Velibor Mihić

* * *

 

Na kojim sve brdima leži Beograd

 

Na Internetu se, zaista, svašta može naći. Gotovo sve što vam padne na pamet, na dohvatu je. U redu, slažem se s kritičkom manjinom da mnogo štošta nije, baš, stopostotno verodostojna, ali, molim vas, a šta je! Koliko je, dosad, već, demantovala živa praksa!…

Pade mi na pamet da saznam više o beogradskom reljefu; iznenadio sam se da ima, čak, 29 brežuljaka-brda na kojima se glavni grad Srbije „baškari“ uživajući u prirodnim visinama, da ne kažem lepotama! Blago Beogradu, ima, čim, da se podiči i pohvali brojnošću svojih brda i pobrđa, priroda je bila izdašna prema njemu za razliku od mnogih drugih gradova koji ih imaju znatno manje, a neki, tek, „jedno-k’о nijedno“!  Tako je, i u ovom slučaju, potvrđeno: gradovi, i veliki i mali, kad god je, to, moguće, podizani su na uzvišenjima, brdima, brdašcima, čukama i sl. I brda su, kao rečni tokovi, ušća reka, uvek bili pogodni za naselja. Problem brda je, često, oskudica vode ali, ima je u podnožju, a kopaju se i duboki bunari. Uglavnom, ljudi su se bezbednije osećali na brežuljku, brdu, nego u niziji, svakom na putu kao na vetrometini, kao na mostu. A s brda je i lep pogled, pregledan, važan u odbrani kad se i pogledom može kontrolisati onaj koji preti. Otud visina brda na ceni…
Na primer, Cetinje se nalazi 700 metara nadmorske visine, Bitolj na oko 630 metara.  S Trsatskog brda, npr., u Rijeci, pruža se predivan nezaboravan pogled na more ali, takođe, i na Gorski kotar. „Petrovaradinska tvrđava u Novome Sadu, poznata je, odavno, po izuzetno lepom pogledu na vojvođanske ravnice, a do grada celjskih grofova, trebalo je pešačiti, uzbrdo, i po nekoliko sati“.

Vremenom, kad je prestajala potreba da se razmišlja o odbrani od neprijatelja, ljudi su i dalje, po navici, gradili naselja na brdima. Brda uvek imaju čistiji vazduh od nizije. I Beograd je bogat vetrovima koji mu pročišćuju „pluća“.

Brda, brda… ali, šta običan svet smatra brdom, i to se menjalo. Davno, davno, „u narodu“ je bilo poznato osam brda! Brda u smislu bregova, brežuljaka, kao što su:  Kalemegdan, Vračar, Banjica, Dedinje, Zvezdara, Banovo brdo, Pašino brdo i udaljena Avala, udaljena u „ona vremena“ kad se išlo u lov „u patke“, među trskama, na današnjoj Slaviji (a tad periferiji Beograda!). Nekad povezanu s Kalemegdanom tramvajem na konjsku vuču! Tako pamti „običan“ svet, u zapisima savremenika, a danas se Beograd raširio na brda koja su ljudi maštovito krstili. Čak će i stručnjaci, istoričari i hroničari koji prate razvoj Beograda, tek, uz mnogo muke, pouzdano reći koja su brda i gde se nalazi njihov povelik broj. A o njihovim nazivima da i ne govorimo, i ona, brda, zavisila su od „kumova“…

Idući prema centru grada Ibarskom magistralom, putnik nailazi na gusto naseljeno Petlovo brdo. Taj naziv, upisan je i u najnovijem planu Beograda. Brdo je oivičeno Mrakovačkom ulicom, zatim Rasinskom, Tuzlanskom i Ulicom omladinsko šetalište. Stariji Beograđani,   nekad daleke periferije glavnog grada, reći će vam da je ono dobilo naziv po nekom petlu, ali ne onom kog je opevao nenadmašni Ðorđe Balašević 1983. Tačnih podataka nema, što ne znači da se neće pronaći. Visina Petlovog brda – tačno 205 metara iznad mora…

Na Internetu sam pronašao da je, među najlepšim brdima, tzv., Labudovo brdo, novo naselje načičkano soliterima, a postoji bezbroj priča o poreklo njegovog naziva: ko je Labud, otkud Labudovo brdo. Niko pouzdano ne zna. Samo nagađanja. Nalazi se između Gočke ulice, Ulice serdara Janka Vukotića i 11. krajiške divizije (da li se i danas tako zove, nemam podatak). Da li su novodoseljenim građanima soliteri iz daljine izgledali kao „beli labudovi“ ili je život u njima „labudova pesma“ (malo nezgodna konotacija), ne zna se, pouzdano. Ima podataka da su građani, jednostavno, „odomaćili“, tj., „prigrlili“ šifru pod kojom je urađen projekat gospodina Aleksandra Ðokića, arhitekta, i, eto: Labudovo brdo, šifra zaživela, baš lepo!…

Što se tiče moje malenkosti, ja stanujem na Banovom brdu, na, mogu reći, podbrđu koje se usuđujem tako nazvati: Vidikovac. „Puca“ pogled na Avalu, na Toranj! Vazduh čist, vetar blagotvoran rasteruje smog, uživancija!

Za Banovo brdo postoje, međutim, tačni podaci. Onaj prostor, iznad Makiša, koji se u kartama austrijskog porekla iz početka XIX veka, naziva Repiško brdo (ima Ulica repiška), kasnije Ordija i Golo brdo, početkom sledećeg stoleća menja naziv po gospodinu Matiji Banu, Srbinu rođenom 1818. u Petrovom selu, čak kod Dubrovnika (onog prelepog grada, u nekad zajedničkoj državi, a u kom je, davno-davno, car Dušan Silni  „držao“ svoju flotu!). Ban se, prema autentičnim podacima iz knjige Marinka Paunovića „Beograd – večni grad“ (Beograd, 1968) doselio u Beograd i 1861. „podneo molbu Beogradskoj opštini da mu se proda zemljište na brdu daleko (!) izvan Beograda, da tamo sagradi lep i prostran letnjikovac u srpskom stilu“…

O, kako je gospodin Ban bio dalekovid! Već tad je znao za buduće lepote Banovog brda! I, gradski oci su se složili i odlučili da mu traženo zemljište poklone, a ne prodaju, smatrajući da je to ovaj veliki rodoljub zaslužio!
„Inače, gospodin Matija Ban je obavljao poverljive poslove za srpsku vladu i istovremeno se bavio književnošću. Uz njegovo cenjeno ime, ostalo je zabeleženo da je daleke 1849. u Dubrovniku pokrenuo zabavni časopis „Dubrovnik“. Po njemu se ceo kraj u početku nazivao Banovac, a posle njegove smrti 1903 – Banovo brdo, kao što je i danas“.

Najviša tačka ovog uzvišenja, nalazi se u Ulici kneza Višeslava, na 216,68 metara nadmorske visine. Autobusom, često tu prolazim, otkad nemam kola (a i ne žalim, autobusom mi je lepše)…
A druga brda?

O Julinom brdu, s kog se uzdiže 15 solitera, kruže mnoge priče, sudeći po Internetu. „Jedna od njih kazuje da je na njemu, svojevremeno, u doba Prvog srpskog ustanka, živela (neka) baba Jula. Bila je, vele, veliki rodoljub i, prilikom svakog napada Turaka, pomagala ustanicima. „Jedne noći“ – kaže ova legenda – „Turci su iznenada napali srpsku vojsku. Videvši da je stanje kritično, baba Jula se dosetila da, uz pomoć nekoliko ustanika, zapali velike iskrčene panjeve i gurne ih niz padinu (brda). Vatrene buktinje su omele i zbunile Turke, što je omogućilo ustanicima da se priberu i odbrane od napada“.

Da li je ovo tumačenje tačno, treba proveriti na drugim mstima, jedno je nesigurno. Ipak, slikovitu priču rado raspredaju najstariji stanovnici Žarkova, nekad sela, a sad varoškog dela glavnog grada, sam grad… Vrh Julinog brda, nalazi se u Ulici poručnika Spasića i Mašere i doseže 124,23 metra…

Kanarevo brdo, nekad Goljino brdo, počelo je da se izgrađuje između dva svetska rata. O njegovom nazivu postoje tačni podaci. U „Detaljnom urbanističkom planu za Košutnjak i Dedinje“ iz 1984. piše da je: „Kanarevo brdo teren na kom je, krajem treće decenije našeg veka, podignuta „Prva železnička kolonija“. Ona se nalazi na periferiji imanja Ðorđa Kanare, rentijera, po čijem je imenu nazvano i obližnje – Kanarevo brdo. S ostalih strana, severne i severoistočne, teren je bio prirodno oivičen prugom Beogad – Požarevac (i naglom strminom prema Dedinju). Sve do podizanja Železničke kolonije, ovo područje, bilo je sasvim nenastanjeno. Urbanističkim projektom iz sredine dvadesetih godina predviđenim „vrtnim gradovima“ kao minijaturni isečak „vrtnog grada“ i ova kolonija je imala središnju saobraćajnu aveniju (Ulica Pere Velimirovića) kao svoj javni centar. Parcele su približno jednake i pretpostavljaju porodične zgrade – vile u središtu s dovoljno okolnog prostora za odmor i zabavu. Posle Drugog svetskog rata, srušena je osnovna šema „vrtnog grada“ izgradnjom novih zgrada i solitera.
Očigledno da se od prvobitnog lokaliteta Kanarevog brda naziv proširio i na deo novoizgrađenog naselja u Rakovici, a ono je na visini od 107 metara. Oivičeno je ulicama Milana Blagojevića Španca, Borskom, Vareškom, Srzentićevom i I šumadijske brigade…

Nekad je Banjica bila upisana na kartama kao breg. To govore podaci iz prethodna dva stoleća, kao i Rista Nikolić u knjizi „Okolina Beograda“, objavljenoj davne 1903. Tamo piše da se:
„iz poznijeg vremena zna, na primer, da je na Banjičkom brdu bilo mesto gde su Rimljani spaljivali mrtve u III veku nove ere“.

Danas se, sve više, za taj deo grada, oivičen Bulevarom oktobarske revolucije, zatim ulicama Neznanog junaka, Crnotravskom, Borskom, Milana Blagojevića Španca i Velisava Vulovića, Banjičkim vencem i Ljutice Bogdana – naziva Banjički vis. Oznaka da je to „brdo“ –  nema, mada je visina Banjice 198 metara, što je više nego dovoljno. Naselje Banjica, dobilo je naziv po potoku pokraj kog se izgrađivalo…

Poznato brdo je Dedinje. Dedinje se u geografskim kartama iz XVIII veka pominje kao „Dedinberg“ – u prevodu Dedinjsko brdo. Na njemu se 1789. nalazio austrijski logor, a bilo je omeđeno današnjim ulicama Teodora Drajzera, zatim Bulevarom oktobarske revolucije, Ulicom Velisava Vulovića, s jugoistočne strane Milana Blagojevića Španca i Rakovičkim drumom. U međuvremenu, dobilo je kraći naziv Dedinje, mada se, danas, često govori da su na Dedinju i površine Topčiderskog brda, Senjaka… u šta ne treba sumnjati, ima logike.
„Na Dedinju su, pre Drugog svetskog rata, podigli kuće i letnjikovce viđeni i ugledni trgovci, političari i ministri, „krem“ onog vremena.“

Tako je ovo brdo dobilo na visokoj ceni. Dedinje se i danas visoko kotira…

Ako niste čuli za Topčidersku reku, kraće, Topčiderku, onda niste ni za Topčider. Kad sam imao 5-6 godina, majka me je, otvorenim tramvajem (beše prikolica!), vodila na izlet: kuvano jaje, hleba i pekmeza, bocu s vodom… ali, evo, pamtim i danas!

„O nazivu Topčiderskog brda postoje zvanični podaci. Naziv je, po svem  sudeći, dobilo spajanjem dve reči: turske – tobdžija (onaj koji lije topove!) i persijske – dare ili dere (dolina!). U pomenutoj knjizi gospodina Marinka Paunovića, kaže se:
„Prema nekim podacima, ovo je bilo mesto gde su Turci, prilikom opsade Beograda 1521, lili topove za napad na Beograd“.

Pa dolaze ustanici, borci za oslobođenje od Turaka…

Godine 1831. knjaz Miloš (pogrešno knez!) je počeo uređenje Topčidera. U pismu od 24. februara on naređuje Tomi Vučiću Perišiću:
„… Postarajte se da u dogovoru s  kapetanom Stankovićem, put, duž i preko Topčidera, gde god iskvaren i od vode izlokan bude, dobro, opraviti, date. Nikakva kola ne puštajte da preko Topčidera idu, da livade ne kvare. Vi ćete se, pri tom,  postarati da nekoliko krečara nađete, da mi kreč peku jer sam namereniju neka zdanja u Topčideru rad graditi“.

I, stvarno, od 1831. do, čak, 1834, knjaz  Miloš je u Topčideru sagradio sebi Konak, a na njegovoj gradnji, bili su angažovani i robijaši.

U knjizi Rajka Veselinovića „Građa za istoriju Beograda od 1806. do 1867“ nalazi se podatak u dokumentu od 26. maja 1857. godine:
„Tapija o prodaji javnog vinograda i do njega ležeće njive na Topčiderskom brdu od strane Atanasija Jankovića, trgovca, dr. Janku Šafariku, profesoru Liceja, za 70 cesarskih dukata…“

A u dokumentu od 29. maja 1863. Nikola Hristić, ministar unutrašnjih dela, izveštava kneza Mihaila o događaju na Topčideru: „Gospodaru, noćas je pobeglo 4-5 robijaša koji su bili izvan Topčidera kao čuvari. Žandarmi-konjanici noćas u patroli naišli na jednog kod drva na Savi i pucali, ali je i on pucao, pa onda se negdi sakrio. Ne zna se kud su utekli…“

Visina prelepog Topčiderskog brda je 148 metara, a okruženo je bulevarima Vojvode Putnika i Oktobarske revolucije, kao i ulicama Teodora Drajzera i D. Radenkovića…
„Milićevo brdo između Višnjice i Slanaca, zabeleženo je i na kartama iz prošlog veka. Spominje se u knjizi Riste Nikolića, objavljenoj 1903. Osim pomena naziva,  nikakvih drugih podataka nema. Brdo je, inače, visoko 279 metara.“

O Mitrovom i Glumčevom brdu nema nijednog objašnjenja u knjigama. Očigledno zato što su naselja, na njima podignuta, skorašnjeg porekla. Ni današnji hroničari, profesori Univerziteta i poznavaoci istorije Beograda ne mogu da objasne otkud nazivi ovih brda…

Dalje…

Na karti Beograda iz 1925, zapisano je da se Stojčino brdo nalazi „negde na pola puta od Konjarnika prema Malome Mokrom Lugu“. Njegova visina je 253 metra.

Po kom je ovo brdo dobilo naziv, ko je Stojča, ne zna se. Kao što treba da se objasni poreklo naziva Orlovog brda. Otkud, tu, orlovi, kad nema visine za (živuće) orlove! Visina je 266 metara, dosta visoko!  Da li su, nekad, na tom uzvišenju-brdu, orlovi svijali gnezdo – nije poznato. Ja sumnjam, mada… Život, i te kako, ume da iznenadi. Podatak, iz moje ruke: na Vidikovcu, jedne godine, pre desetak-dvanaestak, stojimo, mi, nas nekoliko, na autobuskoj stanici u smeru ka poslednjoj stanici-okretnici i lepo vidimo kako se veoma visoko jate neke ptice iznad najvišeg solitera na Vidikovcu. A jedan reče: sokolovi! Prema ovom, Vidikovac bi se mogao, mirne duše, nazvati i Sokolovac, ali, nije zaživelo, a nije niko ni predložio, koliko znam… Na otprilike istom geografskom odredištu, današnjoj okolini Mirijeva, nalazi se i Ćurtovo brdo. O kom Ćurti je reč, ne zna se… A gde su ostala:  Maleško, Vodičko, Starac Vasino, Lisasto, Moračko, Erino, Nikino brdo… ima ih koliko hoćeš… a biće ih, još, i više… Kako se Beograd bude širio, biće novih brda!

Za Maleško brdo koje može da se nađe na kartama s početka XX veka, isto tako nema podataka. Nalazi se na padini Vračarskog visa, iznad današnje raskrsnice „Mostar“, preko puta Beogradske pivare. Na njemu se nalaze nova zdanja i nekoliko bolnica…

S platoa Spomenika Neznanom junaku na Avali, vidi se Vodičko brdo. Između Vinče i Ritopeka, proteglo se Starac-Vasino brdo, na visini od 209 metara. O Stanovačkom brdu između Višnjice i sela Slanci nema drugih podataka osim pomena na karti iz daleke 1906. Kao što nema pomena ni o Lisastom brdu iznad sela Leštana, zatim o Lozovičkom brdu koje se nalazi nedaleko od Boleča na visini od 209 metara i Moračkom brdu koje „susrećemo“ ispred Umke, ako dolazimo iz pravca Beograda…

Za beogradsko Pašino brdo, vežu me uspomene iz vremena nemačke okupacije. Tu smo, kod nekog gospodina Prvulovića, „izbegli“ majka, brat i ja, na nekoliko dana, možda 1944, u vreme savezničkog bombardovanja Beograda. Bilo je, to, u Tikveškoj ulici broj 4. Gospodin Prvulović, visok, tanak, kočoperan starac, pratio je vazdušne brobe iznad Beograda, ja sam ga gledao „kako on gleda“, s krova, a majka mi nije davala da i ja promolim nos, kamoli celu glavu, imao sam, tek, osam godina. Na dnu strme Tikveške ulice, ima neka crkva, sećam se, i sad. Nikad, otad, nisam otišao u Tikvešku ulicu broj 4, a u Beogradu stalno  živim od 1961. Ali, moraću, „srce mi ište“: sešću u taksi, reći ću taksisti: Tikveška 4, pa kad me doveze, otvoriću oči i „naći“ ću se u „svojoj osmoj godini“!…

O Pašinom brdu ima mnogo podataka. Dobilo je naziv u vreme Prvog srpskog ustanka, a posle ubistva Sulejman-paše, beogradskog vezira, 1807. On je, napuštajući Beograd s celom svojom svitom, naslućujući prave namere ustanika, hteo da im lukavo zavara trag. Umesto da krene Carigradskim, on se zaputio Kragujevačkim drumom, a zatim jednim poprečnim putem napravio zaokret (strategija!) preko brda koje je bilo pod retkom šumaricom, želeći da izbije na Carigradski put. Međutim, Karađorđevi ustanici su ga u stopu pratili, „prokljuvili“ mu namere… i, kad je došao do nekog „istočnika“ (izvora) ubili su i njega i njegovu brojnu pratnju.

Brdo kojim je hodio paša, nazvano je Pašino brdo, a izvorište Pašina česma. Kasnije će gospođa Menka Veljković, pišući o predgrađu Bulevara vojvode Stepe u knjizi „Prilozi za poznavanje gradova u našoj zemlji“, objavljenoj u Beogradu 1931,  reći da će izgradnja Naselja vojvode Stepe na Pašinom brdu, početi 1922:
„Kuće su male i bez sprata, od slabog materijala, većinom pravljene od nestručnjaka i bez ikakvog plana. Podignute su na brzu ruku, izvesno će u skorom vremenu ustupiti mesto velikim zgradama, kad ovo predgrađe bude sastavni deo Beograda. Stanovnici su radnici, činovnici, zanatlije i trgovci. Ima dosta bakalnica, hlebarnica i piljarnica…“

Ovo brdo je inače, oivičeno Kragujevačkim drumom, zatim Ulicom vojvode Gligora, s juga i jugozapada, Čuburskim potokom sa severa i severozapada, ulicama Vojislava Ilića i Grčića Milenka s istoka“. I danas neke od ovih ulica nose iste nazive. Visina Pašinog brda, koje se dvadesetak godina posle Drugog svetskog rata zvalo Lekino brdo, je 151 metar…

Erino brdo…

A ko je Era?

Tačnih podataka o Erinom brdu, visokom 280 metara, koje se nalazi iznad Grocke,  nema. Ako se i znalo, zaboravilo se. „Kao što nema ni zanimljivosti o Golom brdu, visina 248 metara, koje se proteglo između Velikog Mokrog Luga i Kumodraža. Ni Veliko brdo, visina 201 metar, nije zavredilo pažnju hroničara. Sasvim je mogućno po veličini kao što se pretpostavlja da je Belo brdo na visini od 252 metra iznad Ritopeka, zračilo nekom belinom.“

Iznad sela Sinovec i Gradine, na obali Dunava, upisano je u starim kartama Nikino brdo. Ni ovaj naziv nije jasan. Njegova visina je 257 metara. Bližih podataka ko je  Niko ili Nika – nema.

A, takođe, nema podataka ni o Žutom brdu koje se nalazi južno od Velike Moštanice,  na visini od 200 metara…
Ukratko, ako znate detaljniji „istorijat“ nekog od ovde navedenih naziva, bilo bi korisno  da nam „dobacite“, da ne odnese, baš, sve, neumitan „zub vremena“.

oOo