Bil Gejts

* * *

 

Osnivač i vlasnik Microsoft-a i najbogatiji čovek sveta govori o manjku energije, CO2 emisiji, klimatskim promenama, novim izvorima energije i inovacijama

 

Danas ću govoriti o energiji i klimatskim promenama. To možda zvuči iznenađujuće od mene budući da moj posao u fondaciji podrazumeva većinom oblasti vezane za vakcine i semena, stvari koje je potrebno da osmišljavamo i isporučujemo u cilju pomoći 2 milijarde najsiromašnijih na svetu. Ali energija i klimatske promene su izuzetno važne upravo ovim ljudima, zapravo, važnije nego bilo kome drugom na celoj planeti. Pogoršanje klimatskih uslova znači loš rast i razvoj njihovih useva. Ili će biti previše kiše, ili nedovoljno kiše za njihove potrebe. Stvari će se menjati na način koji njihova osetljiva sredina jednostavno neće podneti. A to vodi do umiranja od gladi. To vodi do nesigurnosti. Do nestabilnosti i nemira. Tako će klimatske promene biti katastrofalne za njih.

Takođe, cena energije njima je veoma važna. U principu, kada bi imali mogućnost da biramo da snizimo cenu samo jedne stvari, u cilju smanjenja siromaštva, to bi bila energija. Cena energije je vremenom opala. Zaista, napredak civilizacije je baziran na napretku energije. Revolucija u proizvodnji uglja dovela je do industrijske revolucije, čak smo videli drastičan pad cene električne energije početkom XX veka, i zbog toga danas imamo frižidere, klima uređaje, možemo stvarati savremene materijale i činiti mnogo stvari. I tako smo se našli u predivnoj situaciji sa električnom energijom u bogatom svetu. Ali, kako je činimo jeftinijom – i dozvoljavamo da bude čak i duplo jeftinija – suočavamo se sa novim ograničenjima, a ta ograničenja su u vezi sa CO2.

CO2 zagreva planetu, a računica sa CO2 je izuzetno jednostavna. Ako sumirate CO2 koji se emituje, videćete da to dovodi do porasta temperature, a povećanje temperature dovodi do negativnih posledica. Posledice se odnose na klimu i u još gorem slučaju, posledice mogu biti indirektne u tom smislu što se prirodni ekosistemi ne mogu prilagoditi rapidnim promenama, te tako dolazi do kolapsa ekosistema.

E sada, tačan podatak koji želite da dobijete o tome koliko će sniženje temperature biti u zavisnosti od umanjenja emisije CO2 i kakve će biti pozitivne povratne reakcije, u tome postoji znatan stepen nesigurnosti, ali ne prevelik. I postoji izvesna neodređenost u pogledu toga koliko su loši efekti emisije, ali sa sigurnošću se može reći da su ekstremno loši. Pitao sam vodeće stručnjake u ovoj oblasti više puta, da li je zaista potrebno svesti emisiju baš skoro do nule? Možemo li je samo smanjiti na pola ili na četvrtinu? Odgovor je bio da, sve dok ne svedemo emisiju skoro do nule, temperatura će nastaviti da raste. A to je veliki izazov. To je prilično drugačije od toga da pokušamo da uguramo 4m visok kamion ispod mosta visine 3m, gledaćemo samo da ga nekako provučemo ispod. Ovo je nešto što mora da se svede na nulu.

E sada, mi ispuštamo mnogo karbon dioksida svake godine, tačnije, preko 26 milijardi tona. Za svakog Amerikanca, to je oko 20 tona. Za ljude u siromašnim zemljama, to je manje od jedne tone. To je u proseku, oko pet tona po svakoj osobi na planeti. I nekako, mi moramo da napravimo promene da bi sveli to na nulu. To je proces koji je stalno u porastu. To su samo različite ekonomske promene koje su doprinele tome, tako da mi moramo da idemo od rapidnog povećenja do naglog spuštanja skroz do nule.

Ova jednačina ima četiri faktora. Malo množenja. Tako, imate CO2 na levoj strani koji želite da svedete na nulu, i to će biti zasnovano na broju ljudi, na njihovim različitim uslugama kojima se koriste u proseku, energiji koja se prosečno potroši pri svakoj usluzi, i količini CO2 koja se potroši po jedinici te energije. Tako, pogledajmo svaku od postojećih vrednosti, i vidimo kako ćemo doći do nule. Verovatno, jedan od ovih brojeva će morati da bude prilično blizu nule. E sada, to bi bilo malo povratka školskoj algebri, ali hajde da pogledamo.

Prvo, imamo populaciju. Svet danas ima 6.8 milijardi ljudi. Ta cifra se kreće ka devet milijardi. E sad, ako odradimo zbilja dobar posao sa novim vakcinama, zdravstvenom negom, servisima za reproduktivno zdravlje, mogli bismo to sniziti za, recimo, 10 do 15 procenata, ali i dalje vidimo porast od oko 1.3.

Drugi faktor su usluge koje koristimo. To obuhvata baš sve, hranu koju jedemo, odeću, TV, grejanje. Ovo su sve jako dobre stvari, i rešavanje siromaštva znači obezbeđivanje ovih usluga skoro svima na planeti. I sjajna je stvar ukoliko se vrednost ovog broja poveća. U bogatom svetu, recimo jedna milijarda koja je na vrhu, verovatno bi mogla da smanji korišćenje ovih usluga, ali svake godine, ovaj broj, u proseku će rasti, i tako, povrh svega, udvostručiće se broj usluga po osobi. Ovde imamo najosnovnije usluge. Da li palite svetlo u kući da biste mogli da čitate svoj domaći zadatak, ova deca to ne mogu, oni izlaze napolje, da bi čitali svoj zadatak pod svetlošću uličnih lampi.

Sada, efikasnost, E, energija utrošena za svaku ovu uslugu, ovde, najzad imamo malo dobrih vesti. Ovde imamo nešto što nije u porastu. Kroz različite inovacije i nove načine dobijanja svetlosti, kroz različite vrste automobila, različite načine izrade zgrada, postoji mnogo usluga gde se može postići prilično značajno smanjenje energije, u nekim individualnim uslugama čak se može sniziti za 90 procenata. Ali, postoje neke druge usluge kao na primer način na koji stvaramo đubrivo, ili kako omogućavamo avionski saobraćaj gde je prostor za poboljšanje znatno, znatno manji. I tako, sve u svemu, ukoliko smo optismiti, mogli bismo da postignemo redukciju od faktora tri do čak, možda, faktora od šest. Ali za ova prva tri faktora, uspeli smo da dobijemo umanjenje sa 26 milijardi, na, u najboljem slučaju, 13 milijardi tona, a to jednostavno nije dovoljno.

Stoga, pogledajmo ovaj četvrti faktor – ovaj će se ispostaviti kao ključni – a to je količina CO2 emitovanog po jedinici energije. A glavno pitanje je, da li je zaista moguće da bude sveden na nulu? Ako sagorevate ugalj, ne. Ako sagorevate prirodni gas, ne. Skoro svi načini na koje danas stvaramo električnu energiju, izuzev obnovljivih izvora energije koja je u razvoju i nuklearne, oslobađaju CO2. I tako, ono što ćemo mi morati da uradimo na globalnom nivou, jeste da kreiramo novi sistem. Trebaju nam energetska čuda.

Kada koristim termin „čudo“, ja ne mislim na nešto što je nemoguće. Mikroprocesor je čudo. Personalni računar je čudo. Internet i njegove usluge su čudo. Tako posmatrano, ljudi ovde su učestvovali u kreiranju mnogih čuda. Obično nemamo fiksiran rok, do kog bi morali da izmislimo to čudo. Obično smo u nekakvom stanju pripravnosti i neki dodju na ideju, neki ne. Ovo je situacija u kojoj ćemo morati da se ubrzamo i pronađemo to čudo u prilično brzom roku.

Sada razmišljam, kako bih zaista mogao učiniti to? Postoji li neka vrsta prirodne ilustracije, nekakva demonstracija koja bi usmerila ljudsku imaginaciju na ovaj put? Pomislio sam na prošlu godinu kad sam doneo komarce ovde, i nekako su ljudi zbilja uživali u tome. (Smeh) To ih je zbilja navelo da pomisle, da, znate, postoje ljudi koji žive sa komarcima. Sa energijom, sve što sam uspeo da smislim je ovo. Odlučio sam da je oslobađanje svitaca moj ovogodišnji doprinos sredini. I tako mi ovde imamo neke prirodne svice. Rečeno mi je da oni ne ujedaju, zapravo, vrlo je moguće da uopšte i ne napuste teglu. (Smeh)

Postoji veliki broj raznovrsnih rešenja kao što je ovaj, ali oni zapravo ne doprinose mnogo. Potrebno nam je rešenje, jedno ili nekoliko njih, koje će imati nezamislive domete i neverovatnu pouzdanost, i iako postoji mnoštvo različitih direkcija po kojima se ljudi vode, ja trenutno mogu da vidim pet pristupa. Izostavio sam plimu, geotermalne, fuziju, biogoriva. Oni mogu dati neki doprinos, i ukoliko mogu više od onoga koliko ja mislim, tim bolje, ali moja ključna ideja ovde jeste da ćemo morati da radimo na svakoj od ovih pet, i ne smemo odustati niti od jedne jer sve one deluju zastrašujuće, jer imaju značajne izazove.

Hajde prvo da pogledamo sagorevanje fosilnih goriva, ili sagorevanje uglja ili prirodnog gasa. Ono što se tu treba uraditi i što deluje jednostavno, ali zapravo nije, je ekstrahovanje kompletnog CO2, nakon što ga sagorite, izdvojite iz goriva, kompresujete ga, stvorite tečnost, uskladištite ga negde, i potom se nadate da će tamo i ostati. Postoje neki pilot projekti koji rade upravo ovo sa uspešnošću od 60 do 80 procenata, ali dostizanje punog procenta će biti izuzetno nezgodno, i dogovor oko toga gde će se taj CO2 skladištiti će biti izuzetno težak, ali najteže od svega ovde jeste pitanje dugoročnosti. Ko će uopšte biti siguran u to? Ko će garantovati nešto što bi bilo bukvalno milijardama puta veće od bilo kog tipa otpada koji vam padne na pamet, npr nuklearnog ili tome slično? To je ogromna količina. Tako da je to pravi problem.

Sledeće bi bila nuklearna. To takođe ima tri velika problema. Troškovi, posebno u visoko razvijenim zemljama su jako visoki. Pitanje bezbednosti, stvarno dobar osećaj da ništa ne može krenuti loše, problematično je zbog postojanja mogućnosti upotrebe toga za oružje. I onda, šta raditi sa otpadom? Iako nije prevelik, postoji mnogo brige oko toga. Ljudi moraju da se osećaju dobro povodom toga. Znači, tri velika teška problema koja bi bila rešiva, i na kojima bi stoga trebalo raditi.

Preostala tri od pet, spojiću zajedno. Oni se odnose na ono što ljudi najčešće nazivaju izvorima obnovljive energije. A oni zapravo, iako je sjajno što ne zahtevaju goriva, imaju i neke nedostatke. Jedna je ta da je gustina energije sakupljena pomoću ovih tehnologija drastično manja od one dobijene iz elektrana. To je energija dobijena iz poljoprivrede, gde se podrazumeva mnogo kvadratnih milja površine, hiljadu puta više nego što bi pomislili kada je u pitanju obična elektrana. Takođe, ovo su i izvori na koje ne možemo uvek računati. Sunce ne sija ceo dan, ne sija ni svaki dan, i, slično, vetar ne duva stalno. I tako, ukoliko zavisite od ovih izvora, morate imati neki način za dobijanje energije u toku onih perioda kada ovi izvori nisu dostupni. Tako imamo poprilično skupe izazove ovde. Imamo izazove vezane za prenos. Na primer, recimo da su ovi izvori energije izvan vaše zemlje, ne samo da vam treba tehnologija, nego treba da se nosite i sa rizikom da dobijate energiju sa nepoznatih strana.

I najzad, problem sa skladištenjem. I da bih sagledao ovo sa svih strana, otišao sam i pogledao sve vrste baterija koje su napravljene, za automobile, kompjutere, telefone, lampe, za sve, i uporedio ih sa ukupnom količinom električne energije koju svet koristi, i ono što sam otkrio je to da sve baterije koje pravimo danas mogu uskladištiti manje od 10 minuta celokupne energije. I tako, zapravo, potreban nam je veliki prodor ovde, nešto što će biti faktor otprilike sto puta bolji od pristupa koje imamo sada. To nije nemoguće, ali nije ni lako postići. E sada, ovo se dešava kada pokušavate da koristite promenljive izvore da biste postigli rast od 20 do 30 procenata u nečemu što koristite. Ako ste računali na to za 100 procenata, potrebna vam je čudesna magična baterija.

A kako sada da nastavimo napred sa ovim: koji je pravi pristup? Da li je to Menhetn projekat? Koja je to stvar koja nas može dovesti dotle? Potrebno nam je mnogo kompanija koje će raditi na tome, stotine. I u svakom od ovih pet pristupa, potrebne su nam stotine ljudi. I za veliki broj njih vi ćete reći da su ludi. A to je dobro. I ja mislim, ovde u TED grupi, imamo mnogo ljudi koji su već na tom tragu. Bil Gros ima nekoliko kompanija, uključujući jednu koja se zove eSolar koja ima neke sjajne solarno energetske tehnologije. Vinod Kosla investira u desetine kompanija koje rade neke sjajne stvari i istražuju neke zanimljive mogućnosti, i ja se trudim da im pomognem. Netan Mirvold i ja podržavamo kompaniju koja, možda malo iznenadjujuće, zapravo uzima nuklearni pristup. Ima nekih inovacija u nuklearnom pristupu: modularni, tečni. Inovacije u ovim industrijama su već neko vreme zastale, tako da otkriće da neke jako dobre ideje leže svuda oko nas i nije tako iznenađujuće.

Ideja Terrapower organizacije jeste da, umesto sagorevanja dela uranijuma, jednog procenta, koji je U235, odlučili smo da sagorimo 99 procenata U238. To je zapravo jedna prilično luda ideja. Ustvari, ljudi su pričali o tome dugo, ali nikada nisu uspeli da naprave dobru simulaciju kako bi videli da li to radi ili ne, i tako sa razvojem naprednih modernih superkompjutera, sa kojima je danas moguća dobra simulacija, zaključak je da sa dobrim pristupom, takva ideja bi mogla da radi.

I iz razloga što sagorevate 99 procenata, izuzetno ste poboljšali troškove. Vi zapravo spaljujete i otpad, i možete koristiti kao gorivo kompletan otpad od današnjih reaktora. I tako, umesto da brinete o tome, vi ga jednostavno iskoristite. To je sjajna stvar. Iskorišćavate uranijum u toku samog procesa. To je nalik sagorevanju sveće. Kao što i vidite, najčešće se spominje kao putujući talasni reaktor. Ukoliko govorimo o gorivu, ovo rešava problem. Imam sliku ovde jednog mesta u Kentakiju. Ovo je ostatak, 99 procenata, gde su oni odneli deo koji sada sagorevaju, i to se zove istrošeni uranijum. To bi obezbedilo Americi energiju narednih nekoliko stotina godina. Jednostavnom filtracijom morske vode putem jeftinih procesa, imali bismo dovoljno goriva do kraja životnog ciklusa naše planete.

I tako, postoje mnogi izazovi pred nama, ali ovo je primer nekih od stotina i stotina ideja koje je potrebno da pokrenemo napred. Hajde da razmislimo, kako bi trebalo da ocenjujemo nas same? Kako bi trebalo da izgledaju naši izveštaji? Hajde da izađemo napolje gde zbilja treba da odemo, i pogledajmo brojke. Do 2050, čuli ste da mnogi pričaju o redukciji od 80 procenata. To je zaista veoma važno, da postignemo to. A tih preostalih 20 procenata će biti iskorišćeno u neke svrhe u siromašnim zemljama, verovatno poljoprivrednim. Nadamo se da ćemo očistiti šume, cementare… Tako, da bismo stigli do tih 80 procenata, razvijene zemlje, uključujući i one poput Kine, bi morale sve zajedno da zamene svoje električne generatore. Sledeće pitanje je vezano za primenu ove nula-emisija tehnologije, da li je primenjivati u svim razvijenim zemljama i jesmo li u procesu njene primene i u ostalim zemljama. To je izuzetno važno. To je ključni element našeg konačnog izveštaja.

Krenuvši od toga, kako bi izveštaj trebalo da izgleda 2020? I ponovo, trebalo bi da ima dva elementa. Trebalo bi da se krećemo putem ovih efikasnih mera kako bi počeli postizati redukciju. Što manje emitujemo, manja će biti količina emitovane CO2, i analogno, temperatura će biti niža. Ali u neku ruku, stepen u kome stignemo do tamo, radeći stvari koje nas neće odvesti skroz do kraja, tj do konačne redukcije, su jednako, ili samo nešto manje važne od drugih, koje se odnose na deo inovacije ključnih prodora.

Ovi prodori, moramo ih pokretati punom brzinom, a to možemo meriti kroz postojanje kompanija, pilot projekata, regulatornim merama koje su promenjene. Postoje mnoge odlične knjige koje su napisane o ovome. Tu je knjiga Al Gora, „Naš izbor“ kao i knjiga Dejvida MekKeja, „Održiva energija bez toplog vazduha“. Oni zbilja dotiču suštinu i stvaraju okvir da bi se o ovoj temi široko raspravljalo, jer nam je zbilja i potrebna široka i obuhvatna pozadina za ovaj problem. Mnogo je toga što mora ići zajedno.

Ovo je želja. Veoma konkretna želja da unapredimo ovu tehnologiju. Ukoliko bih mogao da poželim želju koja bi mi bila ispunjena u narednih 50 godina, mogao bih da izaberem ko će biti predsednik, mogao bih da izaberem neku novu vakcinu, a to je nešto što zbilja volim, ili bih mogao da izaberem ovo o čemu sam pričao a to je smanjenje emisije CO2, upravo bih tu želju izabrao. To je ona koja ima najviše uticaja. Ukoliko ne dobijemo ovu želju, raskol između onih koji razmišljaju kratkoročno i onih koji razmišljaju dugoročno će biti strašan, između Amerike i Kine, između siromašnih i bogatih zemalja, i što je najznačajnije životi one 2 milijarde ljudi će biti mnogo mnogo gori.

Pa šta moramo da uradimo? Šta ja zapravo od vas tražim? Potrebno nam je više finansiranja u istraživačke projekte. Kada se zemlje nađu sve zajedno na mestu kao što je Kopenhagen, ne treba da raspravljaju samo o CO2. Trebalo bi da raspravlju o kreiranju agende koja će se odnositi na neke inovacije, i bili biste zapanjeni koliko je smešno nizak nivo ulaganja u ove inovativne pristupe. Moramo da podstičemo tržište, CO2 takse, trgovinu, nešto što će proširiti ideju svuda. Moramo da prenesemo poruku. Moramo da vodimo jedan racionalniji dijalog, razumljiviji dijalog, uključujući tu i korake koje vlada čini. Ovo je važna želja, ali mislim da je moguće ostvariti je.

. . .

Kris Anderson: Da bih razumeo malo više o projektu Terrapower, pre svega, možete li dati nagoveštaj o tome kolikih bi razmera bila ta investicija?

Bil Gejts: Da bi se napravio softver, kupio super-kompjuter, angažovali svi vrhunski naučnici, što smo mi učinili, to je svega desetak miliona, i kada budemo testirali naš materijal u ruskom reaktoru da bi se uverili da naš materijal ispravno funkcioniše, tada će biti potrebno nekoliko stotina miliona. Teža stvar je napraviti pilot reaktor, naći nekoliko milijardi, naći regulator, lokaciju kako bi se napravo prvi ovog tipa. Kada se napravi prvi i ukoliko se pokaže da funkcioniše prema predviđanjima, onda će biti jasno kao dan, jer je ekonomija, gustina energije, toliko drugačija od nuklearne, koliko je nama poznato.

KA: Znači, ukoliko sam dobro razumeo, to uključuje gradnju duboko u zemlju skoro kao neka vrsta vertikalnog stuba nuklearnog goriva, u ovom slučaju utrošenog uranijuma, i tako proces započinje na vrhu i ide ka dole?

BG: Tako je. Danas se uvek reaktor dopunjava gorivom, tako da imate mnogo ljudi i mnogo kontrola koje mogu načiniti grešku, na mestu gde se otvara i gde se stvari ubacuju i izbacuju. A to nije dobro. E pa, ako imate veoma jeftino gorivo koje možete usuti za narednih 60 godina – zamislite to kao deblo – ubacite unutra i nemate više tih problema. To samo postoji unutra i sagoreva narednih 60 godina, dok ne završi.

KA: To su nuklearne elektrane koje koriste svoj sopstveni otpad kao gorivo.

BG: Da. Ono što se dešava sa otpadom, možete ga ostaviti tamo – ima mnogo manje otpada ovakvim pristupom – onda, možete ga jednostavno uzeti, i staviti u drugi reaktor i sagorevati. A počinjemo tako što uzimamo postojeći današnji otpad, koji se nalazi u rashladnim bazenima ili u skladištima u reaktorima. To je naše gorivo sa kojim počinjemo. I sada, ono što je bio problem kod tih reaktora se sada ubacuje u naše i na taj način se dramatično redukuje nivo otpada kako se ide kroz ovaj proces.

KA: U Vašim govorima pred različitim ljudima po celom svetu vezanim za mogućnosti o kojima govorimo, gde je najveće interesovanje za stvarnu realizaciju ovoga?

BG: Pa, nismo izabrali konkretno mesto, i svuda postoje razna interesantna pravila kad god se pomene nešto što sadrži reč „nuklearno“, tako imamo mnogo interesenata, ljudi iz tih kompanija su bili u Rusiji, Indiji, Kini. Ja sam se video sa sekretarom za energetiku ovde, razgovarali smo o tome kako se to uklapa u postojeći energetski program. I ja sam optimističan. Znate da su Francuzi i Japanci uradili već nešto. Ovo je varijanta nečega što se već radilo. Ovo je značajan napredak, ali je slično brzom reaktoru, i dosta zemalja ih je već gradilo, tako da svako ko je napravio brzi reaktor je kandidat da bude prvi koji će graditi ovaj tip.

KA: I po Vašem mišljenju, vreme i verovatnoća da će ovako nešto zbilja zaživeti?

BG: Pa, potrebni su nam elektro-generatori što je izuzetno jeftino, i imamo 20 godina da osmislimo i 20 godina da implementiramo. To je neka vrsta roka koju nam je dala prirodna sredina i koji moramo da ostvarimo. I ako stvari budu tekle kako treba, i čemu se nadamo, Terrapower bi mogla ostvariti to. I postoje, na sreću, desetine kompanija, potrebno je da ih bude stotine, koje će se, ukoliko njihova nauka bude napredovala, ukoliko fondacije budu finansirale njihove pilot projekte, takmičiti oko ovoga. I najbolje je ako više njih uspe, jer ćete onda koristiti kombinaciju ovih stvari. Definitivno nam je potrebna makar jedna da bismo uspeli.

KA: U terminima mogućih promena velikih razmera koje su u igri, da li je ovo najveća po Vašem mišljenju?

BG: Prodor u energiji je najvažnija stvar. Bio bi čak i da ne postoje problemi u prirodnoj sredini, ali s obzirom da postoje, oni čine ovaj problem još značajnijim. U nuklearnom prostoru, postoje drugi inovatori. Mi ne poznajemo toliko dobro njihov rad kao što poznajemo naš, ali recimo modulacija, to je drugačiji pristup. Tu je i reaktor na bazi vode, koji deluje dosta komplikovano, ali možda i oni to kažu za nas. I tako, postoje različiti pristupi, ali lepota ovoga je ta da molekul uranijuma ima milion puta više energije od recimo, molekula uglja, i tako, ukoliko se možete nositi sa negativnim stranama, kao što je pre svega radijacija, a onda i troškovi, potencijalni uticaji na zemlju i druge različite stvari, onda je ovo zaista posebna vrednost za sebe.

KA: A ako to ne uspe, šta onda? Da li ćemo morati da počnemo sa nekim vanrednim merama da bi zadržali stabilnu temperaturu na zemlji?

BG: Ukoliko dođete u takvu situaciju, to je kao da ste se prejeli, i samo što niste dobili srčani udar. Gde onda idete? Biće vam potrebna operacija na srcu ili tako nešto. Postoji vrsta istraživanja koja se zove geoinženjering, koja se bazira na različitim tehnikama koje bi odložile pregrejavanje i na taj način nam kupile 20 do 30 godina da se saberemo. E sada, to je samo neka vrsta polise osiguranja. Nadamo se da neće biti potrebe za njom. Neki ljudi kažu da uopšte ne treba raditi na takvoj polisi osiguranja jer se možete ulenjiti, jer ćete nastaviti da jedete znajući da će vas hirurška intervencija na srcu spasiti. Nisam siguran da je to mudro, imajući u vidu važnost problema, ali postoji diskusija na nivou geoinženjeringa o tome da li to treba imati u rezervi u slučaju da se stvari odviju brže, ili ova inovacija ide dosta sporije nego što očekujemo.

KA: Skepticima o klimatskim problemima: ukoliko bi imali rečenicu ili dve da im uputite, kako biste ih ubedili da nisu u pravu?

BG: Na žalost, skeptici dolaze sa različitih strana. Oni koji imaju prave naučne argumente su malobrojni. Da li oni govore o negativnim povratnim efektima koji imaju veze sa oblacima koji neutralizuju stvari? Postoji jako, jako malo stvari koje oni mogu i pomenuti šansa je jedan u milion za takvu neku stvar. Glavni problem koji mi ovde imamo je nekako sličan AIDS-u. Napraviš grešku sada, a plaćaš je mnogo kasnije.

Tako kada imate mnogo različitih hitnih problema, ideja da sada snosite bol koja će se tek kasnije pokazati kao dobit – pomalo postajete nesigurni u to. Zapravo, IPCC (Izveštaj o klimatskim promenama), ne pokazuje da je to nužno najteži slučaj, i postoje ljudi u bogatim zemljama koji su pogledali taj izveštaj i rekli da to nije toliko važna stvar. Činjenica je da je to taj nesiguran deo koji bi trebao da nas pokreće. Ali moj san je, ukoliko se ovo može učiniti ekonomičnim, i suočiti sa CO2 ograničenjima, onda će skeptici reći, u redu, nije mi važno to što se ne emituje CO2, nekako bih ipak želeo da se emituje, ali prihvatiću to jer je jeftinije od onoga prethodnog. (Aplauz)

KA: Znači, to bi bio Vaš odgovor argumentima Bjorna Lomborga, koji se odnose na to da ukoliko svu energiju utrošite na rešavanje problema sa CO2, to će ugroziti ostvarivanje drugih važnih ciljeva kao što su pokušaji smanjenja siromaštva i malarije i tako redom, i da je to glupo trošenje resursa kada postoje pametnije stvari koje bi trebalo raditi.

BG: Stvarni troškovi dela novca od fonda za razvoj i istraživanje (R&D) – recimo SAD treba da potroši 10 milijardi godišnje više nego što trenutno troši — to nije toliko dramatična promena. Ne bi se trebalo oduzeti od drugih stvari. Radi se o tome da kada investirate velike pare, razumni ljudi se možda neće složiti, na nešto što je ekonomski neisplativo i pokušavate da to finansirate. To je, po meni, bacanje para. Osim ako je to nešto na samoj prekretnici da postane veoma jeftino (isplativo). Mislim da bi trebalo da isprobamo više stvari koje imaju potencijal da postanu jeftinije. Ako se svetska ekonomija kreće u tom smeru da će energija biti super-skupa, bogati će moći da to sebi priušte. Svi mi ovde bismo mogli plaćati pet puta više našu energiju a da to ne utiče na promenu našeg životnog stila. Ali to bi bila katastrofa za one dve milijarde.

Čak se i Lomborg promenio. Njegov glavni adut sada je: zašto se u R&D ne diskutuje malo više o tome? On je još uvek, zbog ranijih stvari, povezan sa skepticima, ali shvata da su postali prilično usamljeni, i stoga on ističe ovo što je u vezi sa R&D. I tako tu postoji samo mala nit onoga što ja smatram da je prihvatljivo. Deo R&D-a, smešno je koliko malo investira.

KA: Bil, verujem da govorim u ime većine ljudi ovde kada kažem da se zaista nadam da će Vaša želja biti ispunjena. Mnogo hvala.

. . .

Tekst preuzet sa predavanja na TED konferenciji. Originalno video izlaganje možete videti ovde.