Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Život

Ljubav vunenih čarapa

Jagoda  Kljaić

 

 

LJUBAV  VUNENIH  ČARAPA

 

Čudan život živim, dragi prijatelji. Ni seoski ni gradski, još manje gospodski ili služinčadski, a ponajmanje mogu odrediti da li je familijarni ili samački. Na svakom kvizu znanja, na kome mora biti samo jedan i to tačan odgovor, otpala bih na prvom pitanju. Zato se i ne prijavljujem.

Pokušat ću opisati vam samo jedan od niza takvih svakakvih nikakvih kojekakvih dana, zbio se onomadne, dobro se sjećam da su božuri, koji se u mom kraju nazivaju i batunike, taman bili u punoj raskoši crvenila, rozoće i bjeline, trešnje mijenjale boju u rumenu, a suva zemlja se odjednom zacrvenila od jagoda.

Najviše se volim odmarati sjedeći na stepenicama. Onda prolaznicima izgleda kao da sam baš nešto ozbiljno prije toga radila, a ne pisala ovaj tekst. Toga dana, iza ćoška se pojavi muškarac kojega nikad ranije nisam vidjela, poznam sve koji prođu. Ne samo što je nepoznat, nego je i zgođušan. Priupita me za nečiju kuću u komšiluku, pitanje namjerno, jedino sam živo biće na plus trideset koje zna govoriti. Mačke i psi lutalice se ne računaju.

Ne odgovaram gdje je kuća, nego se pridižem sa stepenica, stajem na gornju, da ga malo bolje oškicam, kad ono, imam što i vidjeti. On skockan od glave do pete, hlače od balon – svile, polo majica od merceriziranoga pamuka, u tonu, mokasine u boji hlača, sve od bež do braon, ali, remen na hlačama crn. Primijetila sam to prije nego boju kose i očiju. Pitam ga odakle je, on izvali ime mjesta oko 500 kilometara dalje od moga, pitam opet što radi tu, kaže, žena mu odatle. Bravo za ženu.

Vidim da baca pogled prema mojim nožicama, umah shvatim. Na nogama imam vunene čarape, koje, inače, obožavam, zbog ovaca, strizenja runa, pranja i predenja vune i onda, na kraju, pletenja čarapa sa pet igala, umijeća koje nikad neću naučiti. Vi znate, a ovima modernima neću odati tajnu vunenih bijelih čarapa u sred pramaljeća. Koju sam čula od starijih i pametnijih. Da poboljšavaju cirkulaciju, štite od reume, izvlače grčeve iz listova, olakšavaju stopalima i otečenim zglobovima hodanje. Ma, navukla bih ja njih do vrata, ali nešto ove godine ne idu. Postala sam nesklavorna. Nisam debela, ali me na nekim mjestima ima previše i tuda čarapa ne bi mogla preklizati.

Vidim, njemu neugodno zbog mojih čarapa. Nije jedini, neugodno i svima oko mene, a samo meni ugodno. – Kako imate taj crni kaiš na hlačama, ne paše uz cipele, a vidim i da vam je remenčić od sata u smeđoj boji, mijenjajte kaiš pod hitno. Gleda me zabezeknuto, meni se učini, ljubav na prvi pogled. – Nikad mi niko to nije rekao. Mogao sam cijeli svijet obići, a da to niko ne bi primijetio.

Ne govorim, ali mislim – kad se družiš s pogrešnim ženama. – A kako Vam se sviđaju moje čarape – Podsjećaju me na djetinjstvo – Zašto bi podsjećale, kad djetinjstvo možemo vratiti.

Dok je on odlučivao da li se smješkati ili biti ozbiljan, iz verande, iza mojih leđa, pojavi se onaj moj. U bermudama, ali i pogužvanoj majici, sa štanda, dva broja manjoj za potrebe njegovoga trbuha, ne bi izgledalo tako strašno da nije maloprije u tome zaspao na kauču. Neznanac se polako odmakao od ograde, ali, nisam dozvolila da ode bez kompletnoga općega dojma. – Muž se poznaje po ženinom osmijehu, a žena po muževoj garderobi – pozdravite ženu – i promijenite remen. Moj mislio da je u pitanju klinasti ili onaj na velosipedu.

Pet minuta je obilježilo jedan dan. Meