Zlatko Šćepanović

* * *

Postoji u Srbiji jedan složen sistem napetog života koji od svojih gradjana stvara svojevrsne robove nesigurnosti i stresa. Manifestuje se sistem na mnogo načina, ali je suština u stvaranju zavisnosti svakog od nas u funkciji samog sistema, čime se postaje stalni rob takvom društvenom sistemu.

Najlakše je primetiti osobine tog sistema kada odete van Srbije. Odjednom je oko vas sve mirno, ljudi su vedri, opušteni i bez napetosti. Čim se vratite u zemlju, anaksioznost vas prosto preplavi i odmah počinje da vam raste unutrašnji naboj. Sve oko vas je u borbenoj spremi.

.

Društveni sistem anaksioznosti i stresa u Srbiji

 

Dok si mlad ništa ne primećuješ. Život je jednostavan, i sveden na zabavu i malo džeparca. Pouke roditelja i starijih te ne dotiču mnogo. Sve u svoje vreme, misliš. Onda jednog dana počneš da odrastaš, što silom što milom. Završiš školovanje, venčaš se, napustiš roditeljski dom i počneš sam da živiš. Ili ne napustiš roditelje, nego ostaneš kod njih, jer je to nužnost. Ali ups, želje ti postaju sve veće, jer dok si bio mlad bilo je dovoljno da pozajmiš auto od roditelja, sada ti treba sopstveni, hteo bi da putuješ, da imaš veći stan, da pružiš najbolje svojoj deci.

Počinješ da tražiš način kako da dodješ do toga. Prvo shvatiš da vlada besposlica, i da ma koliko si pametan, kreativan i vredan, treba ti »veza«, pomoć patrona. O tome su ti roditelji stalno nešto govorili, ali tek sada shvataš, da ni veza nekad nije dovoljna. Treba ti jaka veza, da dobiješ bilo kakav posao, a ne onaj koji odgovara tvojim kvalitetima. Sve ovo govorimo o običnim ljudima, o njih 80% ove nacije. Drugi put je bežanje u kriminal i »laku zaradu« na drugoj strani zakona. O tome nećemo, jer to nije put za valjana čoveka.

Kada i kad na kraju svih porodičnih, rodjačkih i prijateljskih napora dobiješ posao, dočekujete drugo iznenadjenje o kojem nisi ni sanjao. Našao si se na poslu koji je bremenit lošim medjuljudskim odnosima, nepravdom, prevarama, kradjama, sujetama i izloženosti mobingu – psihičkom nasilju. Shvataš takodje da sve što si učio u školi o ekonomiji, slobodnoj konkurenciji, vrednosti ideja i kreativnosti, slobodi rada i izražavanja, skoro i da ne postoji u stvarnosti ekonomskog života gde je sve drugačije, i manje slobodno. Za taj zadatak te niko nije pripremio. To se ne uči u školi i to se prećutkuje u društvenim ćaskanjima. Čak ni novine ne pišu o tome, to je slučajno nezanimljivo, odnosno postalo je tabu, jer vlada isto psiho emotivno nasilje i u medijima. Idealisti odmah sagore kada se suoče sa tim sistemom, i tražeći pravdu uglavnom ostanu bez posla. Oni »mudriji« prihvate sistem, sa nadom da će makar u tom sistemu vremenom doći na viši nivo, gde će oni biti u situaciji da pozitivnom promenom ukinu sistem, ili da i oni kinje one ispod njih. Skoro niko nije promenio sistem na bolje u tom naporu karijernog probijanja, obično je sistem promenio njih. To se zove socijalni mehanizam.

Oni koji imaju snažnu ambiciju, jaku volju, upornost i sreću da pravda na kraju pobedi, ako ikada uz pomoć fleksibilnosti i socijalne mimikrije i stignu do viših pozicija, tu imaju dva jednostavna izbora:

– prvi, da se stvarno bore za svoje iskrene ideale i pokušaju da poprave svet i društvo, i

– drugi izbor, da se bore po svaku cenu da sačuvaju svoju poziciju i karijeru.

Oni još mudriji od »mudrih« odmah uoče još u startu da je prvi izbor loš po njih, i da neće opstati na poziciji ako se prihvate poštenog posla. Jednostavno, iza ili ispod njih je mnogo gladnih, žednih, slavoljubivih i dovoljno primitivnih konkurenata da će upotrebiti sve sile da ih na nepošten način skinu sa pozicije i zamene. Jedino što mudrim-mudrim preostaje je da se onim prvobitnim metodama borbe za opstanak i izbore za očuvanje svoje pozicije. Takva su pravila igre. I takvi su ljudi koji te okružuju. Niko nema milosti. I niko nije solidaran. Ili makar pošten da prizna da ima boljih od njega koji zaslužuju mesta na vrhu. Tomas Hobs bi rekao: „Čovek je čoveku vuk“. A neki su i ovce, magarci i kokoške.

Takodje, niko ili bar mali broj ljudi, prijatelja, rodjaka, će stati na tvoju stranu u borbi za pravdu. Svi su igrači u sistemu koji voli kombinacije koje sve bole i gde pobednik „nosi sve“. Zato su kod nas popularne južnoameričke serije i rijaliti šou programi, jer se u njima stalno prave spletke, ljudi se vredjaju i takmiče ko će koga više da unizi, prevari i iskoristi. I to gledanje, praćenje i uživanje u takvom socijalnom ponašanju samo još više ljude inspiriše i oblikuje da budu još izraženiji šrafovi domaćih mućki. Zato svi ćute, i gledaju svoja posla, smatraju da mora da postoji neka zavera iza, neka kombinacija i neka opasnost za njihove interese, ne očekuju podršku ni od koga, pa je nikome i ne daju. U stvari daju podršku samo onima za koje znaju da mogu da im posle traže kontra uslugu ili kojih se boje. Štap i šargarepa. Tamte za vamte. Ti meni, ja tebi. Pošteno.

 

Ko održava ovakav društveni sistem u Srbiji

.

Mi sami i naši prijatelji, rodjaci, komšije i kolege sa posla. Zato što su svi beskičmenjaci, svi su savili glavu i nabili je u pesak, svi su u istom položaju, svi su robovi sistema. Sistem koji je kreiran na našim modelima ponašanja, našim sistemima vrednosti, moralu, željama i akcijama. Mračan sistem. Jer zbog te neslobode i potisnutosti, u njemu vladaju agresija, besne strasti i alavost da se pritisak sistema što više »olabavi« a to je moguće samo ako si gore u hijerahiji srpskog društva, a da bi tamo dospeo moraš sistem da hraniš još više nemoralom, siledžijstvom, kriminalom, osvetom, podmuklim zaverama, prevarama. I tako stalno.

I ne zavaravajte se što se neki političari „hrabro“ deru, vredjaju i viču na političke protivnike i pronalaze im mane, slabosti i pljačke. Oni to rade po zadatku, jer u svojoj kući, partiji, organizaciji ne smeju ni da pisnu, jer je svuda strahovlada autoriteta i svesnost izdaje. Kada dobiješ zadatak, onda možeš da laješ na druge, ali ne i na svoje i na sebe, jer to nije dozvoljeno. A kada nema samokritike, nema ni poštenja.

Sistem sam sebe održava, zahvaljujući nama robovima koji ga vrtimo u krug. Skoro pa perpetum mobile. Vrlo mu malo treba energije za održanje. Dovoljno je samo da kažeš da ti se nešto ne svidja, već se sistem pokrenuo. Histerija kreće i frontalni napad neistomišljenika krene na tebe, odnosno strasno saglasje negativnosti. Ili da nekome nešto, iz najbolje namere zameriš, on se odmah sveti gnevom. A kad on tebe kamenom, ti ćeš njega topom, jel da? Ili da pokušaš promenu na bolje? Teško to ide, odmah bi ti rekli; „pa kako se ti usudjuješ bez mandata od vrha da bilo šta menjaš?“. A kada ti sa vrha piramide kažu da nešto menjaš, menjaj to brzo i kuso, samo da se kaže da se radi, jer nikome promena nije u interesu.

I tako sistem u Srbiji funkcioniše decenijama. I neće se promeniti, bez obzira na šarene laže, medijske priče, zakletve političara i školske udžbenike, jer je takvom društvenom sistemu osnovna vrednost kolektivni primitivizam uličnih bandi nasuprot autonomije, kulture i manira slobodnog čoveka. I svuda sistem kroz sve institucije društva promoviše primitivizam kao vodeću i poželjnu kulturu ponašanja elite, a ne kulturu kao meru znanja, manira, ličnog i kolektivnog poštenje i društvene solidarnosti.

Zato i samo zato je sve u Srbiji u raljama nakaradnog društvenog sistema a da nam za to niko ni sa koje strane nije kriv, niti nam je neko kroz zaveru zagorčao život. Sami smo sebi zagorčali život, jer smo nedosledni i nemoralni. Zato sistem tako dobro funkcioniše. On teče i dalje, i on ti dozvoljava da živiš, nije on surov, isključiv, konzervativan, naprotiv. On hoće da se ti sve vreme gušiš, da se bacakaš, da se trošiš, da ti je nos u vodi, pa malo iznad, da vidiš nadu, pa da ti je skloni. I sve oko tebe je oblikovao tako. Pa i samog tebe, koji ovo piše i čita. I onaj ko misli da može da razume metode i metodologiju, i da se izdigne iznad, ni on nije ništa drugo do predvidljivi i sastavni deo celokupnog sistema. I on ima svoje robovsko mesto u sistemu, i njegova reč, bila ona zaludna, vredna, glupa ili proročka, ima funkciju kao i svi ostali, da stvara nemir, uznemirenost i patnju. Vidiš a ne možeš da sprečiš, razumeš a ne možeš da pomogneš. Samo uznemiravaš uspavane umove.

Sistema su se spasili samo oni koji su ga napustili trajno. Svi ostali su robovi sistema. Bilo da su na vrhu ili na dnu. Sve je to karakter ovog sistema.

. . .

Primitivizam u praksi – Sve Provale Srpskih Politicara

httpv://www.youtube.com/watch?v=kPNBzkVx0CE

. . .