Dr Velimir Abramović

* * *

Kakvu tajnu čuva Teslina kula u Vardenklif-u

 

Posetimo  ponovo Teslinu laboratoriju u Kolorado Springsu. Naići ćemo na elektromagnetska polja vrlo niske frekvencije i Teslu koji eksperimentiše sa radom ljudskog mozga, na samome sebi. Prijatelju Johnsonu piše o inteligentnim svojstvima elektromagnetskih polja. Začinje se biofizička osnova neurologije.

Neposredno posle toga, 1901. godine počinje dizanje Svetske emisione stanice na Long Islandu. Radi se o složenom emiteru elektromagnetskih talasa u čijoj izgradnji Tesla primenjuje celokupno dotadašnje znanje: teleautomatsku kontrolu, bežični prenos, nehercijanske talase, originalnu teoriju etra i elektriciteta, dinamičku teoriju gravitacije (po kojoj svaki  prirodni elemenat Mendeljejevog sistema ima svoju karakterističnu gravitacionu konstantu, specifično G), kao i sopstvenu tehniku upravljanja brzinom proticanja vremena. Te 1901. godine nastaje ‘nova fizika’.

Postavlja se pitanje kakva koncepcija sveta leži u osnovi izvodjenja eksperimenata sa fokusiranim rezonantnim magnetnim i elektromagnetnim poljima. Vratimo se na čas  mistiku Džordžu Leonardu i njegovoj slici Kosmosa. Govoreći o vibratu on ističe da ima raznih naroda, rasa i plemena, ali nigde na planeti ne mogu se naći ljudi koji žive lišeni muzike i plesa.

Pre više od 2500 godina Pitagora je rekao učenicima da je kamen zaledjena muzika. Poznato svojstvo svake čestice u fizičkom svemiru je njena zavisnost od visine tona i gornjih tonova njenih pojedinih frekvencija, što znači od njenog pevanja.

Ljudi stvaraju muziku, ali pre toga, ona stvara ljude. Dar slušanja otvara nam mogućnost sećanja našeg najdubljeg porekla. Muzika je izraz zvuka raznih struktura sveta i jasno ukazuje na ritmičke osobine svih stvari. Vibrato nam pomaže da ujedno istražimo sebe i svet čiji smo deo. Ta pulsacija izviruća iz tona može da nas dovede do nečega što je najspontanije i najkreativnije u ljudskom životu.

Vibrato koji pobudjuje unutarnje ljudske tonove može biti i duboko erotičan. Kod laganog stava Bahovog Četvrtog Brandenburškog koncerta, svi drveni duvački instrumenti jednog orkestra i žice počnu da podrhtavaju i zajedno pulsiraju. Publika, kao da oseća neko čudjenje da tako jedan intiman zvuk može da se izvodi javno. Opasno senzualno svojstvo vibrata objašnjava se činjenicom da brzina vibracija od sedam pulsacija u sekundi precizno odgovra stanju alfa-talasa mozga. A to je stanje izmedju budjenja i spavanja kada je odsutna uobičajena kontrola uma. Sanjač, budeći se, često ima osećaj pristupačnosti svih izvora memorije i stvaranja. Poznata je vizija brojevnih funkcija, koju je matematičar Poenkare spazio pred samo utonuće u dubok san: matematičke ideje igrale su se u oblaku pred njim, sudarajući se kao materijalne i kombinujući u rezultat koji je dugo tražio. Takodje, snažan i dugotrajan muzički vibrato, hvatajući ritam sa našim mozgom, stvara uslove za neku vrstu svesnog sanjarenja u kome se otkrivaju misterije i  sve se veoma lako pamti.

Način kako muzika dejstvuje isti je kao onaj na koji deluje svet stvari i dogadjaja, jer je sve to vibracija. Brzina vibracija subatomskih čestica su neverovatno visoke, a talasi u centru subatomskog nukleusa izgledaju još brži. Vibracije svih energija zračenja – radio talasa, toplote, svetla, rentgenskih zraka, itd. – mogu da se svrstaju u red. Blektromagnetski spektar, tako posmatran, ima više od osamdeset oktava, a vidljivo svetlo je samo jedan opseg tog reda. Kao i u muzici, elektromagnetski talasi imaju svoje vlastite harmonične gornje tonove, a postoje i izvesne sličnosti koje se pojavljuju medju intervalima oktava. Zakoni muzičke harmonije primenjeni na elektromagnetiku daju izvanredne rezultate. Upravo zato je Nikola Tesla koristio Helmholcove radove o zvuku za svoje električne rezonatore.

Johan Kepler (na slici), astronom iz sedamnaestog veka, verovao je da je svaka planeta sunčevog sistema živa i da je na svakoj od njih nastanjen njen andjeo čuvar koji čuje njemu muziku. Planete, na putanjama oko Sunca, sviraju: Merkur, koji ima najveću brzinu, peva pištavu ulaznu i silaznu skalu pikolo flaute. Jupiter, najsporiji, proizvodi dubokum snažnu tutnjavu. Venera menja ton od dura do mol šest, a Zemlja svira divni drugi mol.

Poseban aranžman zvukova, što ga mi nazivamo muzikom, izraz je odnosa stvari, tj. njihove sličnosti i različitosti, to je i način kako stari rastu i trule, propadaju, kao i način kako iz dekomponovanih sistema izrastaju novi, mladi sistemi. Duboka struktura muzike ista je kao i struktura svega ostalog.

Holandski naučnik Kristijan Hajgens primetio je 1665. godine da klatna dva časovnika postavljena na zidu jedan pored drugog zadobijaju istu periodu klaćenja, tj. klate se u preciznom ritmu. To je zapravo univerzalan fenomen. Kada dva ili više oscilatora pulsiraju u istom polju, uz malu vremensku razliku, oni se spontano uklope tako da počnu pulsirati tačno u isto vreme. Oni se ponašaju prema zakonu ekonomičnosti i načelu minimuma energije jer je svakom klatanu ponaosob kod zajedničkog pulsiranja potrebno manje energije nego kod aritmičnog ili suprotnog. To usaglašavanje svuda je prisutno ali ga retko primećujemo. Moglo bi se čak reći da su sve žive stvari oscilatori, tj. pulsiraju i menjaju se ritmički. I najjednostavniji jednoćelijski organizam oscilira u velikom broju harmonično složenih frekvencija, na subatomskom, atomskom, molekularnom, subćelijskom i ćelijskom nivou. U komplikovanom organizmu kao što je ljudski, račun tih frekvencija je veoma složen. Naši unutrašnji ritmovi čvrsto su medjusobno povezani, ali ništa manje, povezani i sa spoljnim svetom. Ljudska fizika i mentalna stanja menjaju se sa ritmom sezonskih kretanja Zemlje i Sunca, sa plimom i osekom, sa dnevno-noćnim ciklusom kao i u kosmičkim ritmovima koji današnja nauka nije još odredila i uglavnom ne uzima u obzir. Kada se faze tih ritmova poremete, javlja se osećaj nelagodnosti što je predznak oboljenja.

Dve galaksije mogu da prodju jedna kroz drugu kao dva oblaka dima, jer su zvezde u galaksiji medjusobno udaljene distancama jednakim milionitim umnošcima njihovih dijametara, tj. vrlo su retke. Kolizija je malo verovatna.

Našem solarnom sistemu potrebno je 10 biliona sekundi (240 miliona godina) da opiše krug oko galaksije mlečnog puta. Talasi u centru toma vibriraju 10 na dvadeserdrugi stepen puta u sekundi. Ceo atom na sobnoj temperaturi vibrira znatno sporije, oko 10 na četrnaesti stepen puta u sekundi, dok molekuli pulsiraju na  oko 10 na deveti stepen ciklusa u sekundi. Žive ćelije na direktnu stimulaciju reaguju sa oko 1000 ciklusa u sekundi a svoje interne cikluse podešavaju prema danu od 24 časa (rotaciji Zemlje), lunarnom kalendaru i Sunčevoj godini.

Komplikovana grupa ćelija zvana mozak ima razne oblike ciklusa i varira od oko 40 ciklusa u sekundi (kod aktivne koncentracije) do manje od 1 ciklusa u sekundi kod dubokog sna. Ritmički talasi mozga lako se prebacuju iz jednog ciklusa u drugi.

Talasi vidljivog svetla pulsiraju izmedju 390 triliona i 780 triliona u sekundi, što  čini tačno jednu oktavu, jedno dupliranje frekvencije. Ljudsko oko može da reaguje i na samo jedan kvant svetla i sa  svega tri vrste retinalniih ćelija razlikuje oko 10 miliona boja.

Ljudsko telo generiše svoje vlastito elektromagnetsko polje i na nas, veoma mnogo, na poznate i nepoznate načine, utiču elektromagnetska polja sredine u kojoj se nalazimo.

Nauka tek treba da načini prve veće korake u pravcu ovog izučavanja..

Naše fizičko telo manitestacija je našeg unutrašnjeg pulsa koji je ujedno i naš identitet, naša pozicija u Kosmosu.

Takozvano mistično astralno telo ima u suštini elektromagnetsku materijalnu osnovu. Ceo život neke jedinke ima odredjenu ritmičku šemu koja preživljava fizičku smrt i predstavlja vantelesno iskustvo duše koja se ponovo reinkarnira.

Postoji pretpostavka da se za telepatske prenose slike i misli koriste Šumanovi talasi (to su talasi koji rezoniraju sa 7,8 treptaja u sekundi i čine polje stojećih talasa u kanalu izmedju zemljine jonosfere i njene površine; oni su takoreći naš prirodni elektromagnetski omotač, najbolje ih osećamo na morskoj obali ili u šumi, budući da more i šuma apsorbuju druge, često štetne frekvencije).

Dešava se da mozak koji pulsira na bliskoj frenkvenciji udje u stanje rezonancije i tako biva moguće vidjenje na daljinu. To je kontakt rezonancijom, a ne radijacijom, i kako su talasi veoma velike talasne dužine (oko 38000 km) prenos je gotovo trenutan. S obzirom na ekstremno nisku frekvenciju ovi se talasti ne mogu blokirati običnim elektronskim zaklonom, ledom itd. U stvari, vrlo često mi ulazimo u fazu sa njima, medjutim, problem je što talasi koji tako nisko vibriraju mogu da prenose vrlo malo informacija u nekom odredjenom vremenu, tako da često ne možemo dobiti jasnu sliku i dati potpun opis predmeta koje vidimo. Ovo se može ipak rešiti tako da prijemnik bude u rezonanciji na način nižeg harmonika tj. na odgovarajućoj još nižoj frekvenciji, da bi se u referentnom ljudskom vremenu potrebnom za formiranje moždanog engrama mogla očitati informacija. U stvari radi se o tehničkom skraćivanju vremena telepatskog prijema.

Moderni holistički pristup objašnjavanju Univerzuma ima zapravo mističnu tradiciju u svakoj velikoj religiji; Hinduizam, Islamizam, Budizam, Jevrejska vera, ili Hrišćanska sadrži eksplicitno tvrdjenje da svaki deo kosmosa u izvesnom smislu sadrži celinu. Znalcu je suvišno i napominjati da to ima duboke veze sa holografijom gde svaki deo holograma može celog da ga reprodukuje. Štaviše, smatra se da je svaka čestica u svemiru toplija od apsolutne nule i neprestano proizvodi i odašilje karakteristična polja svojih talasa, tako da je moguće načiniti potpun hologram svemira u bilo kojoj njegovoj tački, uzimajući u obzir potenciju beskonačnog niza zraka koji se presecaju. Formiranje ovog holograma, medjutim, trajalo bi večno i stoga mislim da ta koncepcija nije do kraja promišljena.

. . .

Nastavak u sledećem tekstu . . . Tajna kule Wardencliff 2

. . .

Ruski dokumentarni film Nikola Tesla – Gospodar munja (srpski prevod)

httpv://www.youtube.com/watch?v=T_tyHcAanf4

. . .