Desa Djordjević – Milutinović

* * *

U preklapajućim stvarnostima ili tački singulariteta sva bića, svi prostori i sva vremena su jedno. Tu se može spojiti ono što je bilo, što jeste i što će biti i vaš život se može promeniti tako da se prethodnog više nećete ni sećati ….

 

 

pre 30 000 godina,  na području današnje Francuske,

Jednoga dana na jednom svetu živelo je jedno biće – prozračno visoko i usamljeno. Daleka pusta planeta i biće samo…..posle mnogo vremena usudilo se da prodje kroz crnu rupu i došlo je do Zemlje. I to biće je postalo Bog te planete jer bilo je to božansko biće, ali usamljeno. Nije nalikovalo drugim božanskim bićima. Na planeti su živeli praljudi i životinje i biljke i gomila nevidljivih bića u paralelnom svetu ali božansko biće nije moglo da ih vidi onako kako mi vidimo svet oko nas, jer ono je „gledalo” na drugačiji način.  Jednom… dok je plovilo vazduhom iznad zaledjene Evrope biće je naišlo  na  ostavljeno dete, videlo je kako njegova svest odlazi jer je napušteno, i rešilo je da ga održi u životu. Brinulo se za bebu i hranilo je sunčevom svetlošću i mesečevim bledilom. Zamolilo je zvezde da ga nauče svemu što treba i zamolilo je Sunce da ga pripazi kada bi ono bilo zauzeto putovanjem kroz univerzum. Tako je malo dete veoma dugo ostalo malo a Zemlja ga je prihvatila kao da ga je ona rodila.

U praskozorje sedmoga doba od kada je biće došlo na Zemlju, dete, koje je živelo u vremenu bez vremena najednom, ne znajući ni samo zašto, poče da tuguje onako tiho i jednostavno kako to samo deca umeju, a bezgranični prozračni bog shvati da ljubav drugog ljudskog bića detetu znači sve. Veliko tkanje duše sveta počelo je da se tanji, napravila se rupa i dete je umiralo.

I tako…posle 80 zemaljskih godina bivstvovanja u sigurnom okrilju svemirskog bića dete je vraćeno je na početak, jer biće je shvatilo da detetu mora da nadje majku.  Nije tačno znalo kako da je nadje jer ljudska duša je ponekad skrivena i bogovima, ali videlo je tanke plave trake svetlosti koje su se vijorile oko deteta  i znalo je da je njegova majka živa i da ga i dalje traži. I majka je znala da njena potraga, ma koliko duga, nije uzaludna, jer plave trake svetlosti i osećanja koje je slala nisu se vraćale već su čuvale i obavijale dete. Najzad biće odluči da prati trake plave svetlosti i da nadje onoga koji ih još uvek šalje detetu.  Išlo je za njima kroz šume i močvare, prešlo je veliku pustinju i došlo do brezove šume. Tu je videlo malu pogurenu ženu kako nepomično sedi kraj vatre dok su se svuda oko nje stvarale plave trake svetlosti koje su se  kovitlale, vijorile i plovile vazduhom ka detetu. Biće nečujno, provirujući iz svoje božanske dimenzije, spusti dete kraj nje.

pre 30 000 godina,  na području današnje Francuske,  preklapajuća stvarnost

Žena se okrete, ne znajući ni sama zašto i ugleda ga – bilo je isto onakvo kakvim ga se sećala pre 50 godina, malo ljudsko-praljudsko dete, beba bespomoćna i lepa, samo što je umesto u kože bila uvijena u prozračne trake plave svetlosti, ležeći na njima kao na treperavom svetlosnom gnezdu. Dete je gledalo staru ženu dok su stvarnosti počele da se preklapaju….. mala pogurena starica ostala je da sedi a iz nje je izašla mlada devojka svetle puti i ridje kovrdžave kose, imala je zeleni džemper i blede iscepane farmerke, crvene usne i nežne prozračne ruke. Biće je posmatralo devojku, i devojka je gledala u njega, nije ga videla jer njena stvarnost je bila daleko, ali ipak… zaljubila se u to nešto, u neki talasasti vazduh koji je lelujao oko nje. Podigla je dete, uzela ga u naručje, otišla do starice, ušla u nju i nestala.

***

Sadašnje vreme, Francuska.

Muzej je bio ružan, taman i prašnjav. U sobi gori jedna mala zelena lampa, usamljena žena sede kovrdžave kose sedi pognuta nad koskama starim 30 000 godina, gleda ih i premešta po rukama. Tri lobanje nemo je gledaju sa table stola. Lobanje praljudi – jedna mala i dve velike. Žena uzima malu lobanju, drži je u ruci i zagleda, oko nje vazduh treperi i preliva se. Žena razmišlja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i pita se da li je sve to samo jedno, svoje misli pretače u reči… „ Da je ovo praljudsko dete živelo duže da li bi naša stvarnost bila ista...”. Gotovo nesvesno uzima purpurno parče papira i od njega pravi origami–pticu.  Usamljenim ljudima minuti deluju kao sati a sati…. od njih se sastoji život. Usamljena žena i dalje sedi u svojoj tamnoj muzejskoj sobi, origami-ptica lepo izgleda – „Kao feniks” reče samoj sebi gledajući papirnatu pticu.  Žena spusti origami- pticu u trugao izmedju tri lobanje. Naslonila je glavu na ruke i gleda u…. ništa,  misleći možda o nekom svom, manje usamljenom, životu koji je mogao biti ali se nikada nije desio.

***

pre 30 000 godina. na području današnje Francuske.   preklapajuća stvarnost

Biće je odlučilo da celokupan dogadjaj u kome je učestvovalo sagleda i na drugi način. Želelo je da vidi kako se sve ono što je ono učinilo odigralo u dimenziji ljudi, i kako je jedno dete spojilo ljude i promenilo dogadjaje udaljene 30 000 godina.  Zato je biće hrabro izašlo iz svoje božanske dimenzije i spustilo dete tačno na isti brežuljak na kome ga je pre mnogo godina našlo. Stajalo je veoma strpljivo i čekalo. Iznenada velika purpurna ptica koja gori i opet se radja  pojavi se sa one strane planine, spustila se do deteta i uhvatila ga svojim plamenim kandžama, letela je dugo i visoko. Biće je gledalo zadivljujući prizor, gledalo je kako se plava boja meša sa purpurnom i kako dete i ptica postaju jedno. Biće je bilo radoznalo i pošlo je za njima, lebdelo je jako visoko i videlo sve što se u jednom svetu može videti i skriveno i neskriveno i ono što je bilo i ono što može biti. Videlo je staricu koja sedi kraj vatre i videlo je pticu koja postaje deo te vatre. Starica je uzela dete, i čvrsto ga držeći u svojim smežuranim kvrgavim rukama plakala je dugo i mnogo i svaka njena suza stvarala je prolaze kroz druge svetove sve dok se oko nje nije napravila reka Stiks, jer njom odlaziš samo ako te neko žali i ako ima dovoljno suza da naprave reku.  Starica je napravila reku koja odnese i nju i dete kroz podzemni svet oslobodjen vremena i prostora.

***

Pre 25 godina, Francuska  preklapajuća stvarnost

Devojka lepe ridje kose i belog tena stajala je ispred vitrine sa kostima praistorijskih ljudi i gledala u veliku zidnu sliku. Na slici je jedna stara žena sedela  kraj vatre. Devojka je bila tužna, sama i siromašna, bilo joj je hladno i učinilo joj se da je vatra sa slike stvarna. Osetila je njenu toplotu i čula umirujuće pucketanje granja. Približila se i pružila ruke da se ogreje, želela je da ona bude to stvorenje koje sedi kraj vatre, želela je da je sve na svetu mnogo jednostavnije, zelenije i toplije. Starica se okrete zahvalno je gledajući i pokretom ruke pozva je da sedne kraj vatre. Devojka krenu ka slici i udje u nju.

Čuvar muzeja se pitao ge je nestala devojka, mada bi se zakleo da je  malopre bila baš tu. Dotrčao je misleći da se nešto zapalilo, ali nije, gledao je vatru sa slike i pomislio kako neki ljudi zaista dobro slikaju.

Kada je izašla iz muzeja devojka je u naručju držala dete, čuvar se čudio kako ga ranije nije video, okrenuo se ka slici, rešio je da svoje pamćenje nekako poboljša, nije se sećao da je ranije video reku kraj vatre i starice.

Devojka je sa detetom otišla ka brežuljku izvan grada, svud oko nje lelujao se topli mediteranski vazduh. Došla je na vrh brežuljka i sela pod veliki hrast, dete se igralo kraj nje. Zaspala je podno drveta i usnila san o detetu, praistoriji i ljubavi. Kada se probudila dete je i dalje bilo kraj nje, igralo se sa dugim prozračnim trakama duginih boja, trake su ulazile u zemlju i ono je pokušavalo da ih iščupa. Igralo se i vuklo dok ih nije iščupalo odvalivši pri tom dobar komad zemlje, ispod je bio ćup sa blagom, devojka uze blago i povede dete sa sobom. Ono nikada nije saznalo da mu ona nije majka, a ona nikada nije odustala od proučavanja praistorije.

Sadašnje vreme, Francuska, preklapajuća stvarnost

Muzej je bio lep, svetao i pun neispričanih priča. U sobi gori jedna mala zelena lampa, vesela žena sede kovrdžave kose sedi pognuta nad koskama starim 30 000 godina, gleda ih i premešta po rukama. Dve praistorijske lobanje nemo je gledaju sa table stola. Lobanje neljudske a opet ljudske. Razmišlja o tim praistorijskim ljudima…. razmišlja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i pita se da li je sve to samo jedno. Gotovo nesvesno uzima purpurno parče papira i od njega pravi origami – pticu. Iznenada u sobu uleću mladić i devojka unoseći sa sobom oblak smeha i boja. On je ljubi i upoznaje sa devojkom, ona mu uzvraća poljubac pružajući mu purpurnu origami pticu. Možda to i nije posebno odgovarajući poklon za jednog mladića koji puni 25 godina, ali ipak… nešto joj govori da je jedinstven.

Srećna i vesela žena iz muzeja isprati ih minut kasnije jer oni odjuriše negde, obuzeti zbrkom i ushićenjem sopstvenih osećanja. Dok su u sobi još uvek lebdeli oblaci smeha i boja, ona se udobno zavali u fotelju sećajući se svojih studentskih dana i onog davnog jesenjeg popodneva kada je na brežuljku kraj iste ove impozantne zgrade Prirodnjačkog muzeja naišla na dete, malo, bespomoćno i napušteno.  Ono nikada nije saznalo da mu ona nije majka, a ona nikada nije odustala od pručavanja praistorije….

. . .

Hubble Space Telescope – Chapter 1   … Priča o Huble svemirskom teleskopu

httpv://www.youtube.com/watch?v=SpkrVw_E6Nw