Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Halil Džubran

 

Robovanje

.

Ljudi robuju životu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama.

Evo, minu sedam tisuća godina od moga prvoga rodjenja i do sada ne vidjeh ništa osim potčinjenih, pozatvaranih i okovanih robova.

Obidjoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost života, gledah procesije naroda kako iz pećine hrle u palače, ali do sada ne vidjeh ništa drugo do šije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred idolima.

Pratio sam čovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, čuh samo kako doline i šume odjekuju vapajima generacija i stoljeća.

Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja, žrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuće moćnih bogataša, u straćare nemoćnih jadnika, u sobe ukrašene slonovom kosti i komadima zlata, u skloništa ogrezla u očaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladiće kako uz alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u poslušnost i potčinjenost, i žene kako liježu na postelje pokornosti i podatnosti.

Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do ušća Nila i Sinaja, do atenskih trgova i rimskih crkava, do uličica Konstantinopolja i londonskih gradjevina, i vidjeh samo robovanje što posvuda žrtvenike ostavlja iako ga božanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, ničice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega medjusobno ratuju i rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Božjom sjenom na Zemlji ga nazivaju, po njegovoj želji domove i zdanja pale a bratstvom i jednakošću ga nazivaju, radi njega se pregalaštvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnoštvo ispoljavanja jedne suštine. Ta je trajna, vječna bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim ranama; nasljedjuju ih sinovi od očeva kao što dah života nasljedjuju; njeno sjemenje se stoljećima u tlo vremena zasijava, kao što jedno godišnje doba daje ono što se u drugo doba zasije.

Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naidjoh jest ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predaka; što im duše tjera na klanjanje tradicijama djedova; što im u mladićka tijela uvodi drevne duše, kao u svježe grobove kosti stare.

Vidjeh nemušto robovanje – trajno vezivanje muškarca za ženu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost žene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života.

Vidjeh nijemo robovanje – kada su pojedinci prinudjeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglašavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.

Vidjeh nakazno robovanje – šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača, odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju i razbijaju.

Vidjeh prastaro robovanje – kako duše dječje padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nužda i maloumnost druguju, gdje poniženje i očaj idu ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, žive kao prijestupnici i umiru poročni.

Vidjeh odvratno robovanje — prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću, slabost blagošću, bojažljivost gordošću.

Vidjeh surovo robovanje – kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa kazuju ono što ne osjećaju, predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s njima poigrava kao s krpama.

Vidjeh ogavno robovanje – kada jedan narod živi po zakonima drugoga naroda.

Vidjeh nakazno robovanje – kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.

Vidjeh crno robovanje – kada prijestupnici svaljuju sram na nedužne.

Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija. Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih vremena i gdje počivaju duhovi budućih stoljeća. Tamo vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u sunce te je zapitah:

 

– Tko si i kako ti je ime?

 

– Sloboda je moje ime.

 

– Gdje su ti potomci?

 

– Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treći se još ni rodio nije.

 

Potom mi se izgubi iz vida, u magli.

. . .

Esej iz knjige „Mirisni plodovi duše“, autor Halil Džubran.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: