Jagoda Kljaić

* * *

 

MIRIS DVORIŠTA U KAVI

.

Počinje li to danas neki moj novi život.

Baš kad se kalikantus rascvjetao u nebrojeno zagasito – crvenih cvjetova, u boji koju ni duga ne prepoznaje, i napravio tunel do bašče. Iz kojega se širi opojni, slatkasti miris, što me kadikad podsjeti na Mediteran. Natkrilio sve, sam samcat, bez tulipana oko njegovih stopala, nekud su zimus odšetali i rastopili se sa snijegom kojega skoro i nije bilo.

Zumbuli brzo iscvjetali, valjda im vrijeme odgovaralo da porastu, zabljesnu okolinu mirisom i smire se do novoga pramaljeća. Za ruže je još prerano, ali, kako su krenule, drugovat ćemo mi do kasne jeseni. One neće iznevjeriti, mogu samo ja. Njihov miris ostaje jedini u cvjetnoj rundeli. Sve drugo cvijeće je samo za pogled.

Jorgovan je, ipak, vladar prostora i vremena. Jedini i sigurni pratilac života u dvorištu i kućerku što se na njegovoj sredini jedva još drži uspravno. Podsjetnik da vrijeme ne prolazi, da često povjerujemo u varku. Samo protječemo mi u onome što je jedino sigurno – vremenu. Ono je naša vječna fatamorgana. Nevidljivost za koju se nadamo da ćemo mi njoj postati vidljivi, da će nas uzeti u naručje i privinuti u svoju vječnost i beskrajnost.

Čini mi se da će baš oni biti pobjednici ove igre pokera koja se ponekad pretvara u ruski rulet. Jorgovan, nespomenuta tamno modra loza i kalikantus, sigurna sam sada u to, preživjet će sve one što su ih sadili, njegovali, s pažnjom zalijevali, orezivali i trgali im grane za ukras samo u najsvečanijim prilikama. Što su se godinama redale, od rođendana, ocjena na kraju školske godine, izleta, dolaska gostiju, upisa na fakultet, jedan, pa drugi,  diploma, zaposlenja, napredovanja.

U vremenu sadašnjem, što već predugo traje, samo je pamćenje ostalo, pa se prisjećam tih svečanosti na nekom drugom, sve mi bliskijem mjestu. Na uzvisini ponad grada.

Kava se ispija u dvorištu, jutros pržena, još se miris širi sokakom. Na ruke mljevena, struja joj oduzima miris i okus, zapravo, samelje joj dušu. Pa ne može ravnopravno sudjelovati u razgovoru važnome za nečiji sveukupni život. A to joj je glavna zadaća i svrha.

Od kave se očekuje da sluša, u stavu mirno, da samo ponekad nijemo kimne pjenom, ništa ne govori, čuje se samo kad je glavni glumac predstave srkne. Kakvo li je to prijateljstvo! I pije se iz šalica za crnu kavu, ne iz onih za bijelu ili čaj. I još njen soc mora reći sve o budućnosti.

Tešku ona ima zadaću, ali, samo to je, dragi moji, kava. Sve ostalo što se tako naziva zaboravite, ne dajte se zavarati, pa niste vi od jučer, da vam mogu drugi podmetati i uvjeravati vas da, ono što nije, jest baš to.

Sveudilj oko mene ljepota, vidljiva prostim okom onome koji želi vidjeti i zna gledati. Priroda je za sve pobrinula, na nama je samo da to ne kvarimo. I izgleda da je to najteže.

Svako jutro, baš svako, jesam li izašla u pusto i osakaćeno dvorište, u kojemu se čuje sve osim ljudskoga glasa, najprije pomislim – možda je to što sada gledam moje posljednje cvjetanje i mirišanje,  tko zna da li ću sljedeće proljeće uopće gledati listanje, pupanje i rascvjetavanje. Pa me to nimalo ne ožalosti.

Onda se počnem propitivati o tuđoj svakodnevnici. Ne umišljam si da saznajem išta o tuđim životima, pa rijetkost je da ljudi sami znaju nešto više i detaljnije o svom životu, kud bih onda ja. Nemaju vremena misliti od isprepletenih događaja koji su ih satrli, ne mogu naći početak spetljanoga klupka kako bi ga počeli raspetljavati. A možda je tako i bolje, jer, postoji opasnost da se klupko do kraja odmota, pogotovo ako je kraće, pa da se nađe i kraj niti. Što nitko i nikad ne želi.

Odjednom se dvorište puni. Razbudile se ptice, donose nepoznato sjemenje u kljunovima. Rode nadlijeću i klepeću, za slučaj da još nisam primijetila njihov povratak iz nepoznatih krajeva u kojima nikada neću biti. Ponekad povjerujem da mi se zbog te moje nesposobnosti rugaju. Imaju i pravo. Nikad ih neću dostići.

Zuje zadovoljni bumbari. U oko se uvlače prelijepi leptiri, povremeno im putanju leta presijeku vrijedne pčele. Mravi mi navaljuju na nogu, valjda se boje da ću ih zgaziti, sićušne i nevidljive u travkama. Mačke se lijeno razvlače na ugrijanim mjestima, psići samo njuškaju izvana, kontroliraju svoj teritorij. Ježić se sklanja u živicu, opet do sumraka.

To su oni što ih vidim, a koliko je tek nevidljivih posjetilaca. Onih s kojima danonoćno razgovaram, naglas samo ja, oni su nečujni, pa izgleda nekom začuđenom uhu da pričam sama sa sobom.

S vremena na vrijeme zatalasa se more oko nas. Samo naiđe u trenu, jednim velikim valom, pobuni se ako ga zanemarim, to je staro prijateljstvo. Govorila sam mu svoje najveće tajne za vrijeme oseke, dok je mirovalo i slušalo, molila ga da me povede sa sobom u valovima plime. Nisam se bojala i zato smo se sprijateljili.

Bit ću iskrena s vama. Baš oni, ti oku nevidljivi a postojeći, su moji jedini prijatelji.

Slični jutarnjoj kavi kojoj prepričavam noćašnje snove.

Sav život, sva sjećanja i pamćenja, sve uspomene i događaji, stanu u jedan proljetni dan. Pokušavam uporno, baš za takvih dana, svu dosadašnjost spremiti u tu jednu rascvjetanu  srijedu, razmirisani  petak ili razzazujenu nedjelju. Kakvo bi to bilo olakšanje! Biti opet na početku, bez sjećanja, sve učiti isponove.

Pristajem, vi shvaćate, da nemam ovu pamet a one godine, bilo bi previše to tražiti. Prezadovoljna bih bila bez ikakve pameti i s ovim godinama. Lako bih onda dogurala do kraja. Manje je ispred mene nego što ostaje iza, pa bi sigurno sve bilo jednostavno.

Ali, avaj, nemam s kim ući u tu igru, ponuditi dogovor, dati sve za ništa. Nitko nije zainteresiran za tu vrstu kockanja. Raspitivala sam se u Globalnom selu, nije me uopće slušalo, a kamoli razumjelo. Preselila sam se onda u Makrokozmos, dao mi je do znanja da njega ne zanima ono što dajem, toga i on ima previše. I tako se vratila u vlastiti Mikrokozmos, pa se mirim da sve ostaje kao i do sada.

Rekoh, na početku pripovijedanja: možda baš danas počinje moj, ne znam po redu koji, ali novi život. Zato:

            Pozivam vas na popodnevnu kavu u kojoj će, obećavam, plutati cvjetovi jorgovana.

            U rascvjetano dvorište ježeve kućice.

            U blatnjavi sokak koji ispisa nekoliko života.

            Tu vas čeka trpeza prepuna cvjetova tratinčica, ljubičica, nevena, dragoljuba, lala, ruža.

            Pijedestal od trave, ogrlica od zukve, krov od žalosne vrbe.

            Da vam još samo pojasnim kako se to tajno volimo Federico Garcia Lorca i ja – zeleno, što volim zeleno… zeleni vjetar… zelene grane…

 

(Odlomci iz dulje priče istoga naslova)

.