Dragan Milovanović
MEDITACIJA NA DAH
Kako meditacijom i svesnošću kontrolisati svoje misli i um
.
Misli su velike sila u našim životima, mogu da nas podignu u velike visine svetlosti i bace u najdublju tamu. Zato uvek treba stražariti nad svojim mislima i na radu svog uma. Naravno, potrebno je mnogo strpljenja i upornosti, vežbe i prakse dok se ne uspostavi kontrola misli i uma. U tome nam najviše smetaju emocije koje nas ponesu i izazovu misaonu oluju i mentalni nemir.
Poznate su floskule iz istočnjačkih religija da je „Um kao pijani majmun“ koji se tetura u svim pravcima i da je prvi početak ovladavanja sobom posmatranje teturanja tog majmuna dok se ne preuzme kontrola nad njim. Mahom se za uspostavljanje te kontrole uma preporučuju različite meditativne tehnike, koje podrazumevaju razvoj koncentracije, svesnosti i introspekcije.
Svojevremeno sam u mom prošlom životu bio zainteresovan za istraživanja svojstva uma, zen i budističke meditacije i kontrolu uma. Svog uma, ne tudjeg. Vodeći se tim idejama upoznavao sam različite ideje, teorije i prakse. Na kraju krajeva, priznajem da sam i isprobavao neke od tih metoda, mislim pre svega na meditaciju, sa više ili manje uspeha.
Danas ću vam pomenuti jedno svoje iskustvo na tom planu, koje smatram dragocenim jer je dovelo do promene moje svesti. Priča je istinita ali zbog odredjenih razloga i mišljenja koje imam sada izostaviću mnoge detalje koji bi otkrili ko je ko i gde je sve to odigrano.
Kao što rekoh u mom prošlom životu koji ja nazivam period duhovnih lutanja, istraživanja i zaludjivanja došao sam u kontakt sa jednom vrstom indijske i budističke meditacije. Želeći da je savladam otišao sam sa grupom entuzijasta u svojevrstan budistički manastir. Tamo smo bili izloženi ozbiljnom naporu i dugotrajnim meditacijama koje su trajale satima. Ustajalo se rano, oko 4h, i nakon kraćeg umivanja i razgibavanja, jutarnjeg sredjivanja, pristupalo se meditaciji sve do 7 sati kada se pravila kraća pauza za doručak. Odmah nakon toga se nastavljalo sa meditacijama sve do ručka koji je bio tačno u podne. Nakon ručka, imali smo malu pauzu sve do 13 časova kada smo nastavljali sa meditacijama do 17h. Onda je sledila pauza, sredjivanje tekućih stvari i održavanje kompleksa, ali već u 18.30h se nastavljala meditacija sve do 21 čas, kada se prekidala i kada se išlo na pripreme za spavanje i san od 22 časa.
Ako ste pomislili da je rano leći u 22 časa ako ste ceo dan proveli u meditaciji, varate se. Meditacija zna da bude iscrpljujuć i bolan proces, posebno u početku, kada vas celo telo boli i žulja od sedenja i neprirodno savijenih nogu, odnosno ukočenosti na koju niste navikli. Ali živ i uporan čovek se na sve navikne, pa tako ako ustrajete, telo se polako navikava, relaksira i sedenje u lotos pozi ili japanskom sedu i ne predstavlja neki poseban problem za iskusne meditantne. Kada već govorimo o bolovima pri meditaciji, zanimljivo je da ne bole ista mesta sve ljude, jer kako su mi članovi grupe pričali neke su bolela ledja, neke kolena, neke ruke, grudi, vrat, glava, sinusi. Svako je imao svoju količinu boli da iznese. Doduše, posle nekoliko dana mučenja polako počinje da nestaje bol, da bi na kraju satima vrlo udobno bili u meditativnom položaju a da ne osećate telo. Noge su vam ukočene, ali vi to više ne osećate jer je fokus vaših misli u glavi a ne u telu. Fascinantno. Auto anestezija.
Sama tehnika meditacije je bila jednostavna ali je pre toga morao da se prodje uvodni deo vežbanja, koji se svodio na razvijanje koncentracije. Za to je korišćena klasična meditacija koncentracije i praćenja daha, udisaja i izdisaja. Trebalo je dana i dana meditacije da bi se koncetracija profinila i utvrdila. Medjutim ako ste bili uporni, bili biste nagradjeni povećanim stepenom koncetracije i kontrole uma i vaših misli, i to je fenomen koji je zapravo tema ovog teksta.
