Aubrey de Grey
Kako možemo izbeći starenje
To ću učiniti u dva koraka. Prvi korak o kojem ću pričati je kako stići od relativno skromnog produljenja života — koje definiram kao 30 godina, primijenjeno na ljude koji su već u srednjoj životnoj dobi — do točke koju s pravom možemo smatrati pobjedom nad starenjem. Odnosno, uklanjanjem veze između vaše starosti i vjerojatnosti vaše smrti tijekom narednih godinu dana — ili uklanjanjem mogućnosti da uopće obolite. Na kraju ću reći nešto o tome kako postići taj prijelazni korak, koji predstavlja produljenje života za otprilike 30 godina.
Počinjem s razlozima zašto bismo ovo trebali učiniti. Prvo bih vam postavio pitanje. Ruke gore: Tko u publici smatra da je malarija dobra? To je bilo lako. OK. OK. Ruke gore, ima li koga u publici tko nije siguran da li je malarija dobra ili loša? OK. Dakle svi se slažemo kako je malarija loša stvar. To su dobre vijesti, jer sam i očekivao takav odgovor. A sada bih vam htio reći da je glavni razlog zbog kojega malariju smatramo lošom karakteristika koju malarija dijeli sa starenjem. To je sljedeća karakteristika: „Zato što ubija ljude!“ Jedina prava razlika je ta što starenje ubija znatno više ljudi nego malarija.
Volim publici, osobito u Velikoj Britaniji, prikazati usporedbu s lovom na lisice, koji je vlast zabranila nakon duge borbe, prije nekoliko mjeseci. Priznajem, ovdje imam naklonjenu publiku, ali kao što znamo, puno ljudi nije potpuno uvjereno ovom logikom. Ovo je zaista odlična usporedba, barem se meni tako čini. Naime, puno je ljudi reklo: „Znate, vi gradski dečki nemate pravo govoriti nama ruralnim tipovima kako raspolagati osobnim vremenom. To je dio tradicije pa bi nam trebalo biti dopušteno nastaviti s tim. To je ekološki prihvatljivo, jer sprječava eksploziju populacije lisica.“ Ali naposljetku je vlada prevagnula jer je većina britanske javnosti i svakako većina članova Parlamenta zaključila kako je to nešto što ne treba tolerirati u civiliziranom društvu.
A ja mislim da je ljudsko starenje u mnogome slično. Koji dio ovoga ljudi ne razumiju? Nije riječ samo o životu, naravno — riječ je o zdravome životu — krhkost, slabost i ovisnost nisu zabavni, pa bilo samo umiranje zabavno ili ne. Zaista, ja bih naš stav objasnio kao globalni trans. Evo nekih nevjerojatnih isprika koje ljudi daju za starenje. Mislim, OK, ne tvrdim da su te isprike sasvim bezvrijedne. Ima tu i dobrih argumenata. Stvari o kojima trebamo razmišljati, planirati unaprijed kako ništa ne bi pošlo previše — no, kako bismo minimizirali turbulentnost kada zaista otkrijemo kako riješiti starenje.
Ali te isprike su sulude, kad steknete osjećaj za razmjer. Znate, ti argumenti su nešto što bi bio legitiman razlog za zabrinutost. Ali pitanje je da li su toliko opasni — rizici poduzimanja nečega protiv starenja — da pretežu nad lošim stranama suprotnog djelovanja, odnosno, ostavljanja da sa starenjem bude sve po starom? Jesu li rizici toliko loši da su važniji od osude 100.000 ljudi dnevno na nepotrebnu ranu smrt. Znate, ako nemate argument koji bi bio toliko snažan, tada naprosto nemojte traćiti moje vrijeme, velim.
