Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Web

Facebook, hvala ti!

Jagoda Kljaić

* * *

 

KAKO  ĆU  POSTATI  BESMRTNA

.

A prije toga još i bogata. Možda i slavna, jer to ide ruku pod ruku, kao veronski ljubavnici.

Nisam ljubitelj cigareta, pa ne mogu utužiti Philip Morissa zbog izazvane mi bolesti. Ne drogiram se, pa nema šanse da mi neki diler isplati gomilu love, uz prijetnju mojim golim životom, samo da ga ne cinkam i tobože zauvijek zaboravim. Ne izvlačim već dugo ni listiće lutrije, bila sam u prevelikom bonusu od minusa. Auto koji vozim je toliko star da je već i proizvođač zaboravio koji je to model. Ni tu ne mogu računati s nekim povlačenjem sa tržišta zbog greške u sistemu kočenja, a u čemu bih mogla dobrano ušićariti jer bih bila grozno oštećena. Japanci k’o Japanci, sigurno bi platili uz osmijeh i naklon, možda i – ljubim ruke milostiva – samo da me se riješe i da šutim.

Ne obilazim doktore, prihvatila sam groznu činjenicu da me ne mogu učiniti besmrtnom, a sve ostalo su nevažne nijanse. Pa ni od njih nema vajde. Jedem uglavnom ono što sama uzgojim, pa sam tako na vi s raznim donaldsima i burgerima. Pijem vodu sa vrela, pa ako i dobijem neku crijevnu zarazu, ne mogu tužiti ni brdo ni zemlju. I nisam poznata faca, ni u politici ni u šoubiznisu, da bih mogla tužiti novine koje svakodnevno o meni pišu i prate me u stopu na sva mjesta koja im unapred ucrtam na mapi mojih koraka.

Međutim, znam mjesto gdje ću stoposto i sigurno biti besmrtna. Ne moram putovati, ni lamatati se raketama i satelitima, ne moram oporučno sav imetak od demode garderobe i izanđaloga namještaja koznakome ostavljati, a i nikome lagati da ga volim najviše na svijetu.

Dovoljno je priključiti se na takozvanu društvenu mrežu, recimo, na najpopularniji Facebook – i tu trajno i zauvijek ostati. Na najljepšim fotografijama postavljenima anfas na profil, kako bi se i cvijet narcis posramio. Metnem se tako jednom i ne mogu se više skinuti. Na svim mogućim mjestima mogu biti, pa ne biti, ali na feisu ostajem zauvijek.

Meštri od tehnologije neće se, naravno, sa mnom složiti i ja se slažem odmah s njima da nisam u pravu. Samo što se ne znam skinuti u pravo vrijeme, na pravi način i pred pravom publikom.

Ipak, izazivam ih na dvoboj i nudim im sljedeće korake prednosti:

–          postavila sam se na feis

–          samo ja znam svoju lozinku, tj. password

–          ni u koga nemam povjerenja da mi zalazi u krug ličnih informacija ili svih FCB prijatelja, odnosno, niko ne zna moju lozinku

–          ja iznenada umrem

–          kremirana, razasuta, oplakana

–          mene više nikad i nigdje nema

–          ima me – na Facebooku

–          prijatelji i dalje automatski šalju neke poruke i informacije

–          feis me podsjeća, svako malo, da imam poruke, ponude za prijateljstvom, poziv u grupe

–          niko feisu ne javlja da mene više nema

–          a on, pametan da ne može biti pametniji, ništa ne kuži

–          nije ni on živ, pa se valjda zato i razumijemo.

Dokle ću ja neživa biti živa na Facebooku? To je pitanje svih mojih pitanja. Koje mi dokazuje i potvrđuje da mogu biti besmrtna. Tko li će to mene proglasiti mrtvom, kad mi prah i pepeo ptice pozoblju.

U tome je moja besmrtnost i slava. A ono o bogatstvu? Možda se neko dosjeti, pa utuži feis kod najpravednijega suda. I dobije veliku odštetu za duševne boli koje mu, svaki put kad otvori profil, nanose moja slika, ime i osmijeh, mene žive koja to više nisam. Za svaki dan sa mnom bez mene, hrpa dolara. A budući da se i dalje, mjesecima i godinama nakon što sam umrla, smiješim i namigujem sa feisa, odšteta će pripasti samo meni. Facebook će potvrditi da sam neživa živa.

. . .

Sandro Botticelli (Sandro Botičeli) – Radjanje Venere

httpv://www.youtube.com/watch?v=rUuMjkvFuak

.

7 komentara

  • uh…prvobitno oduševljenje slatkom ironijom koju tekst nosi, zamenilo je osećanje duboke tuge.
    Vi mora da ste neka Škorpija ili da s nekom Škorpijom imate jake veze…

  • Uh… Tamara, kako ste me dobro „iščitali“, ne znajući ništa o meni. Nisam Škorpija, ali da, nosim u sebi duboku tugu, koja je vrlo često vidljiva u mojim pričama. Hvala za odlično zapažanje i – nastojat ću biti vedrija u sljedećim tekstovima.

  • Draga, danas sam nešto tužna, plače mi se cijeli dan i onda evo tebe, pomislih ti ćeš me podići, kao što uglavnom činiš sa svojim pričama, ali… ne zamjeram, malo sam razmislila o svemu i idemo dalje…
    Priča je čista desetka od mene.

  • Hvala, Tamara, to je kompliment za mene. Zato što je moj moto: ako samo jedna osoba prepozna ono što sam htjela reći, moj cilj u pisanju je postignut. A obično to bude više od jedne osobe… bez obzira da li je prijateljica, kao Nada, ili nepoznata mi osoba, kao Tamara, ili oni za koje i ne znam.

  • Vojsije, počašćena sam vašim čestitkama, posebno mi je drago zbog, kako mi se čini, identičnoga razmišljanja o tome „što je pisac htio reći“, hvala.

Ostavite komentar