Jagoda  Kljaić

 

BRAK  NA  KREDIT

.

Njih dvoje, moji prijatelji, muž i žena, imaju važnu zanimaciju. Skoro svaki dan, nakon posla, jure u jednu od mnogobrojnih poslovnica bjelosvjetskih i ono malo preostalih domaćih banaka. Već znaju sve ljubazne službenice po imenima, ne zato što su se sprijateljili,već što ovima ime visi otprilike iznad lijeve, manje ili veće, sise ili dojke ili grudi, kako ko bolje razumije. Ima to mjesto svoj razlog, muškadija više gleda a manje sluša, ali, neka to analizira neki bankarski psihoterapeut, kad mu se prijavi patološki ovisnik o bankama. Odnosno, o kreditima. Sama ću pripaziti na prijatelje koliko budem mogla i umjela, ali ne garantiram pozitivan ishod. Jer, oni sljedeće godine imaju svadbu, udaju kćer jedinicu i mezimicu, tatin i mamin ponos. Koja bi odjedared trebala diplomirati, a na drugoj je godini, ali, to znam samo ja i, možda, odabranik njenoga srca.

Dugo se godina poznamo, pa znaju da nemam novca, ne samo viška, nego više ni manjka, jer sam i sve moguće minuse iskoristila. Pa me malo zabacili u drugi plan, ne mogu im sada biti od velike koristi, čak i ne poznam nikoga tko radi u banci. A takav je sada pik as. Ne dam se ni ja baš uvijek s metlom potjerati, pa tako, ipak, svaki vikend čujem opširniji izvještaj. S ushićenjem govore o prednostima jedne banke, uvjeravaju me u nešto što su i sami mislili da je nemoguće, kako različite poslovnice jedne te iste banke imaju različite uvjete za dobivanje jako povoljnoga kredita. Prosto mi dođe da pomislim da to zavisi da li je poslovnica u centru grada, na korzu i špici, odnosno u nizini, a ona druga na lijevoj strani neke strmoglave ulice. Vjerujem im, vidim da su postali znalci. Lude banke, što ih ne zaposle kao marketinške stručnjake, skoro će i mene uvjeriti da bih mogla dobiti neki kredit, iako nemam stalni mjesečni prihod. Ali, imam vlastiti krov nad glavom, a banke to jako vole, u krovovima, zidovima i stepeništima je njihovo kolekcionarstvo.

Toliko su se moji prijatelji izverzirali u ovih nekoliko mjeseci što skupljaju informacije o kreditima, da su već šalice kave i kocke nedjeljnoga kolača počeli servirati sa i bez kamata. Što im kod mene neće upaliti, svaki put odmah naglašavam, jer neću uzimati nikakav kredit, ali ću uzeti dve kocke pite. I neću im biti ni žirant, naglašavam uz treću kocku, jer za tu svrhu bih trebala imati dobru plaću, što nemam, a za žiranta krov ne važi.

Kad su shvatili da je do svadbe ostalo ciglih deset mjeseci, odlučili su se svaki na po dva kredita, nekako su uspjeli u međuvremenu podmititi službenice s bajaderama i ružama, pa da malo previde ratu onoga drugoga kredita, da ispadne kao da, kobajagi, imaju veće plaće i uđu u viši platni, a time i kreditni razred.

Sretni su što će sve moći osigurati svojoj djeci. Sad je već i budući zet njihovo dijete, po onoj narodnoj: kad majka uda kćer, dobije sina – a kad oženi sina, onda izgubi sina. Stan, srećom, imaju, nasljedstvo zetove familije, podučavaju me da je talijanski namještaj demode, možda dnevni boravak stigne iz Abu Dabija, mokri čvor, zvani kupatilo, iz Grčke, s mjesta gdje je proročica Pitija prala obnevidjele oči, a kuhinja možda ipak iz Rima, da podsjeća na bakanalije bogataša i plemića. Potiho komentiram kako je to dobro, jer će stan vrlo brzo nakon sklapanja braka postati arena. Sreća da nitko ne sluša što ja neznalica mrmljam.

Njihova četiri kredita, na pet godina, znače 20 kreditnih godina. Kladim se da brak, zbog koga su oni više uzbuđeni nego mladenci, neće potrajati tih 20 godina. Kako im to reći? Pitija ih ipak nije posjetila. A i da jest, njoj je matematika slabija strana. Ona mi šapće dilemu: da li je moguće da roditelji budu neprijatelji vlastitome djetetu. Jest, ako ne znaju ono što znaju. Ako ne vide ono što vide. Kad imaš sve, što ti više treba. Ako ti je ispunjena svaka velika želja, nema više mjesta za male. Pa postane dosadno, monotono, isprazno. Dojadit će sanitarni čvor s nekoga svetišta, a neće se više imati sa čim zamijeniti. Pa će se onda morati mijenjati kompletno druga osoba, svejedno muška ili ženska.

Osam mjeseci prije zakazanoga vjenčanja počinje sastavljanje popisa gostiju i uz njihova imena procjena koliko će dati u koverti. Netko mora vratiti, drugi dati predujam. Aproksimativno, sa svim plusevima i minusima, mora se na svadbi i zaraditi. Da ostane selu u pamćenju kad su jedni udavali kćer, a drugi ženili sina. Kako ne bi selo zapamtilo onu drugu fazu, kad faraonski stolić i plemićka vaza prolete kroz egipatske prozore, a stan postane nečija razrušena piramida. Prije nego krediti budu otplaćeni.

. . .