Herman Hese

 

Stiže vest o pojavi novog duhovnog učitelja – Gotama Buda

 

Jednog dana, kada su dva mladića već skoro tri godine živeli kod samana i učestvovali u njihovim vežbama, dopre do njih raznim putevima i stranputicama vest, glas, predanje: da se pojavio čovek po imenu Gotama, zvani Uzvišeni, Buda, koji je u svom biću savladao patnju sveta i zaustavio točak ponovnih rađanja.

Sireći svoja učenja, okružen sledbenicima, on obilazi zemlju, bez ikakvog poseda, bez zavičaja, bez žena, odeven u žuti ogrtač askete, ali vedra čela, blažen, a bramani i kneževi mu se klanjaju i postaju njegovi učenici.

Ovo predanje, ova glasina i priča širila se, zamirisavši tu i tamo kao cvet, po gradovima su je prepričavali bramani, po šumama samane, te bi ime Gotame, Bude, uvek nanovo dopiralo do ušiju mladića, pominjano i u dobru i u zlu, u vidu hvalospeva i u vidu pogrda.

Kao kada u nekoj zemlji zavlada kuga i pukne glas da se tamo i tamo nalazi čovek, mudrac, čija reč ili dah imaju moć da izleče svakog koga je boleština napala, pa se taj glas širi po celoj zemlji i svi o njemu govore, mnogi sa verom, mnogi sa sumnjom, ali ipak ubrzo mnogi kreću na put da potraže mudraca, spasioca, tako isto se širilo zemljom predanje, miomirisna priča o Gotami, o Budi, mudracu iz plemena Sakija. Njegove pristalice govorahu da je ovladao najvišim saznanjima, da se seća svojih ranijih života, da je dostigao nirvanu i da se nikada više neće vratiti u kružni tok, nikada više neće zaroniti u mutne struje stvaranja. Mnogo veličanstvehog i neverovatnog se pričalo o njemu, činio je čuda, savladao đavola, razgovarao s bogovima. Ali, njegovi protivnici i nevernici govorahu da je taj Gotama puka varalica, da provodi dane u raskošnom životu, da prezire prinošenje žrtvi, da nije učen i da ne zna ni za vežbe, ni za mučenje svog tela.

Milozvučno je bilo predanje o Budi, iz njega je provejavao čarobni miris. Jer, svet je bolestan, a život se teško podnosi – i gle, činilo se da je tu pokušao, šiknuo izvor, da odjekuje glas vesnika, pun utehe, blagosti i plemenitih obećanja. Svuda gde se pročulo o Budi, u svim krajevima Indije, mladići su počeli da osluškuju, osetivši čežnju, osetivši nadu, a sinovi bramana po gradovima i selima dočekivali bi dobrodošlicom svakog hodočasnika i namernika koji bi im donosio vesti o njemu, o Uzvišenom, o Sakijamuniju.

Tako je i do samana u šumi, do Sidarte i do Govinde, doprlo predanje, postepeno, kap po kap, a svaka kap bila je bremenita nadom, svaka kap bremenita sumnjom.

Malo se govorilo o tome, jer najstariji samana nije bio naklonjen toj glasini. Čuo je da je tobožnji Buda ranije bio isposnik i živeo u šumi, ali se zatim opredelio za raskošan život i svetovna uživanja, pa nije imao dobro mišljenje o tom Gotami.

– O Sidarto, – obrati se jednom Govinda svom prijatelju. – Danas sam bio u selu i neki braman me pozva u svoju kuću, u njoj se nalazio sin bramana iz Magade, koji je svojim očima video Budu i slušao njegovo učenje. I tada i dah ispuni bolom moje grudi i ja pomislih: da mi je, da je nama dvoma, Sidarti i meni, doživeti čas u kome bismo slušali nauk iz usta onog koji je dovršio svoj put! Reci, prijatelju moj, hoćemo li i mi poći onamo da čujemo učenje iz Budinih usta?

Sidarta reče:

– O Govindo, uvek sam zamišljao da će Govinda ostati kod samana, verovao sam da je njegov cilj doživeti starost od šezdeset i sedamdeset godina, usavršavajući se u veštinama i vežbama koje krase samane. Ali, gle, nisam dovoljno poznavao Govindu, malo sam znao o njegovom srcu. Eto, sada bi ti, najdraži, krenuo jednim putem i pošao onamo gde Buda obznanjuje svoje učenje.

Govinda reče:

– Tebi je do podsmeha. Neka, Sidarto, podsmevaj se! Ali, zar se nije i u tebi razbudila žudnja, želja da čuješ taj nauk? I zar mi nisi jednom rekao da više nećeš dugo ići putem samana?

Tad se Sidarta nasmeja, tako da je u njegovom glasu zatreperila i senka tuge i senka podsmeha, te reče:

Odista, Govindo, dobro si govorio i sećanje te nije prevarilo. Želeo bih da se sećaš i onog drugog što si od mene čuo, a to je da sam postao podozriv i umoran prema nauku i učenju, da malo verujem u reči koje nam dolaze od učitelja. Ali, dela, mili, spreman sam da čujem ono učenje – iako u srcu verujem da smo već okusili najbolje plodove tog nauka.

Govinda reče:

– Tvoja spremnost ispunjava moje srce radošću. Ali, reci, kako je to mogućno? Kako je učenje Gotame, još pre no što smo ga čuli, moglo da nam pruži svoje najbolje plodove?

Sidarta reče:

– Uživajmo u tim plodovima i sačekajmo ono dalje, o Govindo! A plod, na kome već sad treba da blagodarimo Gotami je to što nas poziva da odemo od samana!

Da li će moći da nam pruži i nešto drugo i bolje, prijatelju moj, sačekajmo smirena srca.

Istog dana Sidarta je najstarijem samani saopštio svoju odluku da ode. Obratio se starešini učtivo i skromno, kao što dolikuje mlađem i učeniku. Ali samana pade u jarost čuvši da dvojica mladića hoće da ga napuste, digao je glas i upotrebio grube i pogrdne reči.

Govinda se uplašio i zbunio, ali Sidarta šapnu Govindi na uvo:

– Sad ću pokazati starome da sam nešto naučio kod njega.

Stao je tik ispred samane i, sabrane duše. uhvatio pogled starca, te zagospodario njime učinivši da starac zanemi, lišivši ga sopstvene volje, a potčinivši je svojoj, pa mu naredi da bez ijednog glasa učini ono što od njega bude tražio. Starac je zanemeo, pogled mu je bio ukočen, volja mu se oduzela, ruke su opušteno visile niz telo, bio je opčinjen.

Sidartine misli zavladale su samanom, i on im se morao povinovati. I tako se stari nekoliko puta poklonio i pokretima ruku blagosiljao obojicu, promucavši pobožnu želju za srećna puta. Mladići mu se zauzvrat pokloniše, uzvratiše dobru želju, pozdraviše i odoše.

Uz put Govinda reče:

– O Sidarto, naučio si kod samana više nego što mi je bilo poznato. Teško je, veoma teško opčiniti starog samanu. Zacelo, da si ostao, ti bi uskoro naučio da hodaš po vodi.

– Nije mi želja da hodam po vodi – odvrati Sidarta. – Neka se stare samane zadovolje takvim veštinama.

. . .

Odlomak iz knjige „Sidarta“ – Herman Hese