Gi Debor

 

Privid jedinstva i podeljenosti

“Na našem filozofskom frontu razvila se živa polemika oko pojma ‘jednog koje se deli na dva’ i ‘dva koja se spajaju u jedno’.

Reč je o borbi između pristalica i protivnika materijalističke dijalektike, o borbi između dva shvatanja sveta: proleterskog i buržoaskog. Oni koji osnovni zakon prirode vide u tome da se ‘jedno deli na dva’ pristalice su materijalističke dijalektike. Oni koji osnovni zakon vide u tome da se ‘dva spajaju u jedno’ su protivnici materijalističke dijalektike. Obe strane povukle su jasnu demarkacionu liniju, a njihovi argumenti su dijametralno suprotni. Na ideološkom planu, ova polemika predstavlja odraz akutne i složene klasne borbe koja se danas odvija u Kini i u čitavom svetu.”

Crvena zastava (Peking), 21. septembar 1964.

56. Prividni spektakularni sukob, između rivalskih oblika otuđene vlasti, u isto vreme je i stvaran, utoliko što izražava neujednačenu i konfliktnu prirodu razvoja sistema, kao i manje ili više protivrečne interese klasa i grupa unutar klasa, koje prihvataju taj sistem i koje pokušavaju da u njemu igraju što važniju ulogu. Kao što razvoj najnaprednijih ekonomija podrzumeva sukob između različito definisanih prioriteta, tako se i unutar totalitarnih, državno-birokratskih oblika ekonomskog upravljanja, kao i u zemljama u kolonijalnom ili polukolonijalnom položaju, javljaju izrazito divergentni oblici proizvodnje i vlasti.

Primenujući kriterijume koji se pokažu prikladnim, spektakl je u stanju da ove suprotnosti prikaže kao potpuno različite društvene sisteme. Ali, u stvarnosti, to su samo posebni sektori, čija je suština potpuno uključena u globalni sistem koji ih obuhvata u jedinstveno kretanje, koje je celu planetu pretvorilo u oblast svog delovanja: kapitalizam.

57. Društvo koje je u isto vreme spektakl, ne dominira nerazvijenim područjima samo putem ekonomske hegemonije; ono dominira njima i kao društvo spektakla.

Čak i kada izostaje odgovarajuća materijalna osnova, moderno društvo osvaja društvenu površinu svih kontinenata različitim sredstvima spektakla. Ono postavlja pozornicu za lokalnu vladajuću klasu i oblikuje njen program.

Osim što budi žudnju za pseudodobrima, spektakl nudi i različite oblike lažne revolucije za lokalne revolucionare. Birokratski režimi nekih industrijalizovanih zemalja imaju svoje posebne oblike spektakla, ali i oni su samo deo totalnog spektakla, koji sam sebi služi i kao lažna opozicija i kao stvarna podrška.

Čak i ako lokalni spektakli razviju neke posebne oblike totalitarne specijalizacije u oblasti društvene komunikacije i kontrole, sa stanovišta sistema kao celine te specijalizacije igraju samo ulogu koja im je dodeljena u okviru globalne podele spektakularnih zadataka.

 

58. Iako ova podela spektakularnih zadataka održava postojeći poredak kao celinu, ona je primarno usmerena ka zaštiti glavnog uporišta svog razvoja. Spektakl počiva na ekonomiji obilja, a proizvodi takve ekonomije u krajnjoj liniji teže dominaciji nad čitavim tržištem spektakla, rušeći sve ideološke ili policijsko-državne protekcionističke barijere koje postavljaju lokalni spektakli u svojoj težnji ka nezavisnosti.

59. Iza svetlucave spoljašnosti spektakla, modernim društvom dominira težnja ka opštoj banalizaciji, čak i tamo gde su razvijeniji oblici robne potrošnje naizgled umnožili mogućnost izbora između različitih uloga i predmeta.

Nasleđe religije i porodice (ova druga je i dalje glavni mehanizam za prenošenje klasne vladavine s generacije na generaciju), sa svom moralnom represijom koju nameću te dve institucije, može biti spojeno sa razmetljivom težnjom ka zemaljskim nagradama, upravo zato što život u ovakvom svetu ostaje represivan i nudi samo lažne nagrade.

Samozadovoljno pristajanje na status quo može da koegzistira i sa čisto spektakularnim oblicima pobune: samo nezadovoljstvo postaje roba čim ekonomija obilja razvije kapacitete za preradu te naročite sirovine.

 

60. Medijske zvezde su spektakularne predstave živih ljudskih bića, projekcija opšte banalnosti u slike mogućih uloga.

Kao specijalisti za prividni život, zvezde služe kao objekti poistovećivanja, koji ljudima pružaju nadoknadu za stvarnost fragmentirane produktivne specijalizacije u kojoj zapravo žive. Uloga slavnih ličnosti je da predstavljaju različite životne stilove i različita društveno-politička stanovišta na potpuno slobodan način.

One otelovljuju nedostižne plodove društvenog rada tako što dramatizuju sporedne proizvode tog rada, koje magijski projektuju iznad njega, kao njegove krajnje ciljeve: vlast i dokolicu, odlučivanje i potrošnju, kao početak i kraj tog procesa koji se nikada ne dovodi u pitanje.

U slučaju vlasti, vladajući režim može sebe da personalizuje u liku neke pseudozvezde; u slučaju potrošnje, potrošačke zvezde agituju da budu priznate kao pseudosile koje dominiraju živim iskustvom. Ali, ponašanje tih zvezda nije slobodno, niti je ono što nude zaista izbor.

. . .

Tekst iz knjige „Društvo spektakla“, autor Gi Debor, izdanje iz 1967 godine.