Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda  Kljaić


Kad roda leti uzvodno

.

Sokak prašnjav. Trava taman pokošena. Razletjela se do suprotnoga šanca. Suvoga, bez punoglavaca i žaba. Nije kriva samo kiša koja mjesec i pol nije padala.

Ne može više ni kiša dozvati krastače i kreketuše kad su ih ljudi otjerali. Došlo je vrijeme da je kiša slabija od ljudi. Kol’ko li će samo trajati. Hoće li ikada više djeca iz moga sokaka usnivati uz kreketanje žaba i kupati se u jarcima punima žabokrečine i punoglavaca.

Sada me uče da su spermiji najsličniji punoglavcima. Nije istina, jer je obrnuto, dijete u meni bi reklo – opanačke – spermići su kopirali punoglavce. I Darwin je tvrdio da su najprije postojale žabe, ta i one su pjevale ljubavnu pjesmu Evi i Adamu, u onoj noći najvećega grijeha koji nas sve i danas prati.

Komšijsko dvorište puno ljudi. Zakratko. Samo desetak dana. I oni žive, kao mnogi, neplanirano i neželjeno, na dvije obale široke i duboke rijeke. Koju preplivavaju samo za ljetnih mjeseci. Tad je najsigurnije. Plitko, toplo, nema brzaca i virova. Ni riba, a kamoli žaba.

Obitelj se značajno povećala. Jedni otišli, hvala bogu niko nije umro, nego se preselili na drugi kontinent, neki nepoznati vođe ih uvjerili da je tamo i bolje i sigurnije. Moralo se slušati vođu, takvo je bilo vrijeme. Sad je prekasno, nitko se i nikad nije vratio na početak.

Dani dugački, noći svijetle, podsjećaju na „lenjingradske bijele noći“. Da, sada su one  „sanktpeterburške“, tko zna kako će se opet u nekoj budućnosti zvati. Ali uvijek promatrane sa Nevskeje plošćadi, odnosno Nevskoga prospekta. Ili trga, ili skvera. Iz kojega se rađa bulevar. Koji, kao i sve drugo u prostoru, mijenja imena kako se i kada sjeti poneka grupa ljudi, zalutala iz jednoga u neki drugi život. U kojemu se baš ne snalazi i o kome puno ne zna. Pa je najlakše smisliti novo ime staroj situaciji u prostoru. I onda umišljati kako je nešto promijenjeno na bolje, popravljeno, dotjerano, modernizirano. Te da će iz te vratolomije čistih i jednostavnih, ogoljenih riječi, proizaći mirnije sutra.

–    Leti roda uzvodu, biće kiše…
–    Molim! Što ti to govoriš…
–    Pa kažem ti, leti roda uz vodu, zar ne vidiš, leti uzvodno, ‘vako bi bilo nizvodno, u suprotnom pravcu, valjda vidiš, nisi slijepa … a to znači da će padati kiša.
–    Nikad čula, drago dijete…

Dijalog je to između mene, stare i mudre, i dječaka koji je završio prvi razred osnovne škole na periferiji Beograda, negdje podno Avale, gdje je i rođen. Ali, kako krv nije obična voda, voli dječarac ljeto provoditi u dvorištu u kome se igrao njegov otac, a baba i đedo sve činili da kuća bude ljepša, veća, prostranija, spremna za snaje i unučad. Da bi sada otprilike jedanaest i pol mjeseci od dvanaest koliko ih svaka njihova godina ima, i kuća i dvorište odzvanjali mutnom tišinom.

Svašta sam u decenijama iza sebe čula i vidjela, učila i od mudrijih i od onih što su mi se samo na prvi pogled učinili glupljima, slušala brbljivce i one kojima riječ moraš dukatom platiti. Slušala sam kazivanja starih, mnogih životnih mudrosti tek sada se prisjećam, kad sam i sama na rubu prebrzo stigle starosti.

Odrastala sam uz rode i žabe. Vječne neprijatelje. Gledala sam strah u žabljim očima kad je jarak nadlijetala roda. Uvijek se iznova čudila brzini i spretnosti kojom bi roda u kljun uhvatila pokretnu, skakutavu žabu. Plakala za žabom koja je baš meni uputila posljednji pogled s pitanjem: kako me ćopila, mislila sam da sam se dobro sakrila. A onda se radovala što je roda uhvatila plijen, jer je to hrana za njene mlade koji izviruju iz gnijezda na obližnjoj banderi.

Puno mi je to pomoglo. Taj košmar u glavi s kojim sam bezbroj večeri odlazila na počinak.

Shvatila sam da ptica roda ne donosi djecu tek onda kad je za mene već bilo prekasno. Kad su djeca, koja su mogla biti i moja, već završavala visoke škole i kretala u samosvojni osvojeni život. Tako sam se našla u velikoj prednosti, shvativši da je moj početak odgođen, što bi trebalo značiti da će i kraj biti prolongiran. I to mi je prva velika prednost.

A druga je što nikada ne mogu odlučiti koga više volim – sebe ili onoga drugoga. Žabu ili rodu. Tko mi je miliji, koga bih povela sa sobom kući i usvojila. Čija je uloga važnija, od koga zavisi neka prirodna pojava, sa čijim nestankom bi nastao totalni poremećaj u prirodi.

Nikad ne znam kome dati prednost. I to je moja prednost. Situacija se tako i tako posloži po svome.

I tek nedavno naučih osnove ciklone i anticiklone, atmosferskoga pritiska, paskala i hektopaskala, bara, troposfere, stratosfere i jonosfere, horizontalne vidljivosti, stupnja oblačnosti i mogućnosti padalina. Posebno kiše koju najbolje navješćuju ptice rode iznad rijeke.

.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: