Branislav Makljenović
„Hoću da znam“ … Prokletije
Planinsko jutro me čupa iz kreveta. Ptičiji alarm veselo doziva. Krmeljivo bauljam na terasu. Vježbe yoge(pet tibetanaca) uspostavljaju prijatno strujanje venama. Ubrzo sam čio i nasmješen dočekao moje domaćice, spreman za jutarnju kafu. U međuvremenu stiže sms poruka iz kluba, da uveče prolaze preko Zlatibora na putu za Prokletije. Mjesto za mene sačuvano u minibusu. Nisam se mnogo dvoumio. Imam još cijeli dan za druženje sa damama, a za Prokletije sam spreman. Planinarske cipele uvjek nosim u rancu. Odluka je pala, pa ostatak dana koristimo za još užitka u druženju. Prošetasmo do bazena, ispred hotela „Zlatiborka noć“. Blizu glavnog puta, u sred borove šume, šepurio se odličan bazen, već napadnut kupačima. Prepuštamo se čarima ,opuštajuće, vode. Od tog petka, ljepšeg izdanja nije bilo.
Brzo curi vrijeme. Šetnjom povratak kući, pa večera, čavrljanje…Stiže poruka da siđem do ceste oko 23h. Ohrabrujem, već umorne, dame da idu spavati. Kratak pozdrav, jer se vidimo u nedelju, po povratku sa planine. Ranac sa spremnom opremom, stavljam na leđa i narušavam seosku tišinu, škriputavim zvukom iz đonova. Minibus je kod benzinske pumpe. Ekipa me čeka. Ukrcavam se i pozdravljam. Pitam vozača Dejana:
„Da, slučajno, ne idete u pravcu Prokletija“?
„Hajde, ti duhoviti čovječe, upadaj dok te nismo ostavili da stopiraš do Gusinja“!
„E, hvala vam! Vrlo ste ljubazni“. Kratko zezanje sa, vidno, raspoloženim vozačem.Neke planinare poznajem sa prošlih tura. Kreće cjelovečernja vožnja. Opušten i malo umoran, zauzimam najudobniji položaj na uskom sjedištu. Prolazimo kroz Novu Varoš i Prijepolje. Na granici sa Crnom Gorom, bunovna gnjavaža sa prelazom. Ostatak vožnje do Gusinja, kotrljamo u snovima. Najzad, u samo svitanje ulazimo u to mjesto, blizu granice sa Albanijom.
Nigdje žive duše. Nađosmo pekaru. Kucamo u izlog, videći svjetlost iz druge prostorije. Izlazi i otvara nam mladić u bjelom. Nudi nam svježe pecivo. Burek još nije gotov. Kupujemo ponešto i nastavljamo na kratko, vožnju do sela Vusanje. Već je potpuno svanulo. Položaj sela kao Chamonix ispod Alpi, ali izgled ni približan.
Iz doline gledamo vrhove Prokletija, koji je okružuju u beskraj. Zanosna slika. Penjaćemo Zlu (2534m) i Dobru (2528m) Kolatu. Vadimo opremu, ostatak ostavljamo u minibusu. Ubrzo spremni i zategnuti krećemo na uspon. Zagrjevamo se uz dolinu Bjeličkog potoka, koji nas pozdravlja žuborenjem. Preko katuna prelazimo slikajući krave i šarplanince. Dopunjavamo vodu sa usputnog izvora, pa rubom šume prelazimo na stjenoviti predio.
Vrhovi Kolate nas sumnjičavo mjerkaju, sa božijih visina. Mjerkam i ja njih, povremeno gunđajući nešto sebi u bradu. Ostalih osam planinara je gazilo dobrim tempom. Teren u kombinaciji proplanaka i stijena, bio je idealan za skakutanje. Uloga divokoze nije mi teško padala, mada nisam bio tako graciozan. Uzput je prštalo od cvjetnih dezena. Prolazimo „ledenu pećinu“ iz koje izbija tmina i hladnoća, koja nas tjera dalje. Vidimo oba cilja. Na obroncima vječiti ,crvljivi, snijeg. Kozjom stazom, vučemo korak po korak. Na najtežem dijelu odustaju dvoje zaljubljenih. Mladi par će nas sačekati do povratka. Penjemo dalje, uz huktanje iz napregnutih pluća. Bodrimo se. Dovoljno da izađemo na prevoj. Popadosmo po travnatom busenju, polako dolazeći do daha.
Sa druge strane dolazi još planinara. Crnogorci, ljubazna mladež. Neki nam se priključiše pri usponu, koji učinismo nakon pauze. Oba vrha nudila su očima nepreglednu ljepotu. Najviši vrh Crne Gore, Zla Kolata, držala nas je na svojim plećima, dok smo bacali poglede na Maja Jezerce i dolinu Valbone u Albaniji. Svjesni smo nebrojenih vrhova, najmoćnijeg planinskog masiva u našim krajevima. Fotografije ne mogu upiti ono što će duša ponijeti. Ipak, ponešto bilježimo tim spravicama. Vraćamo se na plato između vrhova i ručamo izloženi golicanju sunčevih nestašluka.
Dobro okrepljeni, izlazimo i na Dobru Kolatu. Još prepuštanja letećim mislima i vidicima koji kazuju neviđeno. Staza kojom smo došli vrluda, negdje dole, u ponoru. Vrijeme je za spuštanje nazad. Neosjetno, dan curi. Planinari iz druge ekipe, nastavljaju svojim putem. Opreznim, klimavim, korakom silazimo istom stazom. Priključuje nam se odmorni i raspoloženi mješoviti dubl.
Odmičemo stazom, praćeni mrgudnim oblacima, koji se navukoše u trenu. Tamni kumulusi prijete brzom akcijom. Ubrzavamo ritam, koliko je moguće. Stižući do izvora, skoro ga usisavam cijelog. Utom stiže voda i sa nebesa. Planinski pljusak, izručen moćnim tuševima, stavi nam opremu na probu. Nismo se bunili. I to spada u dio ljepote.
Selo je na vidiku. Klizamo kolskim putem, vidno zadovoljnih lica. Vozač i kombi su na broju. Čekali su ispred karaule, spremni. Presvlačenje, pa pokret. Ključ od planinarskog doma smo uzeli u Gusinju, gdje smo i večerali. Kratka vožnja do Grbaje. Stižemo u dom sa mrakom. Zauzimam jedan od ležaja na juriš, kao da je zgodna crnka, neosvojiva. Malo čavrljanja i pjesme nas dovede do vremena za spavanje. San zavlada sobama…
„Rano jutro, u pola šest“…Vau!! Grbaja me lupi po očima, bez milosti! Očnjak, taj alpinistički izazov, se kezio sa svojih visina. Družićemo se drugi put, moj zubiću. Samo ću da te mjerkam i uživam. Grbaja, dolina zelenila, porodila je stjenovitu djecu. Takav spoj dolikuje Prokletijama. Osjećao sam se vrlo malim, skoro neprimjetnim. To i jesmo u odnosu na moćnu prirodu. Moramo dalje. Opet u, nezaobilazno, Gusinje. Vruć burek u prohladno jutro. Nanovo kroz Vusanje, do izvora Skakavice-Savinog oka. Mistična izmaglica iznad tirkiza. Ledena i prozračna voda. Pijemo, slikamo, divimo se. Šetamo do stjenovitog grotla u koji ponire riječica Grlja. Potpunu utapanje u prizor. Crpi koliko možeš svojim čulima i ponesi u svoj betonski dom, mali čovječe. Odljepljujemo se od gledanog, da bi ispunili plan. Još malo vožnje do Ali-pašinih izvora. Izraz nevjerice na licima. Voda grgolja i izvire na sve strane. Takođe i smeće prosuto svuda. Taj praizvor rijeke Lim, uvrjeđeno plače nemoćno kotrljajući svakojake otpatke. Pitam jednog domaćina: „ Otkud ovoliko smeće“?
„A, šta znam ja“…Reče, čikica i nastavi svoj ozbiljni posao.
Odlazimo odatle, noseći gorčinu u ustima. Takve ljepote, zapustio i prekrio smećem, bahati ljudski rod. Uf, uf!! Želim, nekad, ponovo ići u tu fantaziju. Možda ljudi do tada shvate i očiste. Možda…
Prolazeći pored mjesta Plav, gledamo okrajke plavskog jezera, koje spada u predjele vrijedne obilaska. Hrlimo ka granici Srbije, svako ukroćen svojim mislima. Granični prelaz iza Bijelog Polja, dočekuje nas kilometerskom kolonom četvorotočkaša. Povratnici sa Jadrana zakrčili cestu. Eto nama razonode! Zadnja nedelja Avgusta izsijava vrelinu. Izlazimo vani i vučemo se sa kolonom kao ogromna, izcrpljena zmija. Kad dođe red na nas, malo živnusmo, prođosmo vrli prelaz i odkotrljasmo ka Prijepolju, s olakšanjem.
Nastavljamo sa nizom, očima ugodnih stvari. Manastir Mileševa, kraj istoimene riječice, odaje utisak grandiozne arhitekture i istorije, u predivnom prirodnom okruženju. Monasi se potrudili da dodatno ukrase cvijećem, već lijepo dvorište. U crkvi dovoljno sačuvanih freski iz epskih vremena. Među njima najpoznatija: freska „Beli Anđeo“. Od toliko lijepog uvjek, gadno, ogladnim. Vozimo natrag u Prijepolje, na zakazani ručak. Trenutci hedonizma daju dozu tromosti, već opuštenim mišićima. U kasno popodne zujimo dolinom Lima, prateći pravac za Zlatibor. Glava mi trne od viđenog i doživljenog. Stižu mi sms poruke od jedne crnooke gospođe. Vrlo rado uzvraćam istom mjerom. Tek što smo se upoznali. Slutim melodramu. Kako god, samo nek je drama.
Ušli smo u noć i u ulicu mojih dama, na Bjeloj Zemlji. Ovaj put kombijem direktno, pred kapiju. Nema vremena za kafu i priču. Odlučujem iskoristiti prevoz, pa pakujem stvari i ubacujem bicikl u minibus. Grlim moje ljepotice, jako ih ljubim, nadajući se da će nam biti kraće pauze između ovakvih susretanja.
„Djevojke! Opet sam emotivan. Odoh, dok nisam suzu pustio“.
„Volimo te puno, puno, puno i bježi nam sa očiju“, govori Neška sa osmjehom kojim grli svoje bližnje. Pobjegoh. Kreće vozilo. Mašemo svi. Potom odlazak u noć. Spuštanje serpentinama do Užica prelazi u krivudavu vožnju, magistralom ka Čačku. Pred sam ulazak u Beograd , dajem CD Dekiju i molim ga da pojača. Razbuđivanje kreće. Žestoki rif električne gitare uvod je u Canetov zov: „Želim da znam kuda vodi ovaj put, mene i život moj“…
Pozdravljam dobre planinare, sjedam na „Kobru“ i kotrljam polupraznim ulicama u pravcu Novog Beograda. Dočekuje me blok 45, kakvog sam ga i ostavio. Usnulo škiljeći svjetiljkama.