Zlatko Šćepanović

* * *

 

Kako su neke normalne devojke pobedile neke ne baš normalne pojedince

 

Ta naizgled normalna nedelja u životu ove zemlje je obećavala da će biti nenormalna. Neki koji nisu baš normalne seksualne orijentacije su hteli da se normalno prošetaju centrom grada uz mnogo ponosa, dok su oni koji sebe nazivaju normalnima, hteli da onima prvima, na ne baš normalan način časno i pravedno objasne da to nije uopšte normalno.

Kao epilog svega, ministar policije iz političke stranke koju pamtimo iz prošlog veka, kao ne baš normalnu političku organizaciju, sada je sasvim normalan koalicioni partner jedne nazovi normalne partije na vlasti, koja se pak i ne ponaša baš normalno. I onda taj ministar policije, koji se na ne baš normalan načina našao na jednom inače normalnom mestu, onda on ne baš normalno zabavlja javno mnenje i proziva one ne baš normalne sa seksualnom orijentacijom, i one normalne sa ne baš normalnim idejama a sve oko jedne normalne stvari. I normalna šetnja i jednih i drugih se ne baš normalno zabranjuje. Sve u svemu u jednoj nenormalnoj situaciji dešava se nešto normalno, što je priznaćete nenormalno za ovu zemlju. A ima toga i još.

Prvo, kako se normalan skup onih ne baš normalno seksualno orijetisanih nenormalno ne održava, to izaziva izliv normalnih reakcija na novonastalu na baš normalnu situaciju. I oni koji su do juče bili ne baš normalni, polno ili politički, postaju normalni govornici, a oni do malopre normalni političari, pokazuju svoje ne baš normalno lice objašnjavajući neobjašnjivo. Ali to su lica i naličja naše normalne političke scene.

Drugo, u ne baš normalnim medijima se ne spominje preterano jedan sjajan normalan dogadjaj još uvek normalne dece – Radost Evrope. Razlog je jasan, ne baš normalni mediji se bave na normalan način ne baš normalnim stvarima za ne baš normalnu publiku, a Radost Evrope je normalan dogadjaj, za normalnu publiku i jednostavno se ne uklapa u normalnu uredjivačku politiku.

I treće, krajnje normalno, što se desilo u ovoj ne baš normalnoj zemlji, je finale odbojkaškog prvenstva Evrope za žene, u kojoj je normalno igrala naša reprezentacija, što je bilo i očekivano jer smo imali dobar tim, i normalno smo trofej osvojili na kulturan i lep način, što priznaćete nije normalno, barem ne u ovoj ne baš normalnoj zemlji, poznatoj po nenormalnim navijačima.

.

Ženska odbojkaška reprezentacija Srbije prvak Evrope za 2011-u godinu

Bio sam na utakmici, i normalno sam navijao. I bio sam iznenadjen nenormalno dobrom atmosferom koju su napravili neki mladi i normalni ljudi koji su bili publika. Bio sam zapanjen i izgledalo mi je potpuno nenormalno da u hali Pionir nije bilo nijednog „delije“ ili „grobara“, jer njima ženski sportovi očigledno nisu dovoljno borbeni, i da su neka normalna deca i njihovi roditelji napravili tako pozitivno naelektrisanu atmosferu da je navijanje bilo nenormalno dobro.

I dok mi je u startu izgledalo sasvim normalno da naše igračice pobede odbojkašku reprezentaciju Nemačke, na terenu su stvari izgledale ne baš tako normalno. Naše igračice su se potpuno isekle od straha i treme, i normalno loše igrale, dok su se Nemice sjajnom i organizovanom igrom nenormalno dobro odupirale kvalitetu naših igračica, domaćem terenu i bučnoj publici.

Kada smo u pauzi nakon trećeg seta prijatelj Boris i ja razgovarali, a gubili smo 2:1 u setovima, normalno sam zaključio da ako dobijemo četvrti set, dobićemo i utakmicu, jer Nemice neće imati snage, što baš i nije normalno razmišljanje, na prvi pogled, jer su nemački timovi uvek jako dobro kondiciono pripremljeni. Ali, obe reprezentacije su bile iscrpljene na kraju turnira i znao sam da je u petom setu normalno da pobedjuje ekipa koju publika nenormalno nosi, jer tu snage i koncentracije kod igračica više nema. Igra se u transu.

Medjutim, četvrti set je na ne baš normalan način krenuo loše po nas, i normalno je bilo za očekivati da ćemo ga izgubiti, a samim tim i utakmicu. Nemice su kolo vodile u sred Beograda. Molio sam se svim srpskim Svetiteljima i grozničavo razmišljao da nas sada može spasiti samo jedno sportsko ludilo braće Grbić, Miljkovića i drugih zlatnih srpskih odbojkaša, i uopšte nenormalna sportska strast koja zna da obuzme sportiste sa ovih prostora, onaj borbeni životinjski instinkt, koji se probudi i uplaši svojom nenormalnošću i animalnošću protivnika. Ali ono što je normalno očekivati za muške sportiste, nije baš normalno očekivati za sportistkinje, odnosno naše normalne devojke. I tako sam u ne baš normalnom stanju gledao kako nam Nemice na jedan sasvim pristojan i normalan način uzimaju titulu usred Beograda, što nije većini navijača izgledalo baš normalno.

A onda se desilo ONO o čemu sam maštao i čemu sam se kao navijač molio. Pred sam kraj četvrtog seta kreće epski preokret i izgubljen četvrti set dobijamo. Ono što sam normalno očekivao da će preduzeti naše odbojkašice, onaj strasni sportski iskorak napred, na ne baš normalan način, uradila je na moje, njihovo i iznenadjenje Nemica, normalna publika. Neke male i mlade devojčice, njihove tate i mame i poneki dečak. Verovatno ću ceo život nositi sa sobom tu ne baš normalnu atmosferu koju su mlade i normalne devojčice i neki dečaci navijači napravili u hali Pionir, u kojoj su do tada normalne Nemice počele da se ponašaju ne baš normalno, obuzete nekim drevnim strahom od drevnih ljudskih krikova, i da naše u toj utakmici ne baš normalne odbojkašice napokon počnu da igraju normalno, i odu na ne baš normalan i vidjen način do istorijske pobede i osvajanja vrha Evrope. Ovu utakmicu su dobili mali navijači velikih glasova.

Toliko je normalna publika bila nenormalna da se inače normalna nemačka igračica pri zadnjem poenu, kada je ona servirala, od straha i treme ne baš normalno saplela i donela nam pobedonosni poen. Tada se u celoj hali začuo ne baš normalan zaglušujući huk, koji je više bio jako treperenje vazduha izazvanih sinergijom hiljada glasnih žica i kucanja pulsa i srca navijača, nego što je to ličilo na normalan zvuk navijanja. I gledao sam sve one koji su pokušavali da ostanu pribrani i normalni kako postaju ne baš normalno radosni, u iskrenoj sreći i veselju zbog jedne sjajne i ne baš normalne pobede. Radost osvajanja Evrope kojoj normalno geografski pripadamo a koja nas ne baš normalno politički odbija.

I bez incidenata na domaćem terenu, što priznaćete nije baš normalno za naše stadione, tim pre kada igramo sa nazovi vekovnim neprijateljima, osvojena je Evropska titula, i neke normalne devojke koje se bave odbojkom su nam prikazale da se može igrati i pobedjivati u mirnoj i prijateljskoj atmosferi, uz poštovanje protivnika i njegove nacije, što baš i nije normalno za naše prostore. I da sve nenormalne okolnosti dogadjanja oko nas, sportisti dobrom voljom, trudom, vaspitanjem i poštovanjem mogu da nas približe jednoj normalnoj Evropi. Normalne devojke su održale lekciju i pobedila neke ne baš normalne pojedince kao paune pune ponosa i pravde. I pokazale su jednom ne baš tako normalnom ministru i ne baš tako normalnoj vlasti u Srbiji da ima nas još uvek normalnih.

I tako je u toj planiranoj ne baš normalnoj nedelji, Srbija i Beograd bio jedan potpuno normalan evropski grad, što priznaćete izgleda nenormalno.

 

Pitam se da li je sve to bilo stvarno normalno ili je samo bio jedan ne baš normalan san?

. . .