Sanja Lazarević Radak

BALKANIZACIJA BALKANA

Kako je nastao termin Mračni Balkan u svesti Zapada. Ko je osmislio Balkanski vilajet u evropskoj literaturi i kako

 

Putopisni horor: od gotskog Balkana do telesnog horora

Žanrovi nisu okoštale kategorije i stoga ih je nemoguće oštro deliti i strogo klasifikovati. Ustaljene forme imune na promenu ne korespondiraju sa stvarnošću jer se stvarni žanrovi menjaju, pružajući otpor pravolinijskom razvoju, prikazujući delovanja ukrštanja i preobražaja (Ognjanović 2006, 18).

Stoga se kao horor može tretirati svaka namera pisca da pobudi strah, jezu, šok, gađenje.

Namera da se izazovu posebna stanja i reakcije čitaoca na prizore isečenih tela, njihovo spaljivanje ili opsedanje tuđinskim silama, ne izostaje ni u putopisnom izveštaju. Ovakvi pasusi, poglavlja, ilustracije zasnivaju se na destabilizaciji osećaja za sigurnost, mogućnosti da se poznato učini nepoznatim, preispita ono što se čini svakodnevnim, poput identiteta, kontinuiteta vremena i prostora, da se destabilizuju granice života i smrti, nas i drugih.

Ova namera se ostvaruje isticanjem prisustva, makar i skrivenog, okrutnog, nasilnog, odvratnog koje samim svojim postojanjem vrši invaziju na normalnost i ugrožava stabilnost. Psihoanalitički i filozofski pristupi ovako izazvanom strahu uzimaju u obzir načine na koje pojedinac odgovara na strah u vezi sa identitetom i drugošću. Potrebi za sigrunošću na poznatim mestima suprotstavlja se osećaj ugroženosti od strane nepoznatog, izmeštenog, Drugog (Wisker 2005, 175).

Brojni pristupi „hororizovanju“ Drugoga drže da je ideja drugosti jedna od ključnih u definisanju horor žanra, te da se on javlja u književnosti i filmu društava u kojima je naglašena socijalna nejednakost. Ona proizvodi napetost, a ova se okončava u odabiru spoljašnjeg neprijatelja.

No, klasični putopisni izveštaj o Balkanu u koji su postavljeni dominantni politički diskursi i koji tretira istorijske i socijalne probleme na ovom poluostrvu ne izdvaja njegove stanovnike kao monstruoznu Drugost, pre bi se reklo da širi opasnost jednaku onoj koju može izazvati „intruder“. Pustolovni romani od devetnaestog veka uvode čitaoce u neobične avanture na Balkanskom poluostrvu kojim se kreću očuđene, hibridne figure Slovena koji teže nacionalnoj emancipaciji, Turaka koji uživaju ili daju oduška sadističkim težnjama, ali ono što čitaoca treba da zastraši najčešće su gotski motivi koji sugerišu prisustvo kulturnih i prostornih granica.

Oživljavanje ovih motiva pokrenuto krajem 19. veka, smatra se jednim vidom obuzetosti duhom Balkana  koji se u nešto izmenjenom obliku sreće i početkom dvadesetog veka. Mada se imaginarni putopisi koji tematizuju mešanje stvarnog i nestvarnog, prosvećenog, razumnog sa apsurdnim, ili prisustvo stravičnog na Balkanu i u drugim delovima Istočne Evrope, uglavnom vezuju za Rumuniju i izranjanje motiva vampira koji povlači strepnju od mešanja ovog i onog sveta, pokrećući pitanja pozicije Istočne u odnosu na Zapadnu, u kritici klasične putopisne literature, retko se govori o stravi, ili horor motivima koji ne dovode u pitanje ontološku stabilnost.

Pišući o Balkanu u gotskom romanu, Vesna Goldsvorti zaključuje da su verovatno sve tri najčešće korišćene reči balkanskog porekla, u engleskom jeziku, bugger, balkanisation i vampire nešto što odražava strepnju od mogućne invazije Drugoga ili kvarenja, zagađenosti Drugošću, One reflektuju strah od prljanja Zapadne Evrope Drugim (Goldsvorti, 2005, 80) paradoksalno, geografski manjim, politički slabijim, ali opasnim, i simbolički jakim strancem.

Gotski lokaliteti su po pravilu liminalni, oni su smešteni na obodima određene geografske oblasti, uglavnom u udaljenim predelima i na graničnim prostorima, uz potrebu za dihotomijom između poznatog i stranog, pa je i prelaz balkanskim središtima radnje bio rezultat većeg zanimanja za poluostrvo, nepoznati prostor koji je mogao poslužiti kao inspiracija, stoga što je bio dovoljno zabačen i u jednakoj meri izložen krizama, ustancima i sukobima, praćenim razvojem svesti o drugojačijosti i složenosti jednog geografskog dela Evrope (Ibid, 93).

Tako se „strahota“ Balkana počela vezivati za gotske elemente, dok je putopisni izveštaj pružao uvid u radikalno drugačiju vrstu straha – telesni horor. Teško je zamisliti putopisni izveštaj od devetnaestog veka do danas, u kojem Balkan nije glavna tačka i mesto na kojem se odvijaju brutalna ubistva, uništenja, mučni prizori kasapljenja, zastrašujuće vojne mašinerije koje preko Balkana ulaze u prostor Evrope.

Od devetnaestog veka, to su najpre odrubljene glave, odsečene uši i nosevi, da bi u vreme Balkanskih ratova to bila beskompromisna borba za oslobođenje koja za sobom ostavlja „gomile tela“, a Prvi svetski rat bio povod da Evropom počnu kružiti fotografije na kojima delove tela stradalih odnose lešinari. Između dva rata, to je sećanje na strahote prošlih sukoba i strepnja od početka novih, da bi po okončanju Drugog svetskog rata bile učestale reprezentacije o političkim telima koja proganjaju, muče i ubijaju.

Prepoznavanje telesnog horora na nekoliko nivoa, od prividnog odsustva prikladne estetičke distance, utiskom preteranog unošenja u senzaciju i emociju, preko napetosti i katarze do strahote koja se proizvodi, otkriva da je putopisna strava o Balkanu najbliža onome što bi se moglo nazvati kognitivnim hororom. Strahota se ne izaziva identifikacijom sa žrtvom već saznanjem o opasnostima, o krhkosti egzistencije kao psihološkom uvidu u prolaznost.

Čitav kontinent je sveden na prostor za bilo kakvu intruziju i opsedanje od strane tuđinskih sila, koliko i za izdaju iznutra. Ovi šokantni prizori neretko su nabijeni subverzivnim potencijalima, preispitujući društvo u konkretnoj tački i vremenu.( Morgan 2002, 3).

 . . .

Tekst je deo naučne studije autora Sanja Lazarević Radak, „Unutrašnja Drugost kao izvor straha: elementi horora u putopisnom izveštaju sa Balkana“, objavljen u časopisu „Etnoantropološki problemi“, n. s. god. 6. sv. 4 (2011) str. 951-953