Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda  Kljaić

* * *

Kako iskijati kijanje

 

Naučila sam da je ponekad dobro, korisno, i poučno, trpiti glavobolju, jer tada bar znam da imam glavu. S mozgom nije ista priča, ali nekako se podrazumijeva da, ako imam glavu, i neki gram mozga postoji u mjestu njemu namijenjenom. Trpiti je, u svakom slučaju, glagol trpni, pa se sve podudara.

Za svaku vrstu bolesti i oblik bola imam neko tumačenje zbog čega nastaje, te predviđanje, odnosno proročanstvo, kad bi i kako mogla prestati. Jasno mi je što je kamenac u žučnoj kesici ili bubregu, aritmija srca, upala pluća, visoki pritisak, manjak željeza, iskrivljenje kičme, prelom kosti.

Samo, nikako da povežem kako i zašto nastaje, kad nastupa i čemu služi – kijanje. Negdje zvano i kihanje. Kišem – pa me to podsjeća na kišu. Naizgled bezopasnu i naivnu.

Kamenac je, dakle, kamenac, kao što i sve druge bolesti imaju svoje mjesto nastanka, trajnoga prebivališta ili obitavališta, s uvijek istom adresom, jasnoću i razumljivost imena, sa samo negdje dodanim prezimenom, te rok trajanja – neograničen, što piše na licu vlasnika.

Ali, kijanje mi i dalje ostaje nepoznanica. Kakav je to proces, koji su mu elementi, što na njegovo stvaranje utiče, što ga čini snažnijim ili slabijim, gromoglasnijim ili tijanijim, bogatijim ili jadnijim, učestalijim ili rjeđim, sastavljenim od više zvukova ili pojedinačnim. Zašto ponekad zareda i do desetak puta ili se odazove, kad ga niko ne poziva, samo jednom. S kojim pravom budi iz sna, upada u jelo ili prekida ljubav.

Uvjeravaju me da je ono uvod u jaču prehladu. Anginu ili bronhitis. Premlako je to i preslabo objašnjenje za nešto tako moćno i nesavladivo kao što je kijanje. Htjela bih, ipak, znati gdje i kako nastaje. Da bih mogla povezati s nespomenutim alergijama. Bit će da je u tom međuprostoru kvaka.

Kišemo – zajedno i uglas kad smo alergični. Na poznate alergene. U vidljivom i nevidljivom obliku, svim mogućim agregatnim stanjima, na fizičkoj, odnosno opipljivoj osnovi i onoj drugoj, psihičkoj, zapravo nedodirljivoj i mrenastoj.

Oni nas zaskaču u svakom trenutku i sa svakoga mjesta. Prijete nam obećanjima, nutkaju bolje sutra, zavode nas tek kad nam stave povez na oči. Pokušavaju nam zatvoriti nos, misleći da ćemo se prije i lakše ugušiti, ali se prevare, jer mi onda otvaramo usta i opet dišemo. Ne možemo, istina jest, kijati, ali glavno je da udišemo zrak prepun virusa i bakterija, od kojih se nijedno neće za stalno uhvatiti za one koji nas pridavljuju. Otporni su na sve.

Zato i jest najteže utvrditi uzrok, razlog, stupanj, obim, veličinu, težinu, daljnji oblik ponašanja – kijanju. Nema medicinske specijalizacije za tu vrstu bolesti. Nemojte mi samo reći da je to otorinolaringologija.

Nakon dugotrajnoga i napornoga rada na tom fenomenu, koji se samo neznalicama može činiti nevažan, poslije dugogodišnjega promatranja uživo, provedenoga istraživanja na mnogobrojnom i raznolikom uzorku, dođoh do zanimljivih zaključaka.

Životinje ne kijaju i ne kišu, bez obzira što budu na kiši.

Ljudi svi, od beba do onih u sutonu života.

Najjače i najčešće  k i j a j u  oni koji su izabrani, a da toga nisu svjesni, da one druge, poznate alergene  – o t k i j a j u.  Ponekad se predugo nakanjuju i muče, kao da žele da najprije svoje – i s k i j a j u.  Pa tek kad se dovoljno sami  n a k i j a j u  i kad zaključe da su se  p r e k i j a l i  i  i s p r e k i j a l i,  da krenu u proces za koji nema druge terapije nego – kuvati, uzavreti i  k i n u t i .  Jednom i za svagda.

Mi smo odavno svoje  o t k i j a l i,  sad je red na one druge.

.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: