljubazniji i zdraviji, da ćemo se radovati malim stvarima jer su velike stvari sredjene. I tako sam proveo 20 i kusur godina u nadi.

Onda sam se jednog dana probudio. Ne iz sna, već sam izašao iz sopstvene vizije, jer me je nada, ona nada koja je održavala tu viziju napustila. I kada se vizija boljeg, lepšeg i sredjenijeg života srušila, ostavila je iza sebe samo realnost, životnu stvarnost. Suvu i surovu realnost pozorišta ljudskih lutaka, ljudskih marioneta. Realnost koja je ispratila moje roditelje, u kojoj sam ja sada i koja će dočekati moju decu.

Kao u pozorištu lutaka, gde sedim kao gledalac posmatram svet i lutke koje čine moj život. Posmatram ljude, bližnje i dalje, posmatram ljude na pijaci, po javnim mestima, na televiziji, gledam ih u novinama, posmatram studente, i domaću elitu, političare, bogataše, i njihove ulizice i poltrone. Posmatram šta i kako se stvarnost odigrava oko mene. Prisećam se kako je bilo ranije, i sagledavam kako će biti ubuduće.

Sada odjednom vidim u toj lutkarskoj predstavi  da se likovi lutaka marioneta menjaju, ali da su konci sa kojima ih lutkar iza paravana, naizgled nevidljiv, pokreće uvek isti i da to radi uvek istim pokretima. I da ih uvek pokreće jedan te isti lutkar, koji se zove nepoverenje, nemir, lenjost, pohlepa i podmuklost. Oni koji nas vode, vode sebe tim strastima. Vode sebe hajdučkim i lopovskim kodom otimačine i uzimanja postojećeg. Lenji da rade na stvaranju nove vrednosti i na pregoru da se stvori nešto novo i bolje, za sve, oni se tuku samo oko onoga što već postoji i što prelazi iz ruke u ruku. A publika, sve to prati uzbudjeno i navija. Umesto da predstavu prekine zbog nemorala i kriminala, publika traži još akcije i zabave. Eto razloga zašto je Srbija zaostala, zašto Srbija sporo prati svet, jer se Srbi medjusobno potkradaju, bez vizije budućnosti, uz pomoć podanika iz publike. Samo im je sadašnjost bitna. I hitna. I samo im zabave treba.

To me je prestravilo.

Vidim, lutke se menjaju ali lutkar u pozorištu lutaka uvek ostaje isti. Niko od lutaka da se pobuni i zameni lutkara za nešto bolje. Ne, one igraju kako im on zateže konce, divlje, neobuzdano, slavoljubivo i bez savesti. Publika samo uzdiše i uživljava se u dramu.

Prisećam se velikog Erazma Roterdamskog i njegove čuvene knjige »Pohvala ludosti«. Čitao sam je davno, pre 30 i više godina, i bila mi je zanimljiva, naizgled razumljiva. Kao mladi smo ludi, jer smo detinjasti, kada porastemo postajemo još ludji, jer smo bezbrižni i bez očekivanja. Tada sam knjigu samo razumeo, sada je i shvatam. Napisana je u doba renesanse, kada je postojala nova nada u budućnost čoveka i društva. U vreme kada je postojala nada u pobedu razuma, nad strastima. U pobedu razumnog hrišćanstva nad snovidjenjima i predrasudama paganizma.

Razum, moralnost i poštenje? Ima li ga u lutkama koje nam kreiraju život i koje vode misli publike? Postoji li pod vatrom strasti u kojima se njihove misli kuvaju, kao u velikom kotlu. Kotlu ispunjenog emocijama i uzrujanošću koja vas čini nemirnim i razum ometa do krajnjih granica.

Sada sam shvatio još nešto. Veliki je Erazmo Roterdamski. Stvarno veliki. Znao je Erazmo Roterdamski o čemu i o kome piše. Imao je oči. Video je kako su ljudi kvarljiva roba. Video je i razumeo i lutke i publiku.

I šta nam nakon izgubljene nade i vizije za bolju budućnost još preostaje?

Ludost! Uzvišena vrsta ludosti. Ona opuštena i duhovita ludost koja budi novu nadu života, veru da nećemo završiti u paklu strasti i ljubav da sve i svima oprostimo. Da oprostimo i lutkama i publici.

Srećna Vama Nova 2011- godina!

. . .

.

Erazmo Roterdamski – Pohvala Ludosti (odlomak)

.

Али је већ време да, по угледу на Хомера, поново сиђемо на земљу остављајући небеса и увидимо да људи уживају само онолико среће и весеља колико им ја допуштам.

Погледајте с колико се смотрености побринула природа, мајка и створитељка људског рода, да се све свуда зачини лудошћу. По стоичкој дефиницији, мудрост се састоји у томе да се управљамо према разуму; а лудост, напротив, значи подати се самовољи страсти.

Из страха да људски живот не буде тужан и страшан, Јупитер је доделио човеку много више страсти него разума, и то у односу пола унције према асу (24 :1)! Сем тога, сабио му мозак у уски кутак главе, а читаво тело препустио страстима.

Најзад је ставио усамљеном разуму насупрот, рекла бих, два врло моћна непријатеља: први је срџба, која господари у грудној тврђави и у срцу, извору живота; други је пожуда, која себи врло широко присваја власт, сасвим доле до препона.

А шта може разум против те две удружене силе, довољно јасно показује свакидашњи људски живот.

Он једино може да виче до промуклости и да даје моралне поуке. Ти се, пак, поданици буне против свога краља и ружно га надвикују, те он најзад, уморан, мора да се повуче и дигне руке.

. . .