Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda Kljaić

* * *

.

K I N O T E K A

.

Subotom ne idem rano u trgovinu, mesnicu, na pijacu. Ne mogu nikako stići. Zato što oko osam ujutro idem u kino. A ne, nije riječ o matineji, nekadašnjem uzbudljivom običaju u nedjeljno prijepodne. Mi djeca, lijepo obučena, bolje nego za školu, idemo gledati dječji film, u deset sati, u pravo kino

Koliko je onih koji se uopće sjećaju kako je izgledala ta dvorana, do koje smo se penjali, za nas tada uzvišenim stepenicama, svečanim korakom. Sa strahopoštovanjem. Na tamno smeđim drvenim sjedalima lak se bio odavno izlizao, a ona se zvonko čula pri svakom ustajanju, ako ih nismo pridržali rukom i lagano spustili. Nije bilo tapecirunga koji upija sve smradove i hrani bakterije, pa je miris dvorane trajno ostao negdje u nosnicama. Čuo se zvuk projektora, traka je obavezno bar jednom pucala i onda je bio prekid filma, ali smo znali i da će biti nastavak, jer je majstor kino – operater vrlo spretno baratao i sa popucalom trakom.

Ako možda pitate gdje je bila ta kino – dvorana… svejedno je, sigurno ste je i vi imali, nije važno ni kada ni gdje.

Ne sjećam se nasilja u filmovima iz toga vremena, samo ljepota, dobrota, sretni završeci, puno humora, posebno onoga Stanlija i Olija i Charlija Chaplina.

Prvi film za odrasle, koji pamtim, bio je „Bijeli jorgovan“. Vodila me mama, valjda je zaključila da sam dovoljno odrasla da bih mogla razumjeti ljubavnu priču koja nema sretan kraj. Možda je ipak bilo prerano za susret mene i toga filma, jer sam kasnije uvijek mislila da nijedna ljubavna priča moga života ne može sretno završiti. Kako sam mislila, tako je i bivalo.

Sada idem u kino samo subotom u osam. Sama. Bez filmskoga platna i odlaska izvan kuće, jer, riječ je o televizijskom kinu i starim filmovima, takozvanoj kinoteci, u kojoj su na repertoaru ili kaubojski ili ljubavni filmovi. Koji se više ni u kojoj filmskoj dvorani ne mogu pogledati.

Ima tako nekih programa zbog kojih ne mogu odlučiti odjaviti televizijski prijemnik, iako svjesna da bi tek to bio pun pogodak u korištenju onoga što mi je od životnoga puta još preostalo. Uvijek isto pitanje: imam li ikakve koristi od televizije. Odgovor negativan, uz malu zadršku: dobar film i dokumentarni program. Ne prepoznajem zadovoljstvo u tome što sam vidjela slike uživo ljudskih tragedija vezanih uz rat, bolest,  prometne nesreće, vremenske  nepogode, prirodne katastrofe.

Znam što je čovjekova patnja i neizmjerna bol i dovoljno je saznanje o svakoj sekundi nečijega smaka svijeta. Mnogima je taj smak već nastupio, ne može biti teže. Čemu služi privilegija da to gledamo i u tuđim patnjama indirektno sudjelujemo?

Suosjećamo li dovoljno, sili li nas taj osjećaj razumijevanja da budemo bolji, bar te večeri u kojoj smo nesreću gledali? Donosimo li ikoju presudnu odluku, predlažemo li nekakav dogovor onima s kojima živimo? Naravno, ništa od toga. Ostaje samo osjećaj olakšanja što je potres, poplava ili kolera negdje daleko, pa ne znamo tačno ni gdje je to, davno smo učili geografiju, pogledat će djeca na Googleu. Tako televizija nama, koji gledamo tuđe nesreće, pomaže da živimo lakše, da budemo sretniji zato što nam se ne događa slično onome što ti i ti nesretnici proživljavaju. To je ipak stvarno, nije to sapunica.

Dokumentarne emisije – o svijetu životinja i biljaka, pokušavaju svesti na još jednu sapunicu. Neću im to dozvoliti – onima koji sve češće i glasnije objavljuju da su zadivljujući prizori života u prirodi zapravo montirani, raznim tehnološkim pomagalima umjetno stvoreni i nama kao vjerodostojni prenijeti. Ako je lažna intuicija životinja koja ih održava, što je onda uopće stvarno? Odgovaralo bi mi da i mene netko proglasi umjetnom tvorevinom – dozvolila bih režiseru sve moguće montaže, ne bi li mi život bio začuđuje uljepšan.

Kao jedino stvarno ostaju – filmovi. Posebno oni snimljeni prije šezdesetak, pedeset ili koju godinu bliže. Ma znam, znam da su oni jedini nestvarni, ali zašto bih u to povjerovala. Ipak su stvarniji, i filmovi i glumci, od većine današnjih. A tek muzika koja prati kas konja na kojemu jaši John Wayne, Kirk Douglas, Richard Widmark… Ta zvonka harmonija instrumenata kad se počinju pojavljivati Indijanci… Sjetna i nježna melodija koja prati Merilinku, Sofiu, Lanu, Ritu, Brižitku, Elizabetu, Klaudiju, …

Malo scenskih efekata, malo šminke – samo prirodni talenat, nadarenost, naravna ljepota i gracioznost, prava muška muškost. I poruka da dobro i pravednost uvijek pobjeđuju.

Zato gledam samo stare kaubojce i stare ljubavne filmove – i svake subote već u rano prijepodne nešto naučim.

. . .

Moj izbor filma za večeras je mjuzikl „Bjeli jorgovan“ (Maytime) iz 1937-e godine sa glumcima Dženet McDonald i Edi Nelson u glavnim ulogama i pesma iz filma pod nazivom „Sweetheart“

Beli jorgovan – Maytime

 

httpv://www.youtube.com/watch?v=QHaRVVEUWOs&feature=player_embedded

.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: