Velibor Mihić

* * *

 

A ZAŠTO SI MOKAR?!

 

Oduvek mu se sviđala slatka gospođa Tina, svetla kao puslica, okrugla kao pufna, rasna zanosna plavušica s trećeg sprata (on je stanovao na osmom).

Znao je, samo, da je udovica (tako mlada, a već udovica!… ali, život je pun „pozorišnih iznenađenja“, ne bira ni vreme ni „glumce“!). Od detinjstva je, od svojih ujaka i stričeva, Milan Raspopović slušao priče o vatrenim udovicama. Ispadalo je, nekako, da su svi, oni, imali, bar, po jednu! Koliko ujaka i stričeva, toliko udovica!… Što je najgore, svi su, redovno, u dane nedeljnog porodičnog okupljanja kod nekog od rođaka, pričali o tom, sasvim otvoreno, polušaljivo-poluozbiljno, pred ujnama i strinama!… Te priče, bile su kao nekakav dodatak uz desert!…


Kod gospođe Tine, znao je, i to, redovno je dolazio  lepo obučen gospodin, s čokoladama i kišobranom, proćelav, s urednim brčićima i s prosedim zaliscima kao i s naočarima na grbavom nosu. Ali, ima, već, dugo kako ga nije s njom video na kapiji ili kod lifta, ko zna da li su, uopšte, još u vezi. Ako nisu, eto prilike za njega, da joj se približi, da, najzad, i on… kao njegovi ujaci i stričevi, zadobije „svoju udovicu“, i, to, pod istim krovom, što je velika prednost u vreme kišnog proleća i maglovite jeseni kao i snežnih zima. Navodno, vrele udovice greju muškarce kao dobro temperirane peći!


Ali, kako joj se približiti?!…


Slučaj (jedan poznat srpski pisac je napisao da je „slučaj najveći komedijant“), ponudi mu rešenje koje ni u najpoželjnijim snovima nije mogao da dobije na poklon kao na tacni: sama gospođa Tina, pokucala mu je na vrata!


– Brzo dole, voda šiklja ispod sudopere! – rekla je i gotovo ga odvukla u stan.
Za mašinskog inženjera kakav je bio gospodin Milan Raspopović, to što je ventil za vodu izleteo nije predstavljalo nikakvu teškoću tim pre što je gospođa Tina imala sav potreban alat. Sredio je kvar za pet minuta. Zajedno su, ubrzano, kosa do kose, pokupili vodu koja se  razlila po celom stanu, čak napredovala i niz stepenište, podmuklo i tiho kao i s terase u vidu širokog slapa kao paučinasta zavesa od vode. Zatim su, zasluženo, seli da popiju kafu sa šlagom. Šlag iz bočice, on je  ponudio iz svog džepa…


– I, jeste li videli, dragi gospodine, šta se sve može desiti usamljenoj udovici… jer, na njega, na moju uzdanicu… ma, viđali ste ga!… ma, glupo je i pomisliti!… gde bi on!… apsolutno je nemoguće, da… ne mogu računati… ne može se znati kad će doći. Evo, i sad, ko zna kad će svratiti! Briga, njega… Ode i bog ga zaboravi!…


„Aha, aha“ – pomisli Raspopović – „još je u vezi s onim kućnim prijateljem… prilike su mi, nažalost,  umanjene!“
– A sve mu činim, verujte mi, ali on to malo ceni!
Takav mu je karakter, površan i nestalan…
– Da, da…
– Nema ga, ponekad, ni nedelju dana. Jednostavno, nešto ga zadrži, na mene zaboravi… Ponekad, čak,  posumnjam da ima ljubavnicu, poznato je da su često takvi, kad zađu u izvesne godine… i kad…
– I kad hoće da vrate prošlu mladost! – upade Raspopović osmehnuvši se i sam se čudeći toj svojoj neočekivanoj upadici koja, uopšteno govoreći,  i nije bila na mestu.
– O, iz usta ste mi uzeli reči! – poskoči gospođa Tina  i nekako se čudno nasmeši, što naš junak proceni da je „voda“, već, počela da ide na njegovu „vodenicu“.
– Pa pitate li ga, gospođo, direktno?… Hoću reći, ako ga direktno pitate, šta on odgovori na vaše sumnje? Ha-ha!
– On?!… Ne zasmejavajte me, molim vas, dragi komšija, ta on, samo, trepće! Ne bi vam taj… ma,  lukav je preko svake mere!… On misli da ja ništa ne sumnjam, ali, grdno se vara!… Zar se i vama isto ne čini?… Nisam, ja, od juče… a, bogami, koliko vidim i… koliko mogu da smognem hrabrosti i slobodno procenim… niste ni vi!… Kad ste rođeni?…


Inženjer se, odjednom, zbuni: nije mogao da se seti godine svog rođenja! Gospođa Tina, „namazana svim bojama i jednom nijansom“, to primeti i izreče onu legendarnu rečenicu koja urniše svakog pravog muškarca i „baca“ ga (unazad!) više metara:
– O, ne brinite, to može da se desi svakom muškarcu!…
Inženjer, prvo, kad ču taj njen komentar, pocrvene, pa pomodre, pa požute. Dobro je razumeo te njene reči, na šta su se mogle odnositi, i, to, na njega, ni krivog ni dužnog! Hteo je da se skupi i uvuče u sopstven džep i, to, kao makovo zrno! Ono što je gospođa Tina, samo kao aluziju, izrekla, njemu se, zaista, dva-tri… možda i dva-tri-i po… puta desilo, eto razloga, više, za menjanje bojice u licu…
– Koje ste godište?!… Kad ste rođeni?!… Ehej! – urlala je gospođa Tina iznad njegove glave.
U posledni čas, nekako se inženjer dozva pameti i reče godinu svog rođenja iščupavši se iz nezahvalne situacije u poslednji čas…


Primetio je veliko stilizovano slovo N na zidu, otkud, ono, tu?!…
Tad gospođa Tina reče godinu svog rođenja. Ispade da je naš Raspopović mlađi od gospođe Tine „samo“ (u redu, možda su navodnici nepotrebni?) osam godina!… Tja, nije, to, neka razlika, ma, uopšte ne, ko, još, gleda na razliku „u tom pogledu“!… Ona je starija od njega, ali je, zato, on znatno viši od nje – molim lepo, kompenzira se!… U pogledu žena, parirao je našem jedinom nobelovcu. On je rekao: „Kad se ugasi sveća, sve žene su iste“! A wegova misao o ženama: „Pod jorgan-planinom, razlike u godinama su ništavne!“
Ono slovo N, na zidu, pretvorilo se u pisano slovo!…


– A vi, jeste li sami, trenutno? – upita gospođa Tina  upiljivši se u njega kao mačka u žižak.
„Jesam li sam! Ako se približim tebi“, pomisli Raspopović, „neću biti!“…
Zapazi njen deholte… dekolte… kako se kaže?… Helihopter ili helikopter?… Plahat ili plakat?… Uho ili uvo?… Hrvač ili rvač?… Halva ili alva?… Aždaja ili aždaha?… Amalin ili hamalin?… Amam ili hamam?… Muva ili muha?… Gluh ili gluv?… Snaha ili snaja?… Suv ili suh?… Kuvar ili kuhar?… Duvan ili duhan?… Rđa ili hrđa?… Uapsiti ili uhapsiti?… Imalin ili pasta za obuću… ne!… to je drugi slučaj!…
– Ehej! Šta je s vama, komšija?! Vičem vam iznad glave već pola sata a vi… a vi…!
– Izvinite – reče inženjer – malo sam se dao u jezička razmišljanja…
– Jezička?!… A ja… a ja…


Pa se gospođa Tina nasmeja onim „svojim“ širokim osmehom prepunim bisernobelih pravilnih zuba, tri leptirića mu zalepršaše u donjem stomaku!
– Niste mi odgovorili, inženjeru… A vi, jeste li sami, trenutno?
Njemu bi krivo što ga zgodna udovica opominje, još, može ispasti da ga ona… a, uopšte… to jest… hoću da kažem…
– Jesam, gospođo, trenutno sam sam, tako je ispalo ili, kako se kaže, „srećno razveden“! – napravi se pametan…
Šta mu je, to, trebalo?! Zašto je slagao? Proguta „knedlu“… zajedno sa „šljivom i košticom“! Razmišljao je o onoj njenoj reči „trenutno“… Ta reč ga je uvek nervirala. Ima ih, još: naši prostori, definitivno, čak šta više, pomislio sam u glavi, držao je u ruci, na sebi je imala plavu haljinu, na nebu nije bilo ni jednog oblačka, suze su joj pošle na oći, gledao je svojim očima… „Trenutno“! Šta, uopšte, znači ta reč? Zašto je, skoro, svi, koriste… kad ne znači ništa?!… Na primer, kad voditeljka na televiziji pita nekog pisca: „Šta TRENUTNO radite?“… on počne da razglaba od Koštice do Kruške… umesto da joj lepo odbrusi: RAZGOVARAM S VAMA!… Banalno?… Slažem se… ma, sve, to, u vezi je… s bananama!… Otkud, sad, banane?!…


Ono slovo na zidu, sad poče da igra. Kratko, pa se umiri…
Udovica je bila lepa žena: puslica, pufna, plavušica. Baš tip-top, ma, lik za gledanje! Lice, negovano… stas, sasvim mu odgovara… usne, lepršavopokretne i sočne… kao rođene za poljupce!… Na vratu ni jedne bore!… Minđušice (što li tepa mindjušama, bože, moj!) u obliku zelenih romboida, baš bi takvima voleo da se poigra!… Glas… ma, sve!…
Nastavila je da cvrkuće!…


– Pre pet dana, dragi komšija Raspopoviću, baš kad sam se spremala da izađem i odem na pijacu, ušao je i skoro me odgurnuo… da, onaj moj prijatelj… odgurnuo me i… pravo na vodu!… Ni reč da mi kaže kao da smo u svađi, a nismo… ni glasa da me udostoji!… Napi se vode iz slavine! Toliko je bio žedan! Šta je jeo, gde je jeo?! Otkud, gospodine, moj, tolika žeđ bez razloga?! Da… To je pravo pitanje: gde je ožedneo! A zašto, to pretpostavljam: sigurno ima ljubavnicu koja ga isušuje! Nisam stigla ni reč da progovorim, izlete, on, iz stana kao vetar… Ma, ima ljubavnicu, sto posto! – reče gospođa Tina  i…
Inženjer… odjednom, ma, ni na kraju pameti mu nije bilo, ni na pola!… samo što se nije stropoštao sa stolice… dohvatila ga je za ruku i poljubila ga u nadlanicu! Ma, zgrabila ga za ruku kao da je krofna s dže…


Nije povukao ruku. Nije bilo ni potrebe. Odmah mu je oslobodila ruku. Njeno lepo ponašanje, išlo mu je na ruku.
„Možda je osetila da je prekardašila“, pomisli Raspopović. „Ali, nije loše, stvari se kreću u moju korist!“
– U stvari, svoju sumnju da on ima nekog, mogu i da potkrepim… Ne direktno, ali indirektno, da, i te kako!… Molim vas, budite ljubazni pa ocenite, sami… Pre mesec dana, došao je podšišan!… Samo što se nisam onesvestila, mili moj gospodine Raspopoviću! Vi beste Milan?… Dobro sam zapamtila… Da, došao je pod… pod… pod…
– Podšišan?!
– Da, i to uredno!… Kao iz žurnala!
– Pa šta?… A ko bi mogao da ga šiša? Pa berberin!
– Hm, i ja bih, to, volela da znam… Izgleda da o tom gospodinu još neko vodi računa! Bio je mnogo lepo podšišan! Neko je uložio ne, samo, zanat, nego i ljubav! To je bilo očigledno! Do tad, šišala sam ga ja! A sad, molim… još neko ga je šišao, ali ko?!
– Ko?! – izlete mu.
– Da, pravo pitanje: ko?! Očigledno, još neko osim mene! A ko nego ljubavnica! Dok ga je šišala, ožedneo je! I tako se, nedolično, poneo prema meni! Nije me primećivao!… Gnjavim li vas?… U redu… Ponavljam: ali ko?!…


„Utoliko bolje“, zaključi naš junak, „više prostora za mene… Što se mene tiče, taj, neko, može da se ošiša i na nularicu, marim, ja! A, koliko se sećam, nije ni imao neku kosu!“
Ponovo je pružila svoje pohlepne ruke da dohvati njegovu nadlanicu (kad su joj ruke tako željne, šta li je, tek, s njenim udovičkim usnama?!)… ali, bio je spreman: na vreme joj je onemogućio taj jevtin i providan „udovički manevar“: prvo ruka – pa glava –  pa ode celo telo!… Sve to, u redu, i on je za to, to mu i jest krajnji cilj, to jest kao što je sudbina mužjaka bogomoljke… da bude pojeden!… Bože!… ne!… ne  može se reći „bogomoljka“, to je, onda, nešto drugo… da bude pojeden!… ali… ali mora postupno! Korak po korak, prst po prst!… Pa, zaboga, mi smo civilizovani, potomci velikog Tesle, Pupina, Milankovića…


Ali, ona ga prekide:
– Hoću da vam se dostojno odužim, dragi moj Raspopoviću… Jeste li… jeste li za… jeste li za jedan brz…  jeste li za jedan brz KOH OD GRIZA?!…
Samo što se nije sru…
Te njene reči, „odjeknule su kao bomba u sparnoj trpezarji!“…
Kad je to izrekla, govoreći red-po-red… rečenicu-po-rečenicu… a, dok ju je pažljivio slušao ne mogavši da se seti da li je i ako jest gde je zapazio tu stilsku figuru… oči su joj igrale „kao na zejtinu“, rumen jezičak u toploj usnoj duplji, palacao je… kao zmijski jezik one zmije koja je Evu onako omamila i… i… dabome…


– Pa, može, koh… KOH – i sam se začudi kako tako brzo, lako, obično, kao da mu je, to, ko zna koji koh u vidu nagrade i zaslužnog rešenja!…
Nešto se čulo u hodniku, ali gospođa Tina ne obrati na to dužnu pažnju… a on se uplaši i pomisli AH, SAMO DA NIJE ON!… SAMO TO NE!… pa, ovde, već smo kod KOHA!!!… Srećom, lažna uzbuna, nepotrebno uznemiravanje, pogrešna prognoza…
Ljubazna gospođa Tina mu je pripasala kecelju, dala mu da muti žumanca, a ona je mutila belanca… Zaposlila ga je kao da je njegova žena.
Idila! Ne bi bolje ni onaj Francuz Ruso ni onaj Srbin Veselinović!
Zajedno su stavljali griz i BROJALI koliko kašika je potrebno da… i tako redom…
Dok je brojao, gledao je u ono slovo na zidu: od slova N, sad je postalo slovo M!…
Pa su zagrevali mleko sa šećerom da preliju koh, bez tog koh nije koh, a, s mlekom, koh je koh, ali nikako nisu mogli da pronađu šipku vanile koju je gospođa Tina htela pošto-poto da stavi u preliv. Čak su… a onda…


Onda se začu zvono na ulaznim vratima, inženjer opet pomisli na NJEGA, ali, prevario se i… zamalo što se nije onesvestio: u stan je ušetala gospođa potpuno ista kao gospođa Tina! Kao jaje jajetu! Držala je (u ruci!) krivu šipku vanile!
– Dole je procurelo, Tino, šta ste, to, napravili vas dvoje?! – reče pridošlica.
– Dozvolite, inženjer Raspopović… Milan Raspopović… A ovo je moja sestra bliznakinja, stanuje sprat niže, ispod mene…
On pruži ruku.
– Tina – reče plavuša i dade mu vanilu.
– Kako?!… I vi se zovete Tina?!
– Da, pa mi smo sestre bliznakinje – reče Tina.


Tina se, na to, samo, nasmeja, razumela je zbunjenost gospodina inženjera, pa svako bi se zbu…
Zatvorio je oči… i, kad ih je otvorio… Bože!… više nije znao ko je Tina… a ko Tina!…
Pa ipak, jedna od njih reče:
– Dragi gospodine Raspopoviću, hoćete li…?
Ne zna šta ga je pitala, ali je sad, po intonaciji, bar, znao ko je Tina… a ko Tina…
Koh je uspeo… Ni nesladak ni presladak. Ni presuv ni prevlažan, koh-i-po! Miris vanile je zanosio!


Osećao se zanosan miris one šipke vanile, to ga je vratilo u srećne dane mladosti kad je majka gospodina inženjera još bila u sna… i pravila mu…
Jeli su, utroje, ćeretali dvoje-po-dvoje, tj., troje-po… malo sam se zapleo! Način kako su držali tanjiriće, kašičice… kao da je u pitanju neki ritual koji se mogao predvideti, kao da je za to ćeretanje postojala nekakva partitura… sonata za koh!… tako je osećao…
– A vi, jeste li sami, trenutno? – reče ona druga Tina, ona s drukčijom intonacijom, baš drukčijom… ona koja je stopostotno ličila na prvu… pravu… Tinu…


Gospodin Raspopović se ne malo začudi, to jest, mnogo se začudi… kako, to, da isto pitanje bude postavljeno a priča uopšte nije „vukla“ na naučnu fantastiku, naprotiv, bila je sva od… od… mleka i griza!… isto pitanje mu je postavila i Tina broj 1!… Kako-kako-kako… kakotalo mu je u gl… pardon!… u glavi je nepotrebno, ne može u kolenu da kakoće! Ako, uopšte, kakoće! Kako je, to, moguće i, dalje, na šta će, sve, to… itd., itb. (bliže!)… iza (izi)… ĆI!…ći!… ć!…


Džabe se uštinuo, nije spavao!… A onda…
Onda se začu zvono na ulaznim vratima, inženjer ponovo… Ne!… greška!… nije zvono!… kakvo zvono!… nego…
Zvuci u hodniku… „glupi zvuci“ kako bi napisali oni pisci koji bi da ispadnu pametni!… dakle, samo:  zvuci, inženjer nije mogao da ih odredi, ali su sve troje kao na znak pogledali prema ulaznim vratima koja se, gle!… sama otvoriše i… kao u Sezamovoj pećini… i… ne SEZANOVOJ, SEZAN je slikar već Sezamovoj… i… tamo gde je trljana ona čarobna lampa… i…
– E pa, dragi moj gospodine Raspopoviću – teatralno reče prva gospođa Tina – najzad!… on!… On!… ON!…


Raspopović pogleda trljajući oči… i vide PSA!… ON je bio PAS!… PAS koji se vratio kući… a čije je odsustvo toliko nerviralo gosp…
Ne ljubavnik već pas!…
Uredno podšišan!…
Još jednom protrlja oči…


– Šta ti je, Milane, šta si zapeo s tim trljanjem kapaka… dobićeš konjunk…?!
Bio je to glas njegove žene, njegove drage Draginje, rođene žene!…
A sve, ono… dve gospo… pa ventil i kako je vo… pa paaaaas… jedna Ti… pa druga Ti… sve… t… t…
Sve to beše, samo, san…
Samo SAN…
Sve… sve… samo… samo… SAN… SAN…
Sve to beše…
I promućurnom gospodinu Milanu Raspopoviću se žurno sklapaju (očni!) kapci i on se brzo, žurno, okreće i žuri… ponovo u san… žuri, žuri… u san, u san… koji, ono, sprat beše?!…


U tom trenutku, čuje se zvono na inženjerovim vratima i inženjerova žena Draginja polazi da ih otvori…
– O, to si ti!… Otkud, ti, tako rano?! – pita Draginja Milana koji stoji pred vratima i koji se, tako izgleda, ČUDI što mu je vrata otvorila njegova žena.
– A zašto si mokar, od čeg si mokar?! – pita ga…
Inženjer ništa ne govori…
On, već, budan spava…
Ide, pravo, prema krevetu… krevet ga vuče… vuče u… ili na… ili prema… ili… ispod sudopere…
Koji, ono, sprat beše?!…

. . .