Naime, jednog dana, posle jedno 5 sati sedenja i meditiranja, koje je uvek isto, jer stalno ponavljate jedan te isti ritual, desilo se nešto. No, pre nego što napišem šta je to nešto, skrenuo bih pažnju i odgovorio na logično pitanje da li je dosadno satima i danima ponavljati isti ritual i proces. Da, jeste dosadno ali svakim trenom sve manje. Nekako vam se vreme provedeno mentalnom radu sve više smanjuje, deluje vam da radite meditativnu praksu sve kraće, mada sat uvek pokazuje isti termin. I sve vam je lakše sa praćenjem sopstvenih misli ili osećaja koje posmatrate, tako da ponekad to bude i zabavno, iako je uvek sve isto. Mada, da je dosadno, dosadno je, i uvek se pitate da nemate da radite nešto pametnije i kada će zvono da objavi kraj časa.
Da se vratim svom iskustvu. Dok meditirate počinjete iz dana u dan da primećujete napredak, sve vam je lakše da se koncetrišete na misao, na um, na proces. Sve je fluidnije, jasnije, brže, čistije. Primećujete dosta očigledno da vam se koncetracija poboljšala i ono što je najbitnije, lako se koncetrišete, fokusirate i ta pažnja sve duže i duže traje. A onda se desilo Ono. To Ono je trenutak kada u vašem umu zavlada tišina. Jer dok meditirate stalno u glavi imate neke misli, šumove, nepovezane slike, ideje i reči, koje bivaju sve manje učestale kako ste obučeniji u meditaciji ali nikada vas ne napuštaju. Te misli, ti mentalni šumovi, to je onaj pijani majmun sa početka teksta koji vas ometa i koga treba staviti pod kontrolu. I dok se trudite da ostanete na putu meditacije i da ne dozvolite majmunu da vas ometa, sve će se manje primećivati u vašem Umu. A onda, ONO, odjednom su tokovi bezrazložnih i slučajnih misli nestali. Odjednom je u vašem umu duboka tišina i vi kontrolišete sopstvene misli. Neverovatan osećaj. Potpuna kontrola vašeg uma. Fantastično.
Odlično se sećam da sam pomislio kako je to fantastično stanje i odlična stvar, i da sam imao ovakvu koncetraciju i kontrolu onoga što mislim dok sam studirao, kroz fakultet bih prošao na krilima lakoće.
Srećom po mene, taj razvoj svesti, skok na drugi nivo mišljenja, doneo mi je i uvid u to čime se bavim, i posledice svega toga. Uključujući objektivnost, odredjenu senzibilnost koju posedujem uz hladan um koji sam naprasno dobio, počeo sam da shvatam štetnost meditacije same po sebi. To mi se i potvrdilo kasnije kada smo napuštali manastir, jer nas je guru pred kraj počeo „ogrubljivati“, odnosno pripremati za povratak u normalan svet, jer meditacija te otvara i čini ranjivim. Pre toga sam već nekako bio ukapirao tu posledicu, sad da ne objašnjavam kako i na koji način, i pre svih sam prestao sa daljim meditacijama i počeo da se centriram za povratak u grubi materijalizam.
Poenta mog upozorenja je u sledećem. Bavljenje meditacijom vas „otvara“ ka finijim energijama i entitetima koji na takav način dobijaju prolaz do vašeg duha. Postajete emotivno ranjiviji iako vam se čini da se opuštate i da je sve dobro, suštinski je sve dobro dok ne dodje do prvog stresa ili problema, tada burnije reagujete. Guru nam je objasnio da kroz meditaciju „čistimo astralno telo“ ogrubelo materijalizmom, ali da povratkom u materiju svakodnevnog života se mnogo lakše i temeljnije prljamo. Zato je meditacija rezervisana za manastire i pečine pustinjaka, jer ako pokušamo da u svakodnevnom životu toliko profinimo naše astralno i mentalno telo a živimo pod uticajem raznih ovosvetskih prljavština, u najboljem slučaju ćemo postati neurotični, u srednjem slučaju psihotični a u krajnjem sličaju potpuno izbačeni iz ravnoteže. To je zaista tako, i zato se ne preporučuje ozbiljna meditacija kod kuće.
Meditacija je praksa koja se sprovodi na zaštićenim, mirnim i pozitivnim mestima, koja su izolovana od sveta. Ineče se kockamo sa sopstvenim umom i životom.
Ako me pitate da li mi je ostala ta totalna kontrola uma i dalje, odgovor je NE. Mora se nastaviti sa vežbom meditacije da bi vas um slušao. I tako se moje pijani majmun vratio i gospodari i dalje sa mnom. Ali me je naučio nečemu, ne ulazi u stvari koje ne poznaješ, i digni ruke od meditacije, put Spasenja je jednostavan put, ne treba ti kontrola uma, već bdenje nad mislima i stalno praštanje. Nije rešenje života u Umu i mislima, već u srcu i ljubavi.
. . .
Hare Krishna Hare Krishna Krishna Krishna Hare Hare Hare Ram
http://www.youtube.com/watch?v=ZN71NGrdTbs
. . .
@Marta
Draga Marta, ne bavim se yogom, niti bilo kakvim istočnjačkim meditativnim tehnikama. Govorim Vam o univerzalnosti duhovnih pojava – a jedini koji u tome prave neke razlike i podele su ljudi, iz neznanja, netolerantnosti, često iz mržnje kako govorite – ali ja bih rekao iz slabog duhovnog razvoja (to nije ništa pogrdno ili provokativno reći, to je stvar razvoja svesti, prirodno ako neko ne pristupa kritički onim čime se bavi, i to je svugde tako).
Ja ne pravdam nikoga niti napadam, već upućujem na razlike koje su površne, a koje ljudi oduvek doživljavaju kao generalne. Ja sam lično za ujedinjenje ljudske rase, Čoveka, pa i religija – jer svi jesmo isti, mi smo Jedno (kao što je crkva Hristova Jedno, svi ljudi su Jedno, ane samo oni koji pripadaju crkvi Hristovoj), unatoč razlikama. Dok mnogi drugi bi se još deli i cepkail, prezirali i satanizovali, a to je tako tipično običnoj ljudskoj psihologiji (ne i hrišćanski).
Vi verovatno i ne znate da je Hristos učio od mnogih mudraca sa istoka, iz Indije, Nepala, Tibeta, pa i Aleksandrije – da je poznavao domete i helenske filozofije i da su ti postulati preuzeti u učenje koje nazivamo Hrišćanstvo, dakle, to nije ništa novo ono je eklektično iako je Hristos to savršeno uskladio na način da to bude čista istina jer mu je to i bio zadatak (jedan od), bez obzira što je već od VI. veka i nadalje Biblija bila značajno prekrajana, modifikovana, tekstovi su namerno (zbog nerazumevanja ili nemogućnosti da se objasne vernicima ili iz razloga da se na osnovu izmena lakše ovladava neukim ljudima), ne znate da i danas u Bibliji postoje tragovi koji govore o reinkarnaciji, a da su glavni tekstovi koji su direktno o tome govorili izbačeni počev od XI. veka jer crkveni poglavari nisu znali na koji način da to objašnjavaju svojim vernicima, nisu to potpuno razumeli.
Ne znate ni to da je Hristos umro sa 60 godina a ne sa 33, niti to možete da prihvatite, bez obzira što postoje u budističkim manastirima na obodu Idijskog dela Himalaja materijalni spisi-dokazi o njegovom dugom boravku u tim manastirima, i da je uvažavan kao najbolji poznavalac Budizma, da su ga hteli podići i u red Lama.
Ja od vaših stavova nemam ništa zaista, vaša je stvar naravno, drago mi je da ste nečemu na bilo koji način posvećeni.
Samo sam hteo reći da je Bog jedan, a kako ga nazivali i kako se ponašali u životu nije stvar Boga već čoveka.
Koliko loših ljudi ima među muslimanima ili nekim trećima, toliko i među ljudima koji se busaju u grudi i viču na sav glas kako su „pravi hrišćani a sve ostalo je jeres“, na žalost ljudi često i ne znaju šta predstavljaju osnovne postulate hrišćanstva, bez obzira što su u stanju da ih izuste, memorišu, ali su za njih samo floskule, tako isto i za muslimane ili neke druge, treće – i to ima veze sa samo sa čovekom, njegovim niskim stupnjem duhovnog razvoja.
Hvala Mile.E ne znam što Vam reći.Najvažnije jest biti čovjek i biti ljubav među ljudima.Nisam za podjele,one stvaraju razdore.i nisam za to,samo moje valja.Vjerujem da Bog čini na različite načine.Bog jest jedan i sigurno se neće spasiti samo kršćani.Bog jest dobrota,ljubav i milosrđe.Sigurna sam da će se spasiti i mnogi moralni i dobri ljudi a da nisu niti vjernici.Nikog ne osuđujem,samo sam ojađena na zlo koje se čak i u ime vjere čini.A toga ima i među kršćanima,nažalost,to se koristilo i u ovom nesretnom ratu,al nećemo o tome.Želim Vam svako dobro i blagoslov.Ako sam bila gruba,ispričavam se,možda mi način nije dobar.Ne poznajem ovo što pišete.želim Vam svako dobro.
Za Konstantina, ako Vas zanima i mi imamo monahe na Pašmanu
http://www.benediktinci.hr/
Pozdrav svima.A sad mi preostaje posao.Moli i radi.
A samo sam hteo da iznesem svoja iskustva o meditaciji i o tome me niko ne pita. A da sam hteo napisati esej o spasavanju sveta kroz versku dogmu, cenim da bi bilo 300 komentara, mahom o vanzemaljcima :-) Ne ljutim se, ima vrednih stvari. Hvala svim komentatorima.
A zašto se potcjenjujete?Zar mislite da vaš tekst nije istinit? Pogotovo ovo“ ne ulazi u stvari koje ne poznaješ, i digni ruke od meditacije, put Spasenja je jednostavan put, ne treba ti kontrola uma, već bdenje nad mislima i stalno praštanje. Nije rešenje života u Umu i mislima, već u srcu i ljubavi“.Nastojim ovdje biti u miru sa svima i nikoga ne uvrijediti,a što se tiče Vas svaka riječ stoji.Ja ću biti u miru sa svima i svakog poštivati ali ću misliti kako mislim,još uvijek smatram da je opasno ulaziti u to,nisam promijenila mišljenje.Samo mi se neda ulaziti u konflikte.Prema tome u potpunosti se slažem s Vama.Možda sam ovdje donijela neke nemire,jasno da ima toliko različitih razmišljanja koliko i ljudi.Meni Biblija tj. Krist kaže da ako budemo mlaki da će nas Krist ispljunuti iz usta i onda kada gorljivo govorim konstatira se da sam cimbal što zveči i da nemam ljubavi kao što piše u Korinćanima,Pavlov hvalospjev ljubavi.A možda da nemam ni Duha,jer eto samo ortodoksni su pravi.Zato kažem opet ono što ste i sami da je rješenje u srcu.Ja se ne nerviram,nemojte ni Vi.Neka Vas ništa ne dira,ne ostavite ništa u srcu,pustite neka ide u nebo.Dakle,štogod ste napisali ništa nisam obezvrijedila,na neki način sam potvrdila što ste i sami rekli. Ne želim se tu sa nikim zakačiti,nikome povlađivati,imam svoje mišljenje i zato ću se radije povući.Koliko mi se ortodoksno pravoslavlje sviđalo toliko mi se ne sviđa iz jednog videozapisa jednog svećenika jer se gaji mržnja na sve što nije ortodoksno pravoslavlje.To mi se ne sviđa.Evo,sad sam rekla, a nisam mislila.Ionako ću otići odavdje.Vama svaka čast.
Ovo je moja poruka u svjetlu Evanđelja,pravoslavci imaju isto,jel tako?
Mislim da ćete shvatiti što sam htjela reći.Ja poštivam svakoga i kroz svakoga čovjeka želim gledati Božje lice.Problem je tamo gdje se nema ljubavi a smatraš da je samo tvoje pravo a istovremeno se smatraš vrlo duhovnim.E to je duhovna oholost.Ako u srcu imamo samo zakon a nemamo ljubav nemamo ništa.Ako u srcu imamo samo Stari Zavjet bez Novoga nismo raširili srce.
Posljednji će biti prvi a prvi posljednji….
„Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: `Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.` I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: `Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?` Kažu mu: `Jer nas nitko ne najmi.` Reče im: `Idite i vi u vinograd.`“ „Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: `Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.` Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: `Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.`“ „Nato on odgovori jednomu od njih: `Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?`“ „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“ (Mt 20,1-16)
Da svaki trenutak bude ljubav
Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete? Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti? Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke? Zašto sunce nad vama izlazi? I zašto noć vašem srcu želi dati počinka? Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima? Čemu vam krv? Čemu znoj? Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni. Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni. Govorit ćete ispraznim riječima. Slušat ćete ispraznošću u sebi. I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti. Nijednu riječ nećete moći oživjeti. Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira. Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren. Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi. U Zemlju srodnost.
Ako ne volite, bit ćete stranci gdje god pođete. I u svojoj duši bit ćete stranci. I sve divote nadomak vas, u vama, ostat će vam zastrte. Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život. Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori: Da biste me razumjeli, morate voljeti. Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti. Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti. Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunja, raskriljuje dušu.
Vjerujte: i vječnost je prekratka da biste ijedan trenutak ljubavi propustili. Premda, i jedan trenutak ljubavi opravda svu vječnost. Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju prigrlite, ljubavi kojoj dopustite živjeti, zagrljaj je vječnosti. Stoga zemlju svakog trenutka natopite ljubavlju. Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju. Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju. Jer dani će minuti. Ali ljubav nikad neće prestati disati (Stjepan Lice – Zagrli život).
Ne bih se složio da je u toku rat protiv hrišćanstva od strane drugih religija . Hrišćani ne bi do kraja veka mogli oplakati sve one pobijene i ugnjetavane u Hristovo ime . Crnci-robovi , istrebljeni indijanci i nasilno pokršteni nekrsti ..Hrišćanstvo boluje od gordosti . Da ne pominjem međuhrišćanske ratove . Davno neko reče : ako Isus postoji on sigurno sad plače nad onim što je učinjeno u njegovo ime … I ja bi se vratio temi :) . Čini mi se da je autor bio kod sumnjivog gurua , na nekom neprimerno ubrzanom kursu i da je iz straha odustao na pola puta . Možda i božjom voljom..
Ja prošlost ne mogu popraviti ali mogu nastojati u srcu slijediti Krista.Krist je uvijek isti i jučer i danas i sutra i vjerojatno plače nad našim grijesima.Samo to je važno slijediti Krista ako sam kršćanka.Iznijela sam ono što se danas događa.protiv svakog ubijanja sam u ime bilo koje vjere.Jer to nije normalno.Gordost?Od toga boluje čovjek,politika,nacija.Nasilno pokršetni i od Turaka…zbog njih danas Srbi su psovački narod a Hrvati rado prigrliše psovku i bogopsovku i otuda svako prokletstvo nad nama.Bez uvrede,to je povijesna činjenica.Svakako vratite se temi,neću Vam se ubacivati.Srdačan pozdrav.
Veoma je značajno u pogledu duhovnog stanja savremenog čovečanstva, da se „harizmatička“ i iskustva „meditacije“ ukorenjuju među „Hrišćanima“. Uticaj Istočnih religija neosporno je na delu među takvim „Hrišćanima“, ali je to samo posledica nečeg osnovnijeg: gubitka samog osećanja i ukusa Hrišćanstva, zahvaljujući čemu, nešto toliko strano Hrišćanstvu, kao što je Istočna „meditacija“ može zarobiti „Hrišćanske“ duše.
Život samodovoljnosti i fokusiranosti samo na sebe, koji se živi od najvećeg broja današnjih „Hrišćana“ je toliko sveprožimajući da ih efikasno zapečaćuje od bilo kakvog shvatanja duhovnog života; a kada takvi ljudi krenu sa „duhovnim životom“, to onda predstavlja samo još jedan oblik samozadovoljenja.
Ovo može biti viđeno, prilično jasno, u potpuno lažnom religioznom idealu i „harizmatskog“ pokreta i različitih oblika „Hrišćanske meditacije“: svaki od tih oblika obećavaju (i daju vrlo brzo) iskustvo „zadovoljstva“ i „mira“. Ali to nije Hrišćanski ideal uopšte, koji se može opisati sažeto, kao surova borba i bitka. „Zadovoljstvo“ i „mir“, opisani u tim savremenim „duhovnim“ pokretima su prilično jasno proizvod duhovne obmane duhovnog samozadovoljstva – koji predstavlja apsolutnu smrt za Bogousmereni duhovni život.
Sve ovi oblici „Hrišćanske meditacije“ deluju samo na psihičkom nivou i nemaju uopšte ništa zajedničko sa Hrišćanskom duhovnošću (pneumatičnošću). Pravoslavna antropologija vidi tri sprata u čoveku: telesni (somatski), duševni (psihološki) i duhovni (pneumatički).
Za čovekovu ličnost nisu najopasnije telesne bolesti. Ako se neko opija, pa dobije cirozu jetre, nije njega kaznio Bog, nego on sam sebe, – svojim neuzdržanjem. Opasnije su duševne (psihičke) bolesti. To su: ljutitost, srebroljublje, vlastoljublje, sujeta ili uobraženost, bludne opsesije, mazohizam itd. Kao dobri psiholozi (demoni), kada vide da je neko sklon vlastoljublju — oni mu pošalju u mozak film o Napoleonu. I ako ovaj vlastoljubivi sanjar zaboravi da je on neponoviva ličnost, pa kaže: „Ja sam Napoleon!“ – to je onda slučaj za psihičku bolnicu (ludnicu)… Najopasnije bolesti su ipak na visini duha, a to su: gordost i jeres.
Sveti Serafim Rouz
U samoj prirodi Antihristovog zavodništva je opsena: da satansko carstvo prikaže kao da je Hristovo.
Savremeni „harizmatički“ pokret, pa „hrišćanska meditacija“ „nova religijska svest“, čiji su oni deo, — samo su preteče religije budućnosti, religije poslednjeg pokolenja čovečanstva, religije Antihrista. Njihova glavna „duhovna“ uloga je da oslabe hrišćanske duše i da ih zavedu u demonske tajne koje su dosad bile ograničene samo na paganski svet.
Tačno je i to da su ovi „religiozni eksperimenti“ samo početničke prirode, da u njima ima u najmanju ruku koliko psihičke samoobmane, toliko i od uvodnog demonskog obreda. Ipak, nije svaki koji je uspešno „meditirao“ ili koji je primio „krštenje u Duhu“ samim tim bio svesno posvećen u carstvo Satane. Ali to je krajnji cilj tih „eksperimenata“, a kasnije će te tehnike demonskih posvećenja (inicijacija) biti još napadnije, sa dubljim padom čovečanstva u pasivnost i nezdravu radoznalost prema novim, religijskim doživljajima“, koji se preporučuju u ovim pokretima.
Na zapadu, na žalost, blagodat Božija je izgubljena pre mnogo vekova (ocepljenjem od Pravoslavne Crkve).
Rimokatolici i protestanti nisu mogli da okuse punotu Božije blagodati, pa nije ni čudo što ne mogu da razlikuju demonsku podmetačinu „blagodati“. Ali, avaj! Uspeh krivotvorene (falsifikovane) duhovnosti čak i među pravoslavnim hršićanima ukazuje na pad duhovnosti među nama, jer ni pravoslavni ponekad ne razlikuju između istinskog hrišćanstva i lažnoga hrišćanstva.
Predugo su pravoslavni hrišćani smatrali da svako zna bogatu riznicu njihove vere, pa se nisu mnogo ni trudili da pokazuju čisto zlato svojih svetih dogmata. Na žalost, mali je broj onih pravoslavnih hrišćana koji su upoznati sa tekstovima o pravoslavnom duhovnom životu, u kojima je tačno ukazano kako razlikovati između prave i krivotvorene duhovnosti. To su tekstovi koji govore o životu i veroučenju svetih muževa i svetih žena koji su dostigli do uzvišene mere Božije blagodati u ovozemaljskom životu.
Mogu se na prste nabrojati oni koji su ostvarili u svome svakidanjem životu žitija iz Lavsaika, ili savete iz Lestvice svetog Jovana Lestvičnika, Besede svetog Makarija Egipatskog, Žitija bogonosnih otaca pustinjaka, kao i savete iz Nevidive borbe, ili poruke iz knjige svetoga Jovana Kronštadskog Moj život u Hristu…
U Žitiju velikog Oca Egipatske pustinje, Svetog Pajsija Velikog (19. jun) možemo videti šokirajući primer kako je lako izgubiti blagodat Božiju.