Djordje Otašević

* * *

NAJKRAĆE PRIČE 2011

 

Izdavačka kuća „Alma” priprema zbornik priča pod nazivom „Najkraće priče 2011”. Na konkurs se šalju do tri neobjavljene priče, ne duže od 30 redova (1800 znakova, pričemu se i razmak između reči računa kao znak).

Nema nikakvih tematskih ili žanrovskih ograničenja.

Konkurs nema takmičarski karakter – nema pobednika, nagrada i sl.

Priče uvrštene u zbornik neće se honorisati.

Priče se potpisuju imenom i prezimenom. Poželjno je navesti i osnovne podatke o autoru (datum i mesto rođenja, zanimanje, književni rad, saradnja sa časopisima, objavljene knjige, adresa, telefon, e-mail adresa…).

 

Radovi se šalju na adresu:

„Alma”

Molerova 62-A

11000 Beograd

ili elektronskom poštom na adresu:

[email protected]

Pošto veliki broj mejlova, iz nepoznatih razloga, ne stiže do nas, svima koji priče pošalju elektronskom poštom potvrdićemo da smo njihov mejl primili. Ukoliko vam ne odgovorimo, molimo vas da priče pošaljete ponovo.

Konkurs je otvoren do 15. decembra 2011. godine.

Početkom marta 2012. godine biće objavljen zbornik najlepših ostvarenja pristiglih na konkurs.

Sve informacije o konkursu, autorima zastupljenim u zborniku, predstavljanju knjige i sl. biće objavljene na sajtu www.alma.rs i www.alma.co.rs. Na ovom sajtu mogu se pročitati svi zbornici s prethodnih konkursa (uključujući i zbornik s X konkursa za najkraću kratku priču – „Jedan život u manje od 900 znakova“).

. . .

Prva nagrada na X Konkursu za najbolju kratku priču 2010 – Mirjana Kapetanović za priču „Jedan život u manje od devetsto znakova“.

 

Мирјана Капетановић

* * *

ЈЕДАН ЖИВОТ У МАЊЕ ОД ДЕВЕТСТО ЗНАКОВА

Три дана ме мајка рађала.
Опирала сам се изаћи на овај свијет као да сам знала шта ме чека.
Кад сам најзад грубо изгурана, почех живјети, расти, школовати се, одрастати.
Запослила се и радила вриједно за биједну плаћу осам сати пет дана у седмици.
Удала се два пута.
Раставила два пута.
Први муж био коцкар.
Други муж курвар и пијанац.
Три сина ми направили.
Синове одгајала, школовала, а они личили на очеве, па ми залуд сав посао.
Дочеках пензију.
Недовољна.
Ни за лијекова.
Живим сама.
Сада још чекам смрт надајући се да ће бити лака.
А, опет што би била када ништа у мом животу није ишло лако.
Кроз трње и драче, с клинца на плот.
И све стаде у мање од 900 знакова.
’Бем ти живот.

. . .