No, evo jednog argumenta za kojeg neki misle da je doista tako snažan. Ljudi brinu o prevelikom broju stanovnika; kažu: „Pa, ako riješimo starenje, praktički nitko neće umirati, ili će barem smrtnost biti puno manja, samo uslijed neopreznog prelaska cesta. I zato nećemo moći imati mnogo djece, a djeca su stvarno važna mnogim ljudima.“ I to je istina. I znate, mnogi pokušavaju izbjeći ovo pitanje, i daju slične odgovore. Ne slažem se s tim odgovorima. Mislim da nisu valjani. Mislim da je točno da ćemo se suočiti s dilemom u ovom pogledu. Morat ćemo odlučiti da li imati nisku stopu rađanja, ili visoku stopu smrtnosti. Visoka stopa smrtnosti će, naravno, nastati jednostavno odbijanjem terapija, u korist mogućnosti da imamo puno djece.
I ja kažem da je to u redu — buduće čovječanstvo ima pravo birati. Ono što nije u redu je da mi odabiremo u ime budućnosti. Ako se premišljamo, oklijevamo, i ne razvijemo te terapije, tada osuđujemo čitave kohorte ljudi — koji bi bili dovoljno mladi i dovoljno zdravi da imaju koristi od terapija, ali neće imati koristi jer ih nismo razvili onoliko brzo koliko smo mogli — odbit ćemo tim ljudima mogućnost neograničenog života, i ja smatram da je to amoralno. To je moj odgovor na pitanje prekobrojne populacije.
Dobro. Sljedeće pitanje je zašto bismo trebali postati malo aktivniji u ovome? A fundamentalan odgovor je taj da trans u korist starenja nije tako glup kao što izgleda. On je zapravo osjetljiv način nošenja s neizbježnošću starenja. Starenje je strašno, ali je neizbježno, pa, znate, moramo naći načina da ne mislimo toliko o tome i racionalno je sve što činimo, da izbjegnemo misliti o tome. Kao, na primjer, izmišljanje tih smiješnih razloga zašto bi starenje u stvari bilo dobra stvar. No, naravno, to funkcionira samo ako imamo obje komponente. I čim koncept neizbježnosti postane malo nejasniji — i dolazimo na domašaj mogućnosti da nešto poduzmemo oko starenja — to postaje dio problema. Trans koji zagovara starenje je ono što nas sprečava djelovati protiv starenja. I zato zaista moramo puno pričati o tome — širiti vjeru, otići ću toliko daleko da kažem, i to mnogo — kako bismo privukli pažnju ljudi i uvjerili ih da su u ovom pogledu u transu. To je sve što ću reći o tome.
A sada ću govoriti o izvedivosti. Fundamentalan razlog zašto mislim da osjećamo starenje kao neizbježno nalazi se u definiciji starenja koju ovdje dajem. Vrlo jednostavna definicija. Starenje je popratni učinak života, konkretnije, metabolizma. Ovo nije sasvim tautološka tvrdnja; već razumna tvrdnja. Starenje je proces koji se događa i neživim stvarima poput automobila, a događa se i nama, unatoč činjenici da imamo mnogo pametnih mehanizama za popravke jer ti samo-popravljajući mehanizmi nisu savršeni.
Dakle, u suštini, metabolizam, kojega definiramo kao sve ono što nas drži na životu iz dana u dan, ima svoje popratne učinke. Ti popratni učinci se gomilaju i naposljetku uzrokuju patologiju. To je lijepa definicija. Zato možemo reći: možemo reći da, znate, imamo taj lanac događaja. A u gradu su zapravo dvije predstave, kako ih većina vidi, u odnosu na odgađanje starenja. One su ono što nazivam gerontološkim pristupom i gerijatrijskim pristupom. Gerijatrist će intervenirati kasno, kad patologija već postane očita, i on će pokušati zadržati pijesak vremena, zaustaviti akumulaciju popratnih učinaka da ne uzrokuje patologiju prerano. Naravno, ovo je strategija kratkog roka, bitka koja se gubi, jer su uzroci patologije sve brojniji kako vrijeme odmiče.
