Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Pranav Mistry

 

Uzbudljiv potencijal Sixth Sense tehnologije

 

Odrasli smo u dodiru s fizičkim objektima oko nas. Postoji ogroman broj njih koje koristimo svaki dan. Za razliku od većine naših računalnih uređaja, ove objekte je puno zabavnije koristiti. Kad razgovaramo o objektima, jedna druga stvar automatski dolazi uz njih, a to su pokreti: kako manipuliramo tim objektima, kako koristimo te objekte u svakodnevnom životu. Koristimo pokrete ne samo kako bi došli u dodir s tim objektima, već ih koristimo i da bi komunicirali jedni s drugima. Gesta „Namaste!“, možda, iz poštovanja nekome, ili možda — u Indiji ne trebam učiti djecu kako ovo znači „četiri optrčavanja“ u kriketu. To dolazi kao dio našeg svakodnevnog učenja.

Jako me zanima od početka, kako — Kako naše znanje o svakodnevnim objektima i pokretima, i tome kako koristimo te objekte, kako se može izjednačiti s našim interakcijama u digitalnom svijetu. Umjesto korištenja tipkovnice i miša, zašto ne bih koristio svoje računalo na isti način na koji komuniciram s fizičkim svijetom?

Počeo sam s istraživanjem prije osam godina, i doslovno je počelo s mišem na mojem stolu. Umjesto da ga koristim za svoje računalo, zapravo sam ga otvorio. Mnogi od vas su možda svjesni kako, prije, je miš obično dolazio skupa s lopticom unutra, i postojala su dva valjka koja zapravo navode računalo gdje se loptica kreće, i, sukladno s tim, gdje se miš miče. Zanimala su me ta dva valjka, i zapravo sam htio više, pa sam posudio drugi miš od prijatelja, nikada ga nisam vratio — i sada sam imao četiri valjka. Zanimljivo, što sam napravio s tim valjcima je, u biti, maknuo sam ih s miševa i zatim postavio u jednu crtu. Imalo je nešto uzica i kolotura te nešto opruga. Ono što sam dobio je u biti, uređaj sučelja za pokrete koji se zapravo ponaša kao uređaj osjetljiv na pokret napravljen za dva dolara. Ovdje, bilo koji pokret koji napravim u fizičkom svijetu je u stvari repliciran unutar digitalnog svijeta koristeći samo ovaj mali uređaj koji sam napravio, prije kojih osam godina, u 2000.

Bio sam zainteresiran za spajanje ova dva svijeta, i sjetio sam se ljepljivih papirića. Pomislio sam: „Zašto ne bi mogao spojiti normalno sučelje fizičkog ljepljivog papirića s digitalnim svijetom?“ Poruka napisana na ljepljivom papiriću mojoj majci na papiru bi mogla doći kao SMS, ili se možda podsjetnik na sastanak može automatski uskladiti sa mojim digitalnim kalendarom — za-napraviti lista koja se automatski usklađuje s vama. Također, možete istraživati u digitalnom svijetu, ili možda možete napisati upit, koji glasi: „Koja je adresa dr. Smitha?“ i ovaj mali sustav zapravo ju isprinta — tako da se zapravo ponaša kao ulazno-izlazni sustav za papir, jednostavno napravljen od papira.

U jednom drugom poduhvatu, razmišljao sam o tome kako da napravim olovku kojom se može crtati u tri dimenzije. Primjenio sam ovu olovku koja može pomoći dizajnerima i arhitektima ne samo da razmišljaju u tri dimenzije već da zbilja mogu crtati pa je mnogo intuitivnije koristiti taj način.

Tad sam pomislio: „Zašto ne napraviti Google Karte, ali u fizičkom svijetu?“ Umjesto da tipkamo na tipkovnici ne bi li našli nešto, stavit ću moje objekte na vrh toga. Ako stavim boarding kartu, pokazat će mi gdje su izlazna vrata leta. Šalica za kavu pokazat će gdje mogu naći još kave, ili gdje mogu baciti šalicu u smeće.

Ovo su bila jedna od ranijih istraživanja koje sam radio jer je cilj bio, s lakoćom, spojiti ova dva svijeta. Među svim ovim ekperimentima postojala je jedna zajednička stvar: Pokušavao sam unijeti dio fizičkog svijeta u digitalni svijet. Uzimao sam neke dijelove objekata, ili bilo čega intuitivnog u stvarnom životu, i unosio ih u digitalni svijet, jer je cilj bio napraviti naše računalno sučelje intuitivnijim.

Tad sam shvatio kao mi, ljudi, zapravo nismo zainteresirani za računala. Ono za što smo zainteresirani jest informacija. Želimo znati o stvarima. Želimo znati o dinamičnim stvarima koje se događaju naokolo.

Pomislio sam, oko prošle godine — na početku prošle godine — počeo sam razmišljati: „Zašto ne bih mogao okrenuti ovaj pristup u suprotnom smjeru?“ Možda: „Što ako uzmem svoj digitalni svijet i obojim fizički svijet s digitalnim informacijama?“ Jer pikseli su sada, u stvari, zatvoreni u ovim pravokutnim uređajima koji stanu u naše džepove. Zašto ne bih mogao maknuti ove granice i prenijeti to na moje svakodnevne objekte, svakodnevni život tako da ne moram učiti novi jezik za interakciju s tim pikselima?

Kako bih ostvario taj san, zapravo sam razmišljao o tome kako staviti veliki projektor na glavu. Mislim kako se zato zove projektor montiran na glavi, zar ne? Shvatio sam to veoma doslovno, i uzeo svoju biciklističku kacigu, napravio tamo mali rez tako da projektor lijepo stane. Tako sada, ono što mogu napraviti — mogu preplaviti svijet oko sebe s ovim digitalnim informacijama.

Ali kasnije, sam shvatio kako želim komunicirati s tim digitalnim pikselima, također. Stavio sam malu kameru tamo, koja se ponaša kao digitalno oko. Kasnije, prešli smo na puno bolju, kupcu-orijentiranu džepnu verziju toga, koju mnogi od vas znaju kao SixthSense uređaj.

Ali najzanimljivija stvar o ovoj tehnologiji jest kako možete nositi svoj digitalni svijet sa sobom gdje god išli. Možete početi koristiti bilo koju površinu, bilo koji zid oko vas, kao sučelje. Kamera zapravo prati sve vaše pokrete. Štogod radili sa rukama, ona razumije taj pokret. I, zapravo, ako možete vidjeti, tu su neki obojani markeri koje smo u početnim verzijama koristili s njom. Možete početi slikati na bilo kojem zidu. Stanete pokraj zida, i počnete slikati na tom zidu. Ali ne slijedimo samo jedan prst ovdje. Dajemo vam slobodu korištenja obiju ruka, tako da zapravo možete koristi obje ruke kako biste uvećali ili umanjili kartu samo stisnuvši prste. Kamera zapravo radi — samo, skuplja sve slike — prepoznaje rub i također prepoznaje boje i još mnogi drugi mali algoritmi se odvijaju unutra. Tehnički, mrvicu je složena, ali daje vam proizvod koji možete intuitivnije koristiti, na neki način.

Ali uzbuđen sam jer ju zbilja možete odnijeti van. Umjesto da izvadite kameru iz džepa, možete samo napraviti pokret fotografiranja i ona uzme fotografiju za vas.

Kasnije mogu naći zid, bilo gdje, i početi pretraživati one slike ili možda: „OK, želim izmjeniti ovu sliku malo i poslati ju e-poštom prijatelju.“ Gledamo u eru gdje će se računala zapravo stopiti s fizičkim svijetom. I, naravno, ako nemate nikakvu podlogu, možete početi koristiti svoj dlan za jednostavne operacije. Biram telefonski broj koristeći samo svoju ruku. Kamera zapravo ne samo da razumije vaše pokrete ruku, već, zanimljivo, ona je također sposobna razumjeti koji objekt držite u ruci.

Ono što zapravo ovdje radimo — na primjer, u ovom slučaju, naslovnica knjige je uspoređena sa tolikim tisućama, ili možda milijunima knjiga online, pregledavajući koja je to knjiga. Jednom kada ima tu informaciju, ona pronađe više recenzija o njoj, ili možda New York Times ima zvučni pregled knjige, tako da zapravo možete čuti, na fizičkoj knjizi, recenziju kao zvuk. („poznati govor na Sveučilištu Harvard…“)

Ovo je Obamin posjet prošli tjedan MIT-u. („…i posebno želim zahvaliti dvoma izvanrednim MITovcima…“) Gledao sam video ovog govora uživo, vani, samo na novinama. Vaše novine pokazivat će vam trenutne informacije vezane za vrijeme umjesto da ih ažurirate — trebate provjeriti na svom računalu kako biste to napravili, zar ne?

Kada se budem vraćao, mogu samo iskoristiti svoju boarding kartu da provjerim koliko je moj let odgođen, jer u tom određenom trenutku, ne da mi se otvarati iPhone, i provjeravati tu određenu stvar. Mislim kako će ova tehnologija promijeniti ne samo način — Da. (Smijeh) Promijeniti će način na koji komuniciramo s ljudima, također, ne samo sa fizičkim svijetom. Zabavan dio je, idem u bostonski metro, i igram pong igricu u vlaku na podu? Mislim kako je mašta jedina granica onoga što možete zamisliti kada se ova vrsta tehnologije spoji sa stvarnim životom.

Mnogi od vas se bune, zapravo, da čitav naš rad nisu samo fizički objekti. Zapravo radimo mnogo računanja i obrade članaka i mnogih sličnih stvari; što je s tim? I mnogi od vas su uzbuđeni zbog izlaska na tržište nove generacije „tablet“ računala. Umjesto da ih čekate, zapravo sam napravio svoj vlastiti, koristeći samo komad papira. Što sam napravio ovdje je, maknuo sam kameru — sve webcam kamere imaju mikrofon unutar kamere. Maknuo sam mikrofon iz nje, i zatim sam samo stisnuo — samo sam napravio kvačicu od mikrofona — i spojio to o komad papira, bilo koji papir koji pronađete uokolo. Sada, zvuk dodira dolazi točno kada dodirujem papir. Ali kamera zapravo prati gdje se moji prsti pomiču.

Naravno, možete gledati filmove. („Dobar dan. Moje ime je Russell…“) („…i ja sam istraživač divljine u Plemenu 54.“)

I naravno možete igrati igrice. (Motor automobila) Ovdje, kamera zapravo shvaća kako držite papir i utrkujete se u igrici.

Mnogi od vas su sigurno već pomislili, OK, možete pretraživati. Da. Naravno da možete pretraživati bilo koje web stranice i možete raditi svakakve vrste programiranja na komadu papira gdje god vam je to potrebno. Ono što je još zanimljivije, zanima me kako to možemo napraviti na dinamičniji način. Kada se vratim za svoj stol mogu samo vratiti tu informaciju natrag na svoj desktop tako da mogu koristiti svoje obično računalo.

I zašto samo računala? Možemo se samo igrati s papirima. Svijet papira je zanimljiv za igranje. Ovdje uzimam dio dokumenta i stavljam ovdje drugi dio s drugog mjesta — i zapravo modificiram informacije koje imam tamo. Da. I mislim si: „OK, ovo izgleda lijepo, mogao bih to isprintati, tu stvar.“ Sada imam isprintanu verziju te stvari, i sad — slijed rada je intuitivniji nego način na koji smo prije to obično radili možda prije 20 godina, umjesto današnjeg prebacivanja između ta dva svijeta.

Kao posljednju misao, mislim kako će nam integracija informacija sa svakodnevnim objektima pomoći ne samo da se rješimo digitalne pregrade, jaza između ta dva svijeta, već će nam također pomoći, na neki način, da ostanemo čovječni, da budemo povezaniji sa svojim fizičkim svijetom. I pomoći će nam, zapravo, da ne budemo strojevi koji sjede ispred drugih strojeva.

Chris Anderson: Pa, Pranav, prije svega, vi ste genijalac. Ovo je nevjerojatno, zbilja. Što radite s ovim? Je li u planu neko poduzeće? Ili je ovo vječno istraživanje, ili što?

Pranav Mistry: Pa, postoji mnogo poduzeća — zapravo sponzorska poduzeća Media Lab-a — koja su zainteresirana da odvedu ovo naprijed u jednom ili drugom smjeru. Poduzeća poput operatera mobilnih telefona žele ovo odvesti u drugom smjeru nego neproftne udruge u Indiji koje razmišljaju: „Zašto samo mi možemo imati „SixthSense“? Trebali bi imati „Fifth Sense“ za ljude kojima nedostaje osjetilo, koji su nijemi. Ova tehnologija se može iskoristiti da oni progovore na drugačiji način pomoću, možda, sustava zvučnika.“

CA: Koji su tvoji osobni planovi? Ostaješ li na MIT-u, ili ćeš učiniti nešto s ovim?

PM: Pokušavam ovo napraviti dostupnijim ljudima tako da svatko može razviti svoj vlastiti SixthSense uređaj jer hardver nije tako teško za proizvesti, ili za napraviti vlastiti. Omogućiti ćemo im sav „open source“ softver možda početkom slijedećeg mjeseca.

CA: Open source? Vau.

CA: Hoćeš li se vratiti u Indiju s nečim od ovog, u određenom trenutku?

PM: Da. Da, da, naravno.

CA: Koji su tvoji planovi? MIT? Indija? Kako ćeš raspodijeliti svoje vrijeme u budućnosti?

PM: Mnogo je energije ovdje. Mnogo učenja. Svi ovi radovi koje ste vidjeli su o mom učenju u Indiji. A sad, ako pogledate nešto više o financijskoj koristi: sustav vas košta 300 dolara u usporedbi s 20,000 dolara vrijednim površinama tableta, ili bilo čega poput toga. Ili možda čak sustav miša i pokreta vrijedan 2 dolara tada je koštao oko 5,000 dolara? Mi zapravo — pokazao sam to, na konferenciji, predsjedniku Abdulu Kalamu, u tadašnje vrijeme, i on je rekao: „OK, trebali bi koristiti ovo u Bhabha atomskom istraživačkom centru neku njegovu funkciju.“ Uzbuđen sam zbog toga jer mogu donijeti tehnologiju masama umjesto samo držanja te tehnologije u okruženju laboratorija.

CA: Na temelju ljudi koje smo vidjeli na TED-u, rekao bih da ste istinski jedan od dva ili tri trenutno najbolja izumitelja u svijetu. Čast mi te je imati na TED-u. Hvala vam puno. To je fantastično.
. . .

Tekst preuzet sa predavanja na TED konferenciji. Originalno video izlaganje možete videti ovde.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: