Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda  Kljaić

* * *

B O G A T S T V O   O D   D E S E T

 

 

           

Sretna li sam što ništa ne znam raditi. Kao da imam dvije lijeve ruke. A nemam, sretnica sam s obje ruke i svih deset prstiju. Od kojih samo ja imam korist. Zato što se u praksi uglavnom pridržavam učenja: Bog nam je dao deset prstiju s kojima sve možemo napraviti. Mislio je, naravno, samo na ono što je nužno za život. Nije izgleda ni On mogao predvidjeti dokle će se rasprostrti paleta i dijapazon ljudskih nepotrebnih potreba.

Najprije, samo sa prstima mogu za sebe stvoriti hranu. Čak i bez alata, da samo s nekom klipicom malo raskopam odmrznutu zemlju i u nju umetnem zrnce, bit će ploda. Rukama ga je lako pripremiti u ukusan objed, juhu glasno posrkati, a krumpir, mrkvu, grašak i mahune mogu jesti i prstima.

Slično je i sa mesom. Za pile, zeca, puricu, komad prasenceta ili ovčetine nije potrebno više od deset prstiju. Kao ni za soma, štuku, cipla, oradu ili srdelice. Ni za jednu vrstu salate, od zelene do kiseloga kupusa.

To je jedan oblik sreće mojih deset prstiju.

Drugi je što mogu, bez ikakvih problema, u hladnoj rijeci, mutnoj močvari, mlakom moru ili bisernom gorskom jezeru, povremeno saprati vanjsku prljavštinu. I krpicu sa sebe, pa bila ona i s etiketom Dolce and Gabana ili šanel – kostim od najfinijega tvida. Kao što su to radili kauboji u Rio Bravu ili potlačeni i porobljeni crnci u Mississipiju. Nitko od njih nije umro od tjelesne nečistoće. Provjereno, redovito pratim stare kaubojce.

Volim počešljati frizuru „na juriš“ samo sa prstima. Svaki češalj ili plastična četka oduzimaju kosi djelić života. Nitko živ me u toj teoriji ne može razuvjeriti. I ne sjećam se kad sam je patentirala.

A još više volim razbarušiti i razbašuriti mome dragome urednu polutarzanicu. Staromodan je tip, neće bekhemicu, baš ‘oće da mu prosijeda kosa pokriva prevelike uši. Vjerojatno zato što uživa – kao da je pravi, zreli seks iz naših tridesetih – u vratolomiji mojih prstiju po njegovoj polumasnoj kosi, ulaštenoj briljantinom. Što ne znači da je samo mojih deset prstiju u igri. Primijetim ja promjene u namještanju pramenova i uvojaka na njegovoj povelikoj glavi. Nije moj stil frizure, vidim, ali šutim. Ipak se uvijek vraća staroj i sigurnoj frizerki.

To su, dakle, neke radnje koje znam raditi. Malo ih je, mogu se nabrojiti samo na onih pet jedne ruke, i to lijeve. Mnoštvo bi svijeta trebalo poredati, vjerojatno po čitavom ekvatoru, a prešao bi niz sigurno i na neki meridijan, kako bi se na prste tih sretnika pobrojalo sve ono što ne znam raditi. Od masaže, baklave, krojenja, doboš torte, štepanja, šampita, šivanja, šaumrola, krpanja, pite od jabuka, štrikanja, makovnjače, mijenjanja osigurača, tufahija, zabijanja čavla, urmašica, farbanja ograde, bijele alve, pecanja, mocart kugli, šišanja, tarane, blanjanja, fiš paprikaša, sječe drva, rasijecanja odojka, krečenja, karađorđeve šnicle… nastavim li, ispunit ću čak i sve paralele.

I zbog toga niza sam sretna i zadovoljna sama sa sobom. Bolje za mene da ne znam. Kud bih stigla i kako bi moj dan izgledao kad bih sve to znala. Napravi sebi, uradi rodbini, pomozi komšinici, uskoči poznaniku, ispuni želju nekome nečijem, ne razočaraj prijateljicu, ne budi đubre pa da ne pomogneš, kako na molbu odgovoriti niječno. I tko bi sve onda mrsio kose mome dilberu. Bože sačuvaj!

Kad bih znala puno više radnji od ovih za koje vam priznah da mi nekako idu od ruke, bila bih lošija osoba i gori čovjek, napola nečovjek. Možda Jeti. Ne bih se snalazila u situacijama koje bi za mene uvijek bile izvanredno stanje, prvi stupanj opasnosti. Možda bih i željela uraditi sve što se od mene traži i očekuje, nisam baš najgora na kugli zemaljskoj, ali ne bih znala organizirati posao i vrijeme. Procijeniti što me čeka kad počnem šivati haljinu, hoće li se kore za tortu dobro ispeći, da l’ ću stići prije kiše ofarbati, kako će mi ispasti krema i hoćel’  biti dovoljno file. Koja bi to bila sekiracija da se gulaš svima ne dopadne, a meso „na divljač“ ostane pretvrdo.

Još bi gore bilo da sam vodoinstalater ili električar. Pa da nikad ne dođem u  vrijeme koje čvrsto obećam, omanem za otprilike sedam – osam dana, kad je cijela kuća u kuršlusu, a namještaj pliva leptir stil po sobama. Onda bih ispala i lažljivica, mutikaša, neozbiljna, neznalica, lovac na započete i nikad završene poslove.

Zato ponavljam: sretne mene neznalice. Neka mojih ruku za ono što sigurno i dobro znam. I mome đuvegiji se sviđa.

.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: