Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Karl Poper

* * *

.

Darvinizam ili pobeda živog sveta nad neživom okolinom

.

Darvinizam se obično smatra okrutnom slikom svijeta: on prikazuje »prirodu krvavih ralja i kandži« (»Nature, red in tooth and claw«). To je dakle slika u kojoj je priroda neprijateljski i prijeteći suprotstavljena nama i životu općenito. Tvrdim da je takva slika darvinizma ispunjena predrasudom, pod utjecajem ideologije koja je postojala i prije Darwina (Malthus, Tennyson, Spencer), i da nema gotovo nikakve veze s pravim teorijskim sadržajem darvinizma.

Točno je da darvinizam izrazito naglašava ono što zovemo »natural selection« ili »prirodni odabir« ili »prirodni izbor«; ali to se dakako može i sasvim drukčije tumačiti.

Kao što je poznato, na Darwina je utjecao Malthus, koji je pokušao pokazati da porast pučanstva povezan s oskudicom hrane vodi okrutnoj utakmici, okrutnom izboru najjačih i uništenju onih ne tako jakih. Ali i najjače utakmica prema Malthusu izvrgava pritisku: prisiljeni su napregnuti sve svoje snage. Utakmica, dakle, prema tom tumačenju dovodi do ograničenja slobode.

No na to se može i drukčije gledati. Ljudi tragaju za proširenjem svoje slobode: traže nove mogućnosti. Utakmica se očito može smatrati i postupkom koji povoljno utječe na pronalaženje novih mogućnosti privređivanja i time novih životnih mogućnosti, te na taj način na pronalaženje i izgradnju novih ekoloških niša, pa i niša za pojedinca – primjerice za tjelesno hendikepiranoga.

Te mogućnosti znače: izbor između alternativnih odluka, više slobode izbora, više slobode.

Oba su tumačenja dakle krajnje različita. Prvo je pesimistično: ograničenje slobode. Drugo je optimistično: proširenje slobode. Oba su, razumije se, krajnje pojednostavljena, ali mogu se smatrati prilično bliskim istini. Možemo li reći da je jedno od njih bolje tumačenje?

Mislim da možemo. Samo optimistično tumačenje objašnjava veliki uspjeh natjecateljskog društva i veliko proširenje slobode do kojeg je ono dovelo. To je tumačenje bolje: ono se više približava istini, ono više objašnjava.

Ako je tako, onda je inicijativa pojedinca, pritisak iznutra, potraga za novim mogućnostima, za novim slobodama i aktivnost koja nastoji ozbiljiti nove mogućnosti zacijelo djelotvornija od izvanjskog pritiska odabira, koji vodi eliminaciji slabijih pojedinaca i do ograničavanja slobode čak i onih najjačih.

U tom razmišljanju možemo pritisak porasta pučanstva prihvatiti kao danost. Problem tumačenja Darwinove teorije razvoja prirodnim odabirom čini mi se pak posve sličnim problemu tumačenja Malthusove teorije.
Stari, pesimistični i još uvijek prihvaćeni nazor je ovaj: uloga organizama u prilagodbi čisto je pasivna. Oni predstavljaju pučanstvo s mnogim varijacijama, unutar kojega borba za opstanak, utakmica (u cjelini uzevši) izabire najbolje prilagođene pojedince tako što uništava druge. Pritisak odabira dolazi izvana.

Obično se jako ističe da se samo tim izvanjskim pritiskom odabira mogu objasniti sve evolucijske pojave, a napose pojave prilagodbe. Iznutra ne dolazi ništa osim mutacija, varijacijskog raspona (genske mase).

Moje novo, optimistično tumačenje naglašava (poput Bergsona) aktivnost svih živih bića. Svi su organizmi dokraja zaokupljeni rješavanjem problema. Njihov je prvi problem preživljavanje. Ali postoji bezbroj konkretnih problema što se javljaju u najrazličitijim situacijama. A jedan je od najvažnijih problema potraga za boljim životnim uvjetima: za većom slobodom; za boljim svijetom.

Prema toj optimističnoj interpretaciji, zbog prirodnog izbora i (možemo pretpostaviti) izvorno izvanjskog pritiska odabira nastaje već vrlo rano snažan pritisak odabira iznutra, selekcijski pritisak organizama na izvanjski svijet. Taj se selekcijski pritisak pojavljuje u obliku načina ponašanja koji se mogu protumačiti kao traganje za novim i pogodnijim ekološkim nišama.

Često je posrijedi i konstrukcija posve nove ekološke niše.

Pod tim pritiskom iznutra organizam bira nišu; to jest, poprima oblik ponašanja koji se može tumačiti kao izbor načina života i okoliša. U to valja također ubrojiti izbor prijatelja, simbiozu i u prvom redu ono što je biološki možda najvažnije: izbor supruga; i davanje prednosti određenim vrstama hrane, prije svega sunčevu svjetlu.

Imamo dakle selekcijski pritisak iznutra; a optimistično tumačenje smatra taj pritisak odabira u najmanju ruku jednako važnim kao selekcijski pritisak izvana. Organizmi traže nove niše, pa i onda kada se organski ne mijenjaju; a poslije se mijenjaju zbog izvanjskog pritiska odabira, selekcijskog pritiska niše koju su sami aktivno izabrali.

Moglo bi se reći: postoji kružnica, ili bolje reći spirala povratnih djelovanja između izvanjskog i unutrašnjeg pritiska odabira. Pitanje na koje oba tumačenja daju različite odgovore glasi: koji je krug u toj kružnici ili spirali aktivan, a koji pasivan? Stara teorija vidi aktivnost u selekcijskom pritisku izvana; a nova u selekcijskom pritisku iznutra: organizam je taj koji bira, koji je aktivan. Može se reći da su oba tumačenja ideologije, ideološke interpretacije jednog te istog objektivnog stanja stvari. No možemo pitati: postoji li činjenica koju jedno tumačenje može objasniti bolje od drugog?

Mislim da takva činjenica postoji.

Ukratko bih je opisao kao pobjedu života nad svojim neživim okolišem.

. . .
Tekst preuzet iz knjige „U potrazi za boljim svetom“ od Karl Poper-a

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: