Zorica Dobrijević Dabić

 

Mašhad, grad svetlosti

Mašhad, najsvetiji grad šiitskih muslimana, udaljen 850 kilometara istočno od Teherana, poznat je po tome što se u njemu nalazi večno boravište svetog imama Reze. Grandiozno svetilište omogućuje vernicima i svim plemenitim ljudima da se poklone njegovim senima i slede njegov časni put istine i pravde.

Tu, u njegovom okrilju, gde je vreme stalo i gde se nazire večnost, sa suprugom Svetom i članovima gostoljubive iranske porodice čiji smo bili gosti, provela sam nezaboravne i predivne trenutke. U njihovoj kući punoj ljubavi i srdačnosti osetili smo prijateljstvo i naklonost prema srpskom narodu.

A kada je došlo vreme rastanka, videvši nepresušnu reku suza u divnim očima male Fateme, osetih neopisivu tugu koja mi, moram priznati, namah slomi srce već ranjeno njihovom dobrotom. Tada pomislih: dragi moji iranski prijatelji, Fateme, Sara, Mahdi, Parastu, Modžtaba, vratićemo se brzo u grad svetlosti, u Mašhad, da još jednom osetimo svu čistotu iranske duše, snagu jedinstva vaše porodice, i uživamo u prekrasnim duhovnim darovima koji krase vašu zemlju i vaše ljude, i divimo blistavom sjaju u vašim očima.

Dokazali su Iranci mogućnost bolje sveta, novog sveta. A mi bi im se baš rado pridružili u njemu.

Kada bih bila toliko darovita i vična poeziji, napisala bih pesmu o iranskoj duši, o tome kako je onda dotakla moju i kako od tada nema mira ni spokoja. I ona bi bila večna, vanvremenska kao što su veliki Ferdosi, briljantni Sadi, zamišljeni Hafez, raspevani Rumi i zagonetni Omer Hajam…

Sutradan, sa grupom odlazimo na svojevsrno pesničko hodočašće, u posetu mauzoleja u kome je sahranjen velikan i otac persijskog pesništva, Abul Kasem Ferdosi, nacionalni učitelj i heroj. Ferdosi je rođen 940. godine u pokrajini Horasan i jedan je od najuticajnijih iranskih mislilaca tokom čitave njegove istorije. Njegovo najpoznatije delo je Šahnama, nacionalni ep Iranaca, iliti Priča o kraljevima, čije predivne priče i danas, posle hiljadu godina od nastanka, plene intelektualce i misliloce, radnike i zemljoradnike.

O njemu je poznati ruski orijentalista Bertols rekao: „Sve dok u svetu postoji značenje ‘iranski’ i ‘iransko’ postojaće i večno sećanje na veličanstvenog pesnika koji je silno voleo svoju domovinu. Ferdosi je Šahnamu napisao krvcom svoga srca, a tom investicijom je kupio večnu naklonost, ljubav i poštovanje iranskog naroda.“

Posebno divljenje upućujemo vođi puta, gospodinu Miru Mohamad Bagher Razaviju, iz Iranskog kulturnog centra u Beogradu, na beskrajnom strpljenju i želji da nam što više približi kulturu i istoriju svog naroda.

A reči ko reči, nikad nisu dovoljne da iskažu naše divljenje prema plemenitom narodu Irana i poštovanje prema svetom gradu kao neraskidivoj vezi između ljudi i sveta.

. . .