Gerontološki pristup na prvi pogled izgleda više obećavajući, jer, znate, prevencija je bolja od liječenja. Nažalost, činjenica je da metabolizam ne razumijemo baš dobro. U stvari, naše razumijevanje djelovanja organizama je žalosno skromno — čak još nismo predobri ni po pitanju stanica. Otkrili smo stvari poput, na primjer, RNK interferencije, tek prije koju godinu, a to je doista fundamentalna komponenta djelovanja stanice. U suštini, gerontologija je, na koncu, dobar pristup, ali nije pristup čije vrijeme je nastupilo kad govorimo o intervenciji. Pa onda, što ćemo poduzeti u vezi s tim? Mislim, u pitanju je fina logika, zvuči sasvim uvjerljivo, poprilično neosporivo, zar ne?
Ali nije. Prije nego što vam kažem zašto nije, udubit ću se malo u ono što nazivam drugi korak. Pretpostavite, kao što rekoh, da postignemo — recimo, zaradi rasprave, da postignemo danas sposobnost dodati 30 godina zdravog života ljudima koji su već u srednjoj dobi, recimo 55 godina. Nazvat ću to snažnim ljudskim pomlađivanjem. OK. Što bi to zapravo značilo koliko bi ljudi različite dobi danas — ili ekvivalentno, ljudi različite dobi u vrijeme kad ove terapije stignu — koliko bi oni doista živjeli? Kako bismo odgovorili na to pitanje — mogli biste pomisliti da je odgovor jednostavan, ali nije. Ne možemo samo reći, „No, ako su dovoljno mladi da im te terapije koriste, tada će živjeti 30 godina dulje.“ To je netočan odgovor. A razlog zašto je pogrešan je napredak.
Zapravo imamo dvije vrste tehnološkog napretka kad govorimo o ovome. Postoje fundamentalna, velika otkrića, i postoje postupna poboljšanja tih otkrića. Razlika između njih je velika u smislu predvidljivosti vremenskog okvira. Fundamentalna otkrića: vrlo je teško predvidjeti koliko će trebati da se otkrije nešto fundamentalno. Jako smo davno zaključili da bi letenje bilo zabavno, ali nam je trebalo do 1903. da otkrijemo kako to izvesti. Ali nakon toga, napredak je prilično postojan i redovit. Mislim da je ovo razuman slijed događaja koji se zbio u napretku tehnologije pogonskog leta. Možemo smatrati da je svako fundamentalno otkriće zapravo izvan dosega mašte izumitelja prethodnog otkrića. Postupna poboljšanja su nam gomilanjem dala nešto što više nije postupno.
To je ono što vidite nakon fundamentalnih otkrića. I vidite to u svim vrstama tehnologije. Kod računala, možete promatrati više ili manje paralelan razvoj koji se, naravno, zbio nešto kasnije. Možete promatrati medicinu. Mislim, higijenu, cjepiva, antibiotike — znate, sličan vremenski okvir. Zato mislim da zapravo korak broj dva, kojeg sam upravo nazvao korak, uopće i nije korak. Da će, u stvari, ljudi koji su dovoljno mladi da imaju koristi od prvih terapija koje će donijeti ovakvo umjereno produljenje života, čak i ako ti ljudi budu već srednjovječni kad terapije stignu, bit će na nekakvoj prekretnici. Većina njih će poživjeti dovoljno dugo da prime poboljšane tretmane koji će im dati daljnjih 30 ili možda 50 godina. Drugim riječima, imat će koristi od daljnjeg razvoja. Terapije će napredovati brže nego što će nam preostale nesavršenosti u terapijama škoditi.
To je vrlo važna poenta koju vam želim prenijeti. Jer, znate, kad većina ljudi čuje da predviđam da će mnogi danas živi ljudi živjeti 1.000 ili više godina, oni misle da kažem da ćemo u sljedećiih nekoliko desetljeća izumiti terapije koje će tako temeljito eliminirati starenje da će nam omogućiti da doživimo tisućitu godinu, ili više. A ne kažem to. Kažem da će stopa poboljšanja tih terapija biti dovoljna. One nikada neće biti savršene, ali ćemo moći ukloniti probleme od kojih umiru 200-godišnjaci, prije nego dobijemo prve dvjestogodišnjake. I isto vrijedi za 300- i 400-godišnjake, i tako dalje. Odlučio sam tome dati jedan mali naziv, koji glasi „brzina bijega u dugovječnost.“ Pa, čini se da shvaćate poantu.
Dakle, prikazane putanje su naša očekivanja o ljudskom životu, u smislu očekivanog ostatka života, mjereno njihovim zdravljem, za odabrane starosne dobi u kojima su bili u trenutku otkrivanja terapija. Ako već imate 100 godina, čak i ako imate 80 — ako ste prosječan 80-godišnjak, vjerojatno ovim terapijama za vas ne možemo učiniti puno, jer ste preblizu dverima smrti da bi prve, eksperimentalne terapije za vas bile dovoljno dobre. Nećete ih moći podnijeti. Ali ako imate samo 50 godina, tada postoji šansa da biste se mogli iščupati iz poniranja i, znate — na kraju se provući i početi bivati biološki mlađi u bitnom smislu riječi, u smislu vašeg osjećaja mladosti, fizičkog i mentalnog, i u smislu rizika od smrti čiji su uzroci povezani sa starenjem. I, naravno, ako ste nešto mlađi od toga, tada nikada zapravo nećete doći ni blizu da budete toliko krhki da biste umrli od uzroka povezanih sa starošću.
Tako dolazim do svog istinskog zaključka, da je prvi 150-godišnjak — ne znamo koliko ta osoba danas ima godina, jer ne znamo koliko će nam trebati da dobijemo terapije prve generacije. Ali nebitno koja je dob te osobe, tvrdim vam da će prva osoba koja će doživjeti 1.000 godina — uzimajući u obzir, naravno, globalne katastrofe — prva osoba je vjerjoatno samo 10 godina mlađa od prvog 150-godišnjaka. A to je silna misao.
Dobro, napokon ću ostatak svog govora posvetiti, svojih zadnjih sedam i pol minuta, na prvi korak; naime, kako da stvarno dođemo do umjerenog produljenja života koje će nam omogućiti dostizanje brzine bijega? Kako bih došao na to, moram malo govoriti o miševima. Imam odgovarajuću prekretnicu, pandan snažnom ljudskom pomlađivanju. Zovem ga snažno mišje pomlađivanje, ne baš kreativno. Evo o čemu se radi. Uzet ćemo dugovjeku mišju lozu, što praktički znači miševe koji prosječno žive tri godine. Ne činimo im baš ništa sve dok ne budu stari dvije godine. A tada im radimo puno toga, i s tim terapijama im omogućavamo život, u prosjeku, do njihovog petog rođendana. Drugim riječima, dodajemo dvije godine — utrostručujemo njihov preostali životni vijek, počevši od trenutka kad smo počeli s terapijom.
Pitanje je tada, što bi to zapravo značilo za vremenski okvir dok ne dođemo do prekretnice koju sam ranije spominjao u vezi s ljudima? Koju sad možemo, kako sam objasnio, zvati ili snažno ljudsko pomlađivanje ili brzina bijega u dugovječnost. Drugo, što će to značiti za percepciju javnosti vrijeme koje će biti potrebno da postignemo navedeno, počevši od vremena kad smo to postigli s miševima? I treće, pitanje je kako će to djelovati na želju ljudi da to stvarno i ostvare? Izgleda mi da je prvo pitanje posve biološke naravi, i teško je na njega odgovoriti. Čovjek mora biti vrlo špekulativan, i mnogi bi moji kolege rekli da ne trebamo ulaziti u tu špekulaciju, da jednostavo trebamo sačekati dok ne doznamo više.
