Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kultura

Volimo se, svadjajmo se

Jagoda Kljaić

 

VOLIMO  SE,  SVAĐAJMO  SE

 

Dragi me ostavio, prijateljica se naljutila, braća i snaje u dalekim zemljama, s rodbinom sam se razišla još kad smo rješavali ostavštinu iza davno umrlih baba i đedova, komšiluk pristojan, prolaznici još bolje odgojeni, radni kolektiv otišao u kapitalizam bez mene. Znam, kad nastupi zatišje, onda ne treba talasati, već se opustiti i uživati u  mirnom moru. Previše sam turbulencija proživjela, sve mi je poznato, pa očekujem promjenu, prije ili poslije. Nikoga ništa ne pitam, jer, bez obzira kakav bi bio odgovor, stanje i situacija ostaju isti. Zašto bih onda nešto morala znati ako to ni na što ne utječe? Znanje mora imati svoju primjenu, teoretsku, misaonu ili praktičnu. Ono koje nije takvo i nije znanje.

Sjedim tako i kontam. Dobro je da su se razasuli. Volim ih, pa neka ih onda tamo gdje misle da im je bolje. Ljubav zna biti jako zamarajuća i naporna, traži velike žrtve, pa je često lakše kad nas mimoiđe.

Odjednom se radujem što se prijateljica ljuti. Poslala bih joj takvu poruku, ali, bit će vremena da joj pojasnim kad  sjednemo opet u one beskrajne sate razgovora i nadmudrivanja.

Rekla bih joj: bolje da se na mene ljutiš nego da imaš gripu ili navučeš escherichiu coli. Ili da ti je netko u tramvaju ukrao novčanik s dokumentima i ono siće što sa sobom nosiš. Ili da ti je crkla veš  mašina. Ma, budi sretna što me imaš, pa kad te naljutim bar znaš što je i možeš se na nekoga konkretnoga otresati, a bez opasnosti da te policija privede zbog remećenja javnoga reda i mira.

A dragome je stalo, ipak, do toga što mislim i kažem. Udaljio se da u miru razmisli. Rekla sam mu da mi se ne sviđa što nema hrabrosti kazati ono što mu je na umu. Što da radim s njim kad ne zna britko i opako raspravljati. Ma, bit ću iskrena – svađati se. U stilu: što si ti mislila kad si rekla to i to,  a jasno je meni što si mislila, znam ja čitati između redova – nema potrebe da tako čitaš, što sam rekla rekla sam, iza svojih riječi stojim, a stvar ti stoji ovako – ma uopće me ne zanima što ti o tome misliš, lako je tebi govoriti kad nisi u mojoj koži – nisi ni ti u mojoj – zajedničke kože nemamo i tako, vez na vez, dok nam ne dosadi. Ili obični zvuk telefona prekine raspravu, a poslije toga zaboravimo gdje smo ono stali. On to jednostavno ne zna ili neće. Uglavnom, kad napadam kao osica, šuti, što me samo još više razjari, jer sam pripremila paletu primjedbi, zapažanja i sumnji. Sve sam ih pobrojila na prste i isplanirala kako ću krenuti, po redu, a on već kod palca izlazi iz sobe. Šteta, bilo bi korisno za oboje, potvrdili bismo da imamo još nešto pameti i da nismo zaboravili razgovarati, osim suvo odgovarati na pitanja i prečuti potpitanja. Pa sam mu, poslije maloga prsta, doviknula da se malo makne od mene i dobro razmisli kako se prema meni odnosi. I kakav je on to tip kad se ne zna ni svađati.

U svađanju nadođu svakakve ideje, misli se naglo rasprostru na teme o kojima prije pet minuta ni jedno nije imalo pojma. Odjednom postajemo i govornici, i znanstvenici, i političari, i prognozeri, i burzovni stručnjaci, i specijalisti za svemirske letove. Prije svega historičari, jer se učas sjetimo svega što je bilo i što je rečeno prije dvadesetak godina. A znamo i kako će se situacija odvijati u budućnosti. Eto nas kao Stephan Hawking u malome. Beznačajnome.

Zato, svađajte se ljudi. Mislite drugačije i to glasno kažite, nemojte se nijemo slagati s onim što vam govore. Samo, pripazite da ne pređete granicu i počnete vređati ili izmišljati, jer onda padate na ispitu bez mogućnosti popravnoga. Nek’ se čuje i poneka psovka, etnolozi kažu da je dio folklora. Pogotovo ako ne idete na nogometne stadione. Znati se dobro i mudro svađati jedan je od elemenata prirodne inteligencije. Imate li, u takvoj prepirki, odgovore na sva pitanja sugovornika, i još usput hiljadu vlastitih potpitanja, ima nade za vas. Da vas se ne može tako lako prevesti žedne preko vode, da ćete se znati oduprijeti kad vas hoće svezati, podbočiti za čvrsti oslonac kad vam prijeti pad. Ne znate li se svađati, odnosno sa bezbroj valjanih i loših argumenata braniti svoje mišljenje, u opasnosti ste. Da povjerujete svemu što vam kažu, da ne propitujete o onome što vidite i ne razmišljate o onome što slijedi.

Lično, prihvaćam svađanje kao mentalnu gimnastiku, dokaz inteligencije i hrabrosti. Izlaz iz učmalosti i prosjeka. Nadu da još netko razmišlja svojom glavom. Volim svađanje sistematsko, natenane, analitičko, taktično, pridajem mu važnost kao da je riječ o projektu koji će spasiti čovječanstvo od generalnoga kraha.

Poslije će mojoj prijateljici biti relativno lako konstatirati kako je bila naivna. I opet će krenuti prepirka ili svađa, jer ću odgovoriti: tko je naivan, taj je glup, jer ne zna razmišljati. Pa kako si samo mogla misliti… ma ne mogu vjerovati… imaš li ti mozga …

A kad se dragi vrati, počet će još s ulaznih vrata galamiti, o tome kakva je gužva u prometu i kako su svi vozači, osim njega, kreteni. Dok dođe do vrata spavaće sobe sasvim će utišati, znam to pouzdano. Da li zbog mene u roza negližeu, kako ne bi poremetio nabore, ili zbog sebe, jer više voli sebe nego mene, pa neće da se uzrujava, to ostaje meni svađalici da odgonetavam.

Do tada, možete tek zamisliti kako mi fale dragi i prijateljica. Jako je žalosno kad se nemate s kim pošteno isvađati. Uglavnom, svađam se sama sa sobom, u strahu da me sasvim ne napuste i oni koji su već na putu.

. . .

 

3 komentara

  • Oh, kako me okrijepi ovaj tekst u jutarnjim satima u kafiću u OS. Kako je bitno kada drugi podijele svoj život s nama. Jutros je to koristan prilog preslagivanju moga života i suočavanju s realnošću života. Hvala Džagodice, nastavi!

  • Po ovome, moja „mentalna gimnastika „, za razliku od one druge, fizičke, je na zavidnom nivou ! Izuzetno dobra priča !

Ostavite komentar