Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Filmski kritičar

 

Blade runner – Istrebljivač

Kultni trkači na oštrici ljudskosti. Sci fi film Blade runner – Istrebljivač

 

Philip K. Dick (1928.-1982.) je kultni pisac znanstvene fantastike, a Istrebljivač (Blade Runner) Ridleyja Scotta je kultni film. Čime su zaslužili takav status?

Blade Runner Istrebljivač film Harison Ford posterSanjaju li androidi električne ovce? je jedno od najboljih djela Philipa Dicka, roman iz njegove najzrelije faze s kraja šezdesetih. U njemu je pisac (jedan od rijetkih autora znanstvene fantastike koji kultni status uživa i izvan okvira ljubitelja dotičnog žanra) razradio pitanje kojim se bavi od početka svoje karijere: što je to ljudskost, i što definira čovjeka?

Dick se u svojoj spisateljskoj karijeri ponajviše bavio temama ljudske percepcije stvarnosti i prirode same ljudskosti, načina na koji ono ljudsko u čovjeku funkcionira u suvremenim uvjetima otuđenja i odmaka od prirodnog načina života. On se nije trudio da nove izume, naprednu znanost i događaje u budućoj „povijesti“ prikaže vjerno, da ih pobliže objasni, na način u SF-u uobičajen, pa čak ni da ih dostatno razradi kako bi postigao bilo kakvu razinu uvjerljivosti. Umjesto toga, on ih je koristio za postizanje prividnog odmaka koji, kad se njegove postavke pažljivije analiziraju, praktički i ne postoji; njegova djela opisuju stvarnost sadašnjosti, vrlo tanko (a nekad i potpuno prozirno) prerušene u budućnost.

Bilo na Zemlji ili na nekoj drugoj zamišljenoj planeti, karakteristike načina života i ponašanja njegovih likova tipične su za okruženje SAD-a tijekom pedesetih i šezdesetih, ponajviše za Kaliforniju u kojoj je Dick živio. Oni na posao mogu odlaziti letećim „hoverautom“ umjesto običnim automobilom, ali će se prema toj letjelici odnositi točno onako i koristiti je na potpuno isti način kao obični Kalifornijac svoje svakodnevno vozilo. Uobičajeni rekviziti u njegovim pričama i romanima su i npr. „homeonovine“ koje funkcioniraju u potpunosti kao i današnji tisak, i ironični komentari poput „kipplea“, nagomilavajućeg bespotrebnog smeća kao odraza besmislenosti i rastrošnosti potrošačkog mentaliteta današnjice.

Pišući velikom brzinom (izbacujući i do 60 kartica dnevno), Dick nije imao vremena posvetiti mnogo pažnje onom što je već napisao; moglo bi ga se u tom pogledu čak proglasiti neurednim i nemarnim. Njegovi likovi često mijenjaju već opisani fizički izgled ili odjeću koju imaju na sebi u jednom prizoru fabule; tijekom čitanja sve to predstavlja sitnice koje mogu pedante iritirati, a zbilja zainteresiranim čitateljima predstavljaju karakteristiku usredotočenosti Philipa Dicka na ono što mu je u pisanju bilo bitno, skoro zenovsku koncentriranost na ono što želi prikazati i reći. Usred stvarnosti koja često puca po šavovima i prisiljava njegove protagoniste da se suoče s raspadom svoje percepcije svijeta, psihološki uvjerljivo ljudsko ponašanje mnogo je značajnije od činjenice da je netko u prostoriju ušao u suknji, a onda zabio ruke u džepove hlača.

Kao što je to opisao Dickov kolega i prijatelj, također velikan SF-a, Roger Zelazny: „Svjetovi kroz koje se kreću likovi Philipa Dicka podložni su ukidanju ili reviziji bez prethodne najave… Njegovo baratanje pričom odvodi vas od ovamo do onamo na Bog-zna-kakav, naizgled kaotičan način, koji nakon pobližeg proučavanja slijedi logičnu liniju razvitka.“

Vjerojatno je baš taj prozirni, skoro nepostojeći „odmak“ od suvremene stvarnosti ono što Dicka čini prijemčivim i širokom krugu njegovih čitatelja koje drugi predstavnici žanra ne interesiraju. Takav kultni status, i umješnost građenja zanimljive fabule bez obzira na detalje, također je od Dicka učinilo jednog od najekraniziranijih pisaca znanstvene fantastike, mada su sva ta djela snimljena posthumno – Dick je preminuo šest mjeseci prije premijere Blade Runnera, za kojim su uslijedili i Vrištavci (Screamers, 1995., rađeni po njegovoj kratkoj priči Druga varijanta) i najpoznatiji, najizvikaniji i ustvari najmanje dickovski Total Recall s Arnoldom Schvartzenegerom (Potpuni opoziv, rađen po kratkoj priči Nudimo vam sjećanja na veliko). Naravno, taj popis nije potpun, jer scenaristi, producenti i redatelji Hollywooda i dalje prebiru po Dickovoj literarnoj ostavštini i možemo očekivati još nekoliko ekranizacija, mada teško da će neka od njih dostići majstorstvo Istrebljivača (Blade Runnera), kojeg mnogi kritičari proglašavaju najboljim SF filmom svih vremena i jednim od najboljih filmova uopće. Na polju znanstvene fantastike praktički jedina konkurencija za prvo mjesto mu je izvikana 2001. odiseja, koja u usporedbi s Istrebljivačem iskazuje sve mane znanstvene fantastike „starog kova“ – prenapuhanost, hermetičnost koja graniči s nerazumljivošću, odsustvo duhovitosti i previše uozbiljeno shvaćanje žanra, spojeno s optimizmom kozmičkih razmjera glede budućnosti, teško prijemčivim u današnjem, s mnogo opravdanih razloga za to, ciničnijem svijetu.

Ridley Scott, koji je na SF scenu već ušao na velika vrata 1979. s Tuđincem (Alien, Osmi putnik), pristupio je vizualnoj realizaciji romana Sanjaju li… tako što je iz romana izbacio one događaje koji bi previše opteretili fabulu, a i nije ih moguće uvjerljivo prikazati na filmu: pomamu za životinjama, mercerizam i empatske kutije, Deckardovo gubljenje kontakta sa stvarnošću …

Ipak, s onim što je ostalo napravljen, je briljantan film, u kojem se ostalo vjerno Dickovoj sumornoj atmosferi i pitanju ljudskosti koje preispituje. Sitni činovnički „lovac na ucjene“ možda je postao glamurozniji i više cool gubitnički „trkač na oštrici“ Harrison Ford (malo manje glamurozan u „redateljskoj verziji“ filma izbačenoj nekoliko godina kasnije, iz koje su uklonjeni film-noirovski voice-overi), ali njegove dileme i muke ostale su u suštini iste. San Francisco 1991. zamijenjen je Los Angelesom 2019., i mračna atmosfera tog grada budućnosti (koji je vizualno osmislio najveći crtač današnjice, Jean „Moebius“ Giraud) postavila je mizanscenu za cijeli jedan podžanr znanstvene fantastike u nastajanju – danas već izvikani cyberpunk, koji Philipu Dicku duguje mnogo više nego što bi se u početku dalo pretpostaviti. Ono što je ostalo isto je pitanje: što čovjeka čini ljudskim bićem, koje predstavlja temelj i filma i knjige. Je li Roy Baty više čovjek, ili Rachael Rosen više žena, od ljudi koji ih gone? I Philip Dick i Ridley Scott su svima nama postavili to pitanje, prepuštajući nam da odgovor potražimo u svojoj duši.

. . .

Tekst je pogovor iz knjige „Blade Runner – Sanjaju li androidi električne ovce“

.

Istrebljivač (Blade Runner) – Roy Batty Final Monologue

httpv://www.youtube.com/watch?v=GGHUUtUMXEA

. . .

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: