Jagoda  Kljaić

.

STORIJA  O   ŠUTIRANJU

 

Ne bih znala odrediti koja su zanimanja danas najprofitabilnija, najuglednija, najvažnija, najisplativija ili najcjenjenija. Znam samo koje je glavno i number one po učestalosti. To je šutiranje drugoga. Neki ga zovu i šupiranje. Ne bi nikako moglo biti asocijacija na šepirenje, jer to znači rasprostiranje, zauzimanje teritorija, zavladavanje, pokazivanje, predstavljanje u punom sjaju. Pa pojam nije odgovarajući za onoga koji je šupiran, ali ni za drugoga koji misli da se šupiranjem šepiri.

Ipak, šutiranje ili šutanje nam je bliži pojam i svima jasan. Ali, opet, to šutanje može podsjećati na miješanje s vodom i cementom, uz dodatak mljevenoga kamena, te zabijanje u zemlju, u betonske temelje, u makadamsku cestu. Koga se na taj način išuta, nema mu spasa, možda će mu kosti biti pronađene onda kad bude novi dinosaurus.

Tako ispada da se najbolje razumijemo sa šutiranjem. A kako i ne bismo kad smo svaki dan u toj igri. Osvanemo li čitavi, ne znači da ćemo takvi i završiti dan, jer nas čeka više oblika šutiranja. Nikad ga nisam tražila i željela. Nije mi ni jednom do sada pomoglo, naprotiv. Bojim ga se kao vrag tamjana. A ne mogu ga izbjeći ni predvidjeti. Kud god da se maknem, sačeka me. Čudna neka igra. Nije nogomet, ni rukomet, a ni odbojka. A ja ipak lopta. Kako je to moguće. Kotrljam se, skakućem, pocupkujem i letim. Bacaju me i vitlaju, dodaju i driblaju. Psuju mi cijelu tazbinu, ljube me sa svih strana, gledaju u mene kao u svetinju. Gromoglasno me pozdravljaju, pa onda mukom samo pogledom prate. Sve je to izdržljivo, nekad čak i zabavno, na rubu suza ili veselo, sve dok me ne počnu … Šutirati. E, onda se izgubim, prestajem, nestanem. Nema više lopte. Ostaje samo hrpica mirnoće koja priprema erupciju.

Podnosim razne oblike slabijega ili jačega šutiranja. Od  jutarnje borbe tko će se prvi dočepati vecea i kupatila, preko dokazivanja da je danas moj red za auto. Kad nije, slijedi šutiranje pri ulasku u tramvaj i hvatanju slobodnoga mjesta, makar za pristojno stajanje, ako već nisam odšutirana na stolicu. Na poslu me najprije šutnuto pogledava portir jer kasnim dvije minute. Šef, to se već zna, ima pravo na šutiranje, sada se to zove mobbing, ali je svejedno, i po engleski i po naški, neugodno. Priupitam li, dok u pauzi jurim na plac, može li jeftinije, prodavačica me samo šutne pogledom i nerazumljivom poluglasnom psovkom. Poslije posla u banku, po neku siću, kako mi nije sjela plaća, samo pitam, da se i tamo otkližem po blistavom mramoru, opet šutnuta pogledom i neglasnom psovkom.

Tek kod kuće, poslijepodne i večer, slijedi pravo šutiranje. Meso nije dovoljno mekano, krumpir preslan, salata nekisela, trenirka neoprana, gdje su tenisice, kakva si, ne daš mi ni pristojan džeparac, nećeš valjda tako obučena ići kod Ratkovića, zašto si mi pripremila ovu kravatu, kako nemaš kišobran, vidiš da pada. Moja žena pravi najbolju bazlamaču na svijetu, krafne su joj božanstvene, učas ispeče pedesetak palačinki i još uz to pegla, jesi li čula kako sam te cijelu večer hvalio, ali, znaš i sama da nije sve baš tako. Na kraju dana i ja nekoga izšutiram, pa njega pošaljem na spavanje u drugu sobu. Nećeš me još i sada, ovako šutnutu, dalje šutirati, dragi moj.

Ima tako dana kad me šutiraju i oni sa dvije lijeve noge. Dobiju i oni nekad potrebu da budu jaki, pa, kako će drugačije, kad za bolje nisu sposobni, nego da i oni nekoga šutnu. Često im se baš ja nađem na putu, pa krenu uvježbavati šut. Valjda pomisle: kad je mogu drugi šutirati, mogu i ja. Onda sam jako ljuta, bijesna, kao bijesni vuk i lisica zajedno, osjećam se kao da letim u aut, bez zvižduka i presuda.

Nego, radim na idejnom projektu kako šutiranje okrenuti u suprotnom smjeru, a od šupiranja konstruirati šepirenje. Pa kad se rašepirimo, neće nam ova kugla zemaljska biti dovoljno dugačka, široka, zaobljena i zaokružena.

Doviđenja u parku paunova, oni su ipak najljepši kad se šepire.

. . .