Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda Kljaić

* * *

 

JEDNO  PITANJE  I  –  BIKINI

 

Treba znati postaviti pitanje. Upitati kako bi se odgovor naslućivao, već samim upitom bez upitnika i sa tri tačkice, postao najbliži i najsličniji željenom odgovoru.

Ne može se to naučiti ili namjerno smisliti, pitanje ili jest takvo ili nije. Ili je konkretno, kojemu je dovoljan odgovor: da ili ne, a naknadna objašnjenja su već varijacije na rečeno, ili je općenito, misaono, nesugestivno, rašireno i razvodnjeno, ali ipak traži jasan odgovor. Jer od njega zavisi mnogo toga dalje.

To je inteligencija – postavljanja pitanja i njegovoga razumijevanja.

Neslućena je, ponekad i svemirskih razmjera, za zdvojnu, isprepadanu i unezvjerenu osobu, važnost jednostavnoga pitanja, od samo nekoliko riječi. Cijeli život se ugura i stisne u jedno pitanje. Iza kojega može slijediti rušenje vlastitoga svijeta, nestajanje misli, nepotrebnost djelovanja.

Može tako, a može i jednostavnije.

                           Što misliš o tome da za praznike dođem do tebe…

 

Mislim – ništa, ni u snu, ni u pojmu, sredina je zime, snijeg, minusi, ceste zatrpane, granica još više, kližu se i na hrpu skupljaju automobili, u pregrijanim autobusima putnici stoje na jednom kvadratu, samo čekaju ko će prvi pasti u nesvijest, pa da ima više mjesta. Izbace ga na smrzavicu i pozovu hitnu. Dok se putnik opet dozove sebi, autobus otišao, s jednim mjestom više, ali i plaćenom kartom u povratnom, izgubljenom smjeru.

Svi izbezumljeni od umjetno stvorene gužve u kojoj žele sudjelovati kako bi im život, kratkotrajno, postao skeč i naizgled se prikazao zanimljiviji, sličniji željenom, očekivanom, planiranom, zamišljanom, sanjanom. Pa je nužno puno jesti, piti više od uobičajenoga, potrošiti što u džepu ne postoji i – biti veseo, radostan, bezbrižan.

Blago nama koji se tako jednostavno zavaravamo! Zašto se onda čudimo kad nam drugi lažu i još nas uključuju u svoje monokomedije. Koje se samo za nas pretvaraju u monodrame. Mi njima dozvoljavamo da nam to rade i još im vjerujemo, čak i onda kad to od nas direktno ne iziskuju.

Dakle, počinjem misliti tek kada sam priupitana. Da nije moguće – nije istina, da li mi odgovara ili ne – to se pitača previše i ne tiče. A ni mene, upitanu, uostalom. Odavno sam shvatila da ne mogu znati što meni odgovara, jer se u pravilu prevarim i napravim pogrešno. Ono vječno, opet pitanje: kako bi bilo da je odluka bila drugačija.

Kad je pitanje već uobličeno, napisano i upućeno – što imam razmišljati o odgovoru, on je jasan, meni preostaje samo organizacija.

Stiže meni drugačiji način razmišljanja, upoznajem se s poslovima o kojima do tada nisam znala ni jedan detalj, slijede priče o životu ni sličnome mome, slušam o brigama koje mene ne more ni u jednom dijelu, razabirem dileme i nejasnoće, prepoznajem radosti i strahove življenja, pratim odnose u obitelji, s prijateljima i poznanicima, zaključujem o spremnosti hvatanja ukoštac sa vlastitim životom. Shvaćam hazardnu igru kakvu sam nekad i sama prolazila. I izgubila.

Hrabro je odlučiti ne provoditi dane veselja i bezličnosti u lažnim nadama i željama, uobičajeno i slično masama. Priključujem se toj hrabrosti koja je teško razumljiva, jer mijenja blještavilo velegrada za pogled na raznobojne lampice koje cijelu noć titraju kroz  zamračena prozorska stakla, jer ostavlja prepunu trpezu i pridružuje se skromnosti i jednostavnosti u kojoj su najljepši – plamen i žar u dotrajaloj peći.

Vatre koja je tih nekoliko dana grijala ježevu kućicu nema u neboderu. Ne može se  donijeti ili ponijeti, kao što se to čini s darovima i hranom. Zato mislim da smo moja mlada prijateljica i ja na dobitku, da nam je godina počela izuzetno zanimljivo, zabavno, nejasno, upitno, obećavajuće.

Njoj zato što je mlada i hrabra, a meni – zbog bikinija usred snijega. Znate kakav je snijeg, zar ne?

Što mi je drugo preostalo, tada kad na upućeno pitanje nisam morala ni odgovarati. Karta za autobus već kupljena, na moju sreću povratna i to sam saznala na vrijeme, prije nego što se, iako nisam putnik, smandrljam u nesvijest.

Zima stegla, mi obje svikle u životu na toplinu svih vrsta, ali najsigurnije smo u onu koju same sebi stvorimo. Pa odlučismo spavati u toploj sobi koja ima samo jedan krevet.

Meni preostade ležaljka za plažu.

A kakav bi to lažan ugođaj bio: ležaljka bez bikinija. Neću valjda startati u godinu sa lažima!

Kad već umjesto šuma valova slušam pucketanje vatrenoga plama, neka se i ja malo zavaravam u bikiniju.

             (O dolasku Jelene iz Beograda u moju, 400 kilometara udaljenu, ježevu kućicu)

. . .

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: