Zlatko Šćepanović

* * *

Bezumni ljudi su svuda oko nas. Ne možemo ih izbeći. Okruženi smo njima. U našim su užim ili širim porodicama, u okruženju, komšiluku, na poslu, po ulicama, kafanama, pijacama, gde god se okrenete. Nalazimo ih u svim društvenim slojevima, u vlasti, eliti, u bliskom okruženju, na ulici, u medijima, svuda. I svuda prave neke gluposti, uznemiravaju i zavode svet svojim bezumljem. Bezumnici i budale samo kao da čekaju na vas da vam upropaste život svojom budalaštinom.

Mnogi od njih, tih bezumnika i budala su inteligentni ljudi, neki su načitani i jako obrazovani, neki su umetnici, naučnici, čak i profesori, nema tu zbora, ali su suštinski budale i rade budalaste stvari. I ne možete ih ubediti da postanu razumniji. Oni vas ne shvataju, jer da vas shvataju ne bi bili budale. Vodili bi u većem delu razuman i promišljen život, razmišljali bi razložno i staloženo, odluke bi im bile pametne i mogli bi sa njima da komunicirate. Sa budalama nema komunikacije, iako vam se čini da ima razgovora. Budala se čvrsto drži svojih budalastih uverenja i stava da je najpametniji i da on najbolje zna, ume ili dela. Zbog toga i jeste bezuman. I zbog toga nam je život niz doživljaja i nadmudrivanja sa njima. Oni vladaju.

Ponekad smo do često, i mi sami koji mislimo da nismo budale već razumni, postanemo krajnje budalasti, ispadnemo takvi. Ponekad, jer svi smo mi žrtve naših slabosti koje nas čine budalastima i bezumnima. I žrtve okruženja punog umišljenosti svih vrsta. Medjutim, ono što podrazumevamo kao budalu u ovom tekstu, to je stalno stanje iščašenosti jedne ličnosti, njen stalan nedostatak uma i razuma u nekim delovima ili u celosti, bilo da je to proizvod silne ljubomore i sebičnosti koje osoba gaji u sebi prema svetu, ili jakog egoizma koji ga tera da bude što veća veličina ludosti u svojim očima pa i tudjim. Ili pak trajni nedostatak pameti, vaspitanja, uma, logike, znanja. Ovde naravno ne govorim o psihičkim devijacijama i poremećajima koji se hospitalizuju, govorim o ljudima koji slobodno šetaju i delaju, koji nas okružuju i sa kojima živimo.

I sad vidite, ja znam mnogo bezumnika oko sebe i o njima pišem. Neki od njih ako su dovoljno budalasti da ovo čitaju, sigurno sebe neće prepoznati. To je izvesno. Jer su zaljubljeni u sebe ili svoje bezumne ideje koje ih opsedaju. Oni razumniji i svesniji sebe koji nisu bezumni, shvataju da su ponekad to bili, da su bili budalasti i više manje priznaju svoje zablude. Ali prava budala ne percepira sebe nikada kao takvu osobu. Ona sebe vidi drugačijom. Ona ima imaginarnu percepciju sebe, kao pametne, razložne, fine i uspešne osobe. I dok sedi sa šoljicom kafe ili čašom pića i raspravlja sa društvom o svim važnim svetskim i domaćim pitanjima za koje se svojom glupošću kvalifikovala, naša budala istinski veruje u svoju misiju da popravi svet i svoju sposobnost promišljanja najboljih rešenja.

Ono što me je oduvek fasciniralo kod budala, bile te budale očigledne ili skrivene, je njihova sposobnost da prežive. Ma kako neko bio lud, glup i ortodoksna tvrdoglava budala, živeće i preživeće na samo sebi svojstven način. Živeće naizgled normalno, u moru gluposti kojima se okružuje. Naći će sebi slične budale, a njih priznajemo ima puno. I svi će živeti srećno i budalasto. I ne samo to, neke budale uspevaju da se umetnu u visoke slojeve društva, da budu od društva i elite cenjeni pisci, intelektualci, umetnici, naučnici a na čelu im piše da su budale. Razlog tome je očigledan, ima mnogo budala koji podržavaju ludost, vole, cene i poštuju jer su iz istog miljea gluposti i banalnosti. I da, većinu budala ne preoznajete odmah, nekada je potrebno mnogo vremena da shvatite da je neko suštinski nerazuman.

Sad, što je društvo primitivnije i manje organizovano, budale imaju više prostora, jer sami postavljaju budalaste zakone i budalasto ga sprovode. Organizovanija društva svesna svojih budala, trude se da ih merama i propisima potisnu, da njihova glupost ne prevlada. I stalno se oni koji nisu budale nose i bore sa onima koji to jesu. Ranije sam verovao da u toj borbi normalniji i pametniji imaju veći kapacitet i šansu da pobede, sada znam da su budale tokom istorije mahom u prednosti i da se normalni u stvari bore za opstanak. Budale i bezumnici su jači.

.

Konfučije i Lao Ce

Motiv za pisanje ovog teksta mi je bio film Konfučije, filmovana biografija velikog učenjaka i mudraca Kine. Film i nije nešto kvalitetan, ali makar daje prikaz najznačajnijih momenata u životu Konfučija. Negde na pola filma, Konfučije koji je bio poštovan učenjak i državnik u jednom trenutku biva izdan od strane vladara koga je služio, izdan zbog nedostatka principa i vrlina kod vladara i vodećih političara u državi.

I u tom momentu kada on shvata da moćni ljudi ne poštuju nebeske principe i da zbog slabosti postaju budalasti, obraća se u mislima svom učitelju Lao Ce-u, osnivaču Taoizma. Konfučije kleči i razgovara sa Lao Ce-om koji sedi na oblaku. Razgovor u mojoj slobodnoj i dopunjenoj interpretaciji (koja je vrlo slobodan i široko dopisan prevod originala) teče otprilike ovako:

Konfučije: Učitelju, ljudi su tako budalasti, ne poštuju principe i Volju Neba, zašto nemaju časti?

Lao Ce: Suviše očekuješ od ljudi, ali i od sebe.

Konfučije: Ali učitelju, šta da radim, kako da se nosim sa takvim ljudima bez digniteta?

Lao Ce: Zaboravi na njih, izmakni se iz situacije.

Konfučije: Kako da se izmaknem, kada hoću da pomognem a stalno nailazim na prepreke i gluposti ljudi koji me svojom bahatošću ometaju?

Lao Ce: Izmakni se tako što ćeš se ponašati kao voda. Voda teče linijom najmanjeg otpora. Kada naidje na prepreku, ona se skuplja dok ne skupi dovoljno snage da preskoči prepreku. Ono što ne može da prodje, to zaobilazi.

Konfučije: Znam učitelju, ali odabrao sam put kojim ću da idem, ne mogu da idem putem koji nije moj.

Lao Ce: U tom i jeste problem ljudi i sa ljudima, jer kada se na svom putu susretnu sa problemima i iskušenjima, svi se drugačije ponašaju i delaju. Menjaju ciljeve, stavove, motive. Slabi ljudi mahom preživljavaju sve situacije jer su spremni da sve prihvate, a osrednji se kolebaju. Jaki znaju svoj put bez obzira na posledice.

Konfučije: Učitelju, ja sam svoj put prihvatio. Nemam dvoumljenja. Ali ima budala na svakom koraku oko mene, pored mene i ispred mene na tom putu koji mnogo ometaju i prave svuda smutnju i budalaštine.

Lao Ce: Sine moj, ako je tako, onda prihvati i posledice svog izbora. Pošto nemam suvog zlata da ti dam da kupiš prolaz svojim putem, daću ti jedino što imam, savet dragoceniji od sveg zlata:

»Nauči da tolerišeš budale«

. . .