Ja vam kažem da je to glupost. Kažem da smo apsolutno neodgovorni ako šutimo o ovome. Moramo pokušati pogoditi što točnije možemo taj vremenski okvir kako bismo ljudima dali osjećaj proporcije da oni mogu procijeniti svoje prioritete. Dakle, tvrdim da imamo šansu 50:50 da dosegnemo tu SLJP (RHR) prekretnicu, snažno ljudsko pomlađivanje, u roku od 15 godina od trenutka kad postignemo snažno pomlađivanje miševa. 15 godina nakon mišjeg. Ljudska percepcija će vjerojatno biti nešto optimističnija. Javnost ima tendenciju podcijeniti teškoće znanstvenog razvoja. Oni će stoga vjerojatno misliti da će trebati 5 godina. Neće biti u pravu, ali to zapravo i neće značiti puno. I konačno, naravno, mislim da je u redu konstatirati da je veliki dio razloga za današnju ambivalentnost javnosti prema starenju u tom globalnom transu kojeg sam spominjao, u strategiji nošenja sa starenjem. To će u tom trenutku biti povijest, jer više neće biti moguće vjerovati da je starenje kod ljudi neizbježno, kad je tako učinkovito odgođeno kod miševa. Zato će vjerojatno doći do snažne promjene stavova kod ljudi, i, naravno, to će imati ogromne implikacije.
Kako bih vam objasnio kako ćemo postići to s miševima, dodat ću malo svojoj definiciji starenja. Upotrijebit ću izraz „oštećenje“ da objasnim međuposljedice koje uzrokuje metabolizam, a koje na kraju dovode do patologije. Kritična stvar u ovome je to da, premda oštećenje uzrokuje patologiju tek na kraju, samo oštećenje nastaje neprestano tijekom života, počinjući prije našeg rođenja. Ali ono nije dio samog metabolizma. I pokazuje se da nam je to korisno. Jer možemo naš originalni dijagram ponovno iscrtati ovako. Možemo reći da je, fundamentalno, razlika između gerontologije i gerijatrije u tome što gerontologija pokušava spriječiti stopu kojom metabolizam nanosi oštećenja. A objasnit ću točno što je to oštećenje konkretnim biološkim rječnikom, za koji trenutak. Gerijatrijanci pokušavaju zadržati istjecanje pijeska vremena pokušavajući spriječiti da se oštećenje pretvori u patologiju. Razlog zašto je to bitka koja se gubi je u tome što se oštećenja trajno nagomilavaju.
Ako tako gledamo na to, postoji i treći pristup. Možemo ga nazvati inženjerskim pristupom, i tvrdim vam da je inženjerski pristup na dohvat ruke. Inženjerski pristup ne intervenira u procese. Ne intervenira u ovaj proces, niti u ovaj. To je dobro jer znači da nismo u bitci koju gubimo, a znači nešto i što smo na dohvat mogućnosti da to postignemo, jer to ne uključuje poboljšavanje evolucije. Inženjerski pristup jednostavno kaže, „Hajdemo periodično popravljati sve te razne vrste oštećenja — ne nužno popravljati ih u potpunosti, ali popravljati ih u značajnoj mjeri, kako bismo razinu oštećenja zadržali ispod praga koji mora postojati, a koji ih pretvara u patogene.“ Znamo da taj prag postoji, jer nemamo bolesti povezane sa starenjem prije nego uđemo u srednju dob, usprkos činjenici da se oštećenje akumulira još otprije našeg rođenja.
Zašto kažem da smo na dohvat ruke? Evo zašto. Bitno na ovom prikazu je na njegovom dnu. Ako probamo reći koji dijelovi metabolizma su važni za starenje, provest ćemo ovdje cijelu noć, jer, u suštini, sav je metabolizam, na ovaj ili onaj način, važan za starenje. Ovaj popis je samo ilustracija, nepotpun je. Popis na desnoj strani je također nepotpun. To je popis svih vrsta patologije povezanih sa starenjem, i naprosto je nepotpun. Ali htio bih vam ustvrditi da je popis u sredini zapravo potpun, to je popis svih vrsta onoga što kvalificiramo kao oštećenja, popratnih učinaka metabolizma koji na kraju dovode do patologije, ili bi mogli dovesti do patologije. Ima ih samo sedam. To su kategorije oštećenja, naravno, ali ima ih samo sedam. Gubitak stanica, mutacije u kromosomima, mutacije u mitohondriju, i tako dalje.
Kao prvo, argumentirat ću vam zašto je ovaj popis potpun. Naravno, može se iznijeti i biološki argument. Možemo reći, „OK, od čega smo napravljeni?“ Napravljeni smo do stanica i tvari između stanica. Gdje se oštećenje može nakupljati? Odgovor je, u dugovječnim molekulama, jer ako molekula kratkog vijeka doživi oštećenje, ona je uništena — poput proteina kojeg uništava proteoliza — a s njom nestaje i oštećenje. Znači mora biti u dugovječnim molekulama. O ovih sedam stvari se u gerontologiji odavno raspravlja a to su dobre vijesti jer to znači da smo, znate, prešli dug put u biologiji u zadnjih 20 godina, pa činjenica da nismo mogli proširiti ovaj popis predstavlja prilično dobru indikaciju da se i ne može proširiti. No, i bolje je od toga; mi zapravo znamo kako sve njih riješiti, na miševima, u principu — a što mislim pod tim „u principu“ je to da vjerojatno možemo primijeniti ta rješenja u narednom desetljeću. Neka od njih su već djelomice ugrađena, ona na vrhu popisa.
Nemam vremena proći kroz sva, ali moj je zaključak da, kad bismo dobili odgovarajuće financiranje za ovo, mogli bismo vjerojatno razviti snažno mišje pomlađivanje za samo 10 godina, ali stvarno se moramo uozbiljiti. Stvarno se moramo početi istinski truditi. Naravno, u publici su i neki biolozi, i volio bih odgovoriti na neka pitanja koja biste mogli imati. Možda niste zadovoljni ovim predavanjem, ali, u suštini, morate poći i čitati o ovome. Objavio sam puno na ovu temu; citiram eksperimente na kojima temeljim svoj optimizam, i tamo ima puno detalja. Detalji su ono što mi daje sigurnost u procjeni prilično agresivnog vremenskog okvira kojeg sam iznio. Pa, ako mislite da griješim, bilo bi vam dobro upustiti se i otkriti zašto mislite da griješim.
I, naravno, bitno je da ne biste trebali vjerovati ljudima koji sebe nazivaju gerontolozima, jer kao kod svakog radikalnog napuštanja starog mišljenja na nekom području, znate, očekujete da glavna struja ljudi pokazuje izvjestan otpor i ne uzima stvar ozbiljno. Stoga, znate, morate doista uraditi domaću zadaću, kako biste razumjeli da li je ovo točno.
I završit ćemo s nekoliko stvari. Jedno je, znate, sljedeći govor ćete čuti tipa koji je prije nekog vremena tvrdio da može brzo sekvencionirati ljudski genom i svi su rekli, „No, pa to je očito nemoguće.“ A znate što se dogodilo. Tako da, znate, stvari se događaju. Poduzimamo različite strategije — imamo nagradu za miša Metuzalema, koja je, u biti, inicijativa za izume, da pokušate ono što mislite da će funkcionirati, i dobijete novac za to, ako uspije. Postoji i prijedlog da se osnuje institut. Za to će trebati ponešto novca. Ali, mislim, gledajte — koliko traju ta sredstva kad se troše na rat u Iraku? Ne baš dugo. OK. To bi moralo biti filantropski, jer profiti ometaju biotehnologiju, ali zapravo imamo 90 posto šanse, mislim, da uspijemo. A mislim da znamo kako to učiniti. I završit ću s tim. Hvala vam.
. . .
Chris Anderson: OK. Ne znam hoće li biti pitanja ali dao bih ljudima priliku. Iz publike: budući da ste govorili o starenju i pokušajima da ga porazite, zašto izgledate kao starac?
Zato što jesam starac. Zapravo imam 158 godina.
Iz publike: Vrste na ovom planetu su evoluirale s imunološkim sustavom, koji se bori s bolestima kako bi jedinke živjele dovoljno dugo da se razmnože. Ipak, koliko ja znam, sve su vrste evoluirale kako bi umrle, pa kad se stanice dijele, telomeraza se skraćuje, i vrste na kraju umiru. Zato, zašto se čini da je evolucija odabirala protiv besmrtnosti, ako je ona tako dobra, ili je evolucija samo nedovršena?
Briljantno. Hvala vam na pitanju na koje mogu odgovoriti na nekontroverzan način. Dat ću vam istinski glavnostrujaški odgovor na to pitanje, s kojim se slažem, a koji kaže ne, starenje nije rezultat odabira, evolucije; starenje je naprosto rezultat evolucijskog zanemarivanja. Drugim riječima, starimo jer je teško postići da ne starimo, trebate više genetskih staza, više sofisticiranosti u genima kako biste sporije starili, i to nastavlja biti istinom što je duže odgurujete. Dakle, u mjeri u kojoj evolucija nije važna, ne mari da li se geni prenose od strane pojedinaca koji dugo žive ili razmnožavanjem, postoji određena količina modulacije kod toga, zbog koje različite vrste imaju različiti životni vijek, ali to je razlog zašto nema besmrtnih vrsta.
CA: Genima nije stalo, ali nama jest?
AG: Tako je.
Iz publike: Dobar dan. Pročitao sam negdje da se u zadnjih 20 godina prosječan životni vijek svakoga na planetu praktički produljio za 10 godina. Ako to projiciram, trebao bih pomisliti da ću živjeti do 120-te ako se ne razbijem na motociklu. To bi značilo da sam ja jedan od vaših pojedinaca koji će doživjeti dob od 1000 godina?
AG: Ako izgubite nešto kila. (Smijeh) Brojevi vam nisu točni. Standardni brojevi kažu da životni vijek raste stopom od jedne do dvije godine po desetljeću. Dakle, nije baš tako dobro kao što biste mislili — nadali se. Ali namjeravam to podići na godinu za godinu što je prije moguće.
Iz publike: Čuo sam da su mnoge moždane stanice koje imamo kao odrasli u stvari iz embrija, i da moždane stanice traju 80 godina ili slično. Ako je to stvarno točno, ima li to bioloških posljedica u svijetu pomlađivanja? Ako su u mojem tijelu stanice koje sve žive 80 godina, za razliku od tipičnih, znate, nekoliko mjeseci?
AG: Sigurno da ima tehničkih implikacija. U biti, ono što moramo učiniti je zamijeniti stanice u onih nekoliko područja mozga koja gube stanice značajnom brzinom, posebno neurone, ali ne želimo ih zamjenjivati brže od te stope — ili barem ne puno brže, jer bi prečesta zamjena narušila kognitivne funkcije. Kad sam ranije rekao da nema vrsta koje ne stare, malo sam previše pojednostavnio stvari. Postoje vrste koje ne stare — hydra, na primjer — ali one to postižu time što nemaju živčani sustav — i nemaju tkivo čije funkcioniranje ovisi o stanicama vrlo dugog vijeka.
. . .
Tekst preuzet sa predavanja na TED konferenciji. Originalno video izlaganje možete videti ovde.