Zorica Dobrijević  Dabić

* * *

 

Iran, civilizacija koja traje

.

PERSEPOLIS

Dragulj Ahemenidskog carstva

.

Car Darije je došao na presto 521 godine, pre nove ere, i vladao je iz Pasargarda, tadašnje prestonice Persije. Imao je beskrajnu moć, želeo je da ceo svet zna za to i dao je naredjenje da se sagradi grandiozna i blještava prestonica u kojoj će se ogledati njegova moć i nepobedivost.

U dolini obasjanom suncem na ogromnoj platformi, nedaleko od drevnog grada Širaza, nalazi se Darijeva prestonica, ponos Ahemenidskog carstva. Ogroman kompleks dočarava sliku antičkog doba, moći i visoki nivo civilizacijskog razvoja. Ostaci porušenog kompleksa Persepolisa, danas svedoče moć „univerzalne države“, kako su je nazivali antički narodi.

Grandiozni kameni stubovi, monumentalna kapija, sa uklesana dva bika sa ljudskim glavama – čuvarima, svedoče o remek-delu neimara tog vremena. Darijevi graditelji su dolazili iz različitih kultura: asirske, vavilonske, elamske, medijske, persijske, egipatske, i bili su plaćeni za svoj rad. Duhovni i imperijalni centar Persepolis predstavljao je viziju ahemenidskih vladara o multikulturalnoj i multietničkoj državi.

Na površini od 8.000 kvadratnih metara, grandiozna i bogato uređena palata „Apadana“ služila je za prijeme i ceremonije razmene poklona. Na ulaznom stepeništu oslikane su delegacije  iz cele imperije sa bogatim poklonima za Kralja kraljeva, Darija, prodornog pogleda, centralnu ličnost ceremonije. Ovde sam osetila duh antičkog doba i za trenutak mu se predala; pokušah da namah u mašti prizovem delegacije iz svih krajeva carstva kako suverenu uručuju pažljivo odabrane poklone koje će posle svetkovine biti pohranjene u Riznicu ovog ogromnog kompleksa. Ovde se proslavljala Nova godina, Noruz, praznik prolećne ravnodnevnice, koja se i danas svetkuje u Iranu i zemljama u okruženju. Sjaj Persepolisa zauvek se ugasio 331. godine p.n.e. kada ga je osvojio a potom i zapalio Aleksandar Makedonski, kada je i nestalo remek-delo njegovih neimara. Danas se na nekim od grandioznih stubova koji su odoleli vremenu još uvek mogu videti tragovi nemilosrdnog spaljivanja ovog dragulja Ahemenidskog carstva.

Persepolis je oduvek svedočio  snagu, moć, slavu i jedinstvo civilizacije koja traje. Ni posle smrti Darija III, otpor okupaciji nije prestao. Persijanci, sledbenici Zaratustrine religije koja uči da se dobro misli, dobro govori i dobro čini, bili su u stalnoj borbi između dobra i zla, pa su večito suprostavljali napadačima. U 7. veku Arapi osvajaju Persiju i Persijanci polako prihvataju novu veru, Islam, čiji naziv upućuje na pokoravanje Jednom Bogu. Islam će do današnjih dana ostati dominantna religija u Iranu.

.

TEHERAN

Dvanaestomilionska prestonica Islamske Republike Iran, i centar kulturnog, ekonomskog, društvenog i političkog života nalazi se na padinama planine Alborz. Možda najupečatljiviji utisak koje stranac iz ove svetske metropole može da ponese sa sobom su pogledi koji zrače optimizmom, dobrodošlicom i poštovanjem.

Prvog dana posete obišli smo palatu Golestan, u kojoj su živeli pripadnici vladajuće dinastije Kadžar, jedno od najposećenijih mesta u Teheranu. Izgradnja palate započeta je u 18. veku, a kasnije je u nekoliko navrata dograđivana i rekonstruisana. Palata je okružena divnim parkovima sa fontanama.

U jedinstvenom Muzeju nakita na svetu, pažnju pleni Paunov tron od zlata, veličanstveni kraljevski presto koji je, nakon osvajačkih napada, donet iz Indije. Najčuveniji eksponat ovog muzeja je „Daryia-e noor“, 242-karatni ružičasti dijamant neprocenjive vrednosti.

U Arheološkom muzeju dobijamo prva predznanja o Persiji, a izlaganje njegovog kustosa o eksponatima iz daleke prošlosti, posebno staropersijske i mesopotamske, ostavlja nas bez daha.

Nezaobilazna stanica posete Teheranu, svakako je Muzej tepiha. U njemu je moguće videti stotinak tepiha sakupljenih iz raznih delova Irana. Najstariji primerci datiraju još iz davnog 16. veka, a oni najnoviji nastali su u našem vremenu. Posebna draž bila je gledati radionicu u kojoj se prikazuje postupak ručne izrade slavnog persijskog tepiha.

Kula Azadi, u značenju sloboda, na istoimenom trgu je arhitektonski simbol Teherana. Impozantna, visoka i prefinjenog orijentalnog stila, sagrađena je za vreme vladavine šaha Reze Pahlavija 1971. godine povodom obeležavanja 2500 godina Persijskog carstva.

Teheran poseduje i moderne građevine, kao što je impresivni telekomunikacioni toranj „Milad“ visok 435 metra koji se vidi iz svakog dela grada. „Milad“ je jedna je od najviših građevina na svetu, u čijem se sastavu nalazi restoran, hotel sa pet zvezdica i trgovinski centar. Sa njegove terase pruža se nezaboravan pogled na grad. Svetlost koja titra negde u daljini, magličasto kretanje automobila i zvezdani sjaj noći ispunjenom srdačnim razgovorom sa iranskim prijateljima navode me na pomisao da se nalazim u prapostojbini mojih predaka. U njihovim očima koje sijaju kao zvezde, pronalazim odobravanje mojih misli i uverenja o našim međusobnim sličnostima, shvatanjima, vrlinama i manama.

Ne treba zaboraviti i to da sam imala čast da prisustvujem Svetskoj proslavi praznika „Noruz-a“  gde sam bila gost predsednika Irana, dr Mahmuda Ahmadinedžada, koji je na mene ostavio snažan utisak ukazavši poštovanje prema srpskom narodu. Posebno ću pamtiti predsednikovu  izjavu, da jedinstvo među narodima na svim meridijanima vodi prosperitetu i očuvanju mira u celom svetu.

.

ESFAHAN

U persijskom jeziku postoji izreka da je Isfahan pola sveta (Isfahan, nesfe đahan). I zaista, u ovom prelepom gradu sabrale su se sve lepote prirode i raskoš arhitekture koje ga čine tako jedinstvenim i izuzetnim. Zapravo, povremeno ostajete bez daha. Moj prvi susret sa Isfahanom bio je tokom noćne šetnje najpoznatijim starim kamenim mostom Hadžu iz safavidskog perioda na reci Zajande. Ovaj most sa dva nivoa terasa odaje duh prošlih vremena i ukazuje na romantizam koji se nije izgubio. Reka Zajande, izvire u planinama Zagrosa, protiče kroz Isfahan i nestaje u pustinji Dašte Kavir. Stanovnici Isfahana su srdačni, predusretljivi, radoznali i prijateljski naklonjeni srpskom narodu. U Isfahanu se prvo uoče drvoredi, skoro svaka ulica je u debelom hladu ispod gustih krošanja. Posle kraćeg upoznavanja shvatite da je ceo grad kao ogroman park, čak i prostor ispod nadvožnjaka je brižljivo uređen.

Arhitektura Isfahana je fascinantna; njegove palate, džamije, trgovi, spomenici i nezaobilazni bazar, danonoćno privlače turiste koji uživaju u razgledanju suvenira, rukotvorina, tezgi sa garderobom, tepihasima, voćem, povrćem i začinima. Imponovalo mi je da sam na tom mestu i deo te ogromne energije. Šetajući njegovim ulicama, bazarom ili mostovima, dovoljan je samo tren pa da mislima odlutaš u stara vremena, ali te predusretljivi i znatiželjni Iranci svojim optimizmom, gostoprimstvom i dobrodošlicom koja se začas pretvori u poziv da im budeš gost, namah vrate u sadašnjost.

Sutradan smo posetili Veliku džamiju, pravi dragulj islamske arhitekture. U Isfahanu živi i brojna hrišćanska populacija koju uglavnom čine Jermeni i oni ovde imaju 13 crkava.

Mesto koje se neizostavno mora obići je palata Čehel sotun (četrdeset stubova). Kao što samo ime kaže, izgrađena je na stubovima, ali ne na četrdeset, već na dvadeset koji su ogledaju u vodi bazena i dupliraju, pa se stiče utisak kao da ih je duplo više.

Impozantni trg Imama zapanjio me je svojom grandioznošću i prostranošću. Sa dimenzijama 510 x 160 metara spada u najveće na svetu, okružen je palatama i džamijama. Graciozne džamije, raskošne palate, gizdave fontane, tirkizne kupole kao odraz savršene geometrije, sa belim kaligrafskim natpisima spolja, i zamršenim mrežastim dekoracijama unutra, mostovi, bašte i vrtovi… titraju u savršenom skladu arhitektue, poezije, mistike u ovom večnim gradu, Veneciji istoka, kako su ga opisivali i od kojeg mi se ne rastaje. No, valja poći i oprostiti se od Isfahana, bisera istoka i dragulja Persije; još dugo ću u srcu, duši, u čulima i snovima nositi njegove slike i utiske.

. . .