Jagoda Kljaić

* * *

 

Jedan ekstreman dan u ježevoj kućici

.

Ne poznam osobu koja uživa u ekstremima više od mene. Stalno prizivam neko izvanredno stanje u kome nisam normalna. Onda najbolje funkcioniram. Tek u takvim uvjetima mogu spoznati sve svoje sposobnosti, i umne i fizičke. Shvatiti kako su raznolike mogućnosti, prepoznati broj ponuđenih reakcija i sa sigurnošću učiniti najbolje. I tek onda biti zadovoljna sama sa sobom.

Što mi to može ponuditi uhodana svakodnevnica. Jutarnju kavu, pripremu ručka, poneku prebačenu rečenicu s prolaznikom ili komšinicom, telefonski poziv prijateljice, da malo proćakulamo, informiranje o važnim događajima u svijetu toga dana, ‘oće li kiša, nešto se ne osjećam dobro, večerati ili ne, otvoriti po noći prozor do ceste ili do dvorišta.

Ali, kad svitanje počne sa rakijom od breskve koja se prelila iz Vrlike,  prva zraka sunca se pojavi sa smokvom dolutalom iz Pirovca, prozor se otvara sa kavom dolepršalom iz Beograda, a vrata sa rahatlokumom što je dokasao iz Sarajeva – to je dan koji obećava. Jedan od onih sanjanih.

Istinabog, bez  rođendanske torte. Ionako se nitko na kugli zemaljskoj neće sjetiti da sam  nekoga od tristototinešezdesetipet dana i ja morala biti rođena od majke. Odgovara mi da je tako, osjećam se nekako posebno, kao da, zapravo, i nisam rođena. Pa se ponadam da još za mene ima šanse u nekom novom vremenu.

Jako mi dobro čini ta nenormalna situacija, mene nerođene, baš uživam, ali, stiže ipak jedan poklon za mene. Salaukovina. Mirnoća se odjedared pretvara u kovitlac prašine ispunjen kapljicama rijeke, otežao od komadića raspršenoga ledenjaka. Divota! Eto mi odjednom Sahare, Amazone i Antarktika. Moje Afrike, Tupian Indijanaca i zaprege haskija.

U takvome danu ne razmišljam kako bi mi tuča mogla do kraja razlupati već načete prozore i krov koji prokišnjava. Nije to običan dan i ne mogu se dogoditi očekivane pojave. Nego, oblačim na brzinu, na golcato tijelo, haljinu od svile, obuvam štikle od kože pitona, a kosu pokrivam ljetnim panama šeširom. I izlazim van. Na Montmartre, na dokove Pireja, na kanal Gribojedova, na Rialto most, na obalu Dnjepra, u crvenu četvrt Amsterdama, u uvalu Protarasa što je vidim sa prozora.

Kad se našetah po bijelome svijetu, doplivah nazad, u ježevu kućicu. Misleći kako je za danas dosta ljepote.

Ali, podsjetih se, to je dan iz snova. A tek je podne. Šantelije zore, kruške omekšavaju, brajda se zaplavljuje, a omara crveni od paradajza. U tu mrtvu prirodu neće danas doprijeti reski telefonski zvuk ili podatak o broju poginulih u prijateljskom pomaganju bombardiranjem. To mogu spriječiti. Ali, daljnje uljepšavanje dana na mogu.

Baš kad zamijenih svilenu haljinu za polupoparanu  trenirku, odjednom poče naglo zatopljavati. Valjda se Sahari dopalo u našoj kasabi i u mom sokaku. Bliži se stupnju četrdesetome. Sva sam sretna. Ekstremno vruće, ja ekstremno raspoložena. Učas napravih more uz pomoć Solane Pag, rivu ispunih lavandom sa Hvara i oleanderom iz Šibenika, a u miris dodah  lovor iz Benkovca. U takvom dvorcu iz hiljaduijedne noći Šeherezada poželje slaninu, sir i kapulu, sve utopljeno u ulje od ruže iz Zaječara.

Ekstremne želje su mi se uvijek ostvarivale. I tako se okupah i najedoh kao ni u jednom običnom, svakodnevnom danu.

Poželjeh se osušiti i osunčati na grani ocvaloga jorgovana, što mi kroz prozor ulazi u sobu. Ali, na prozoru nađoh neke darove, ma nemaju veze sa rođendanom, više sa godišnjim dobom. Stvorili se dok sam se kupala u samopripremljenom moru. Sva razigrana sad obuh plesne cipelice i suknju u puni krug, da pokaže svu raskoš plesa. Ali, nisam stigla zahvaliti na daru. Kad sam primijetila da je uz njega napisana i čestitka, sve se odjednom zamrači, digla ona pustinja oluju, temperatura otklizala na minus dvadeset.

A tek je predveče. I ja opet uživam. Ekstremna u ekstremnome.

Večer provodim sjedeći na podu. Sećija mi je previsoka. Nju koristim samo kad imam goste. Sretna što mi od majke ostade prelijepih ručnih radova kojima mogu sećiju prekriti, tako da izgleda kao iz spomenute bajke. A ja onda, dozivajući baruna Minhauzena, želim još i više. I to dobijem, sa sokaka, kroz komentar koji me zabija u crnu zemlju.

Ali, ne vrijedi, poletih na čarobnom tepihu kao Abrakadabra. Laćam se Pelikan nalivpera. Zakreketaše izumrle žabe, srna mi sjeda u krilo, žalosna vrba izrasta iz asfalta, konjska balega se rasprostire po avliji, a zukva buja na sred sobe. Rasuše se ohridski biseri po meni ranjenoj i rane zacijeliše.

Možda je ovo bio moj posljednji ekstremni dan. Nikad ne znam što je i kada posljednje, samo sada i za uvijek. Prizivam još poneki nemogući dan, s ekstremnim temperaturama, svejedno da li u plusu ili minusu, s osobama ekstremno zlonamjernima, s događajima izvan svakoga zdravoga razuma.

O, draga ja, kako sam teško živjela i preživljavala dane i noći dok nisam shvatila igru ekstrema sa mnom. Sada želim da igra traje vječno, jer, to je moje vrijeme. Tek tada postajem ja, nenormalna i čudna, ona prava, još gora od toga. Neobučena i neumivena. Umišljena. Tiha. Opasna ratnica. Varljiva žena. Zmija naočarka. Dovoljna sama sebi. Tad sam najopasnija. Nije mi ravan ni najekstremniji dan.

Bacih tek ubranu šanteliju u visinu, nisam joj odredila smjer, odavno sam naučila da želje sebi same traže putokaze. Javiše mi da je upala u Dnjepar. Želja mi je ispunjena.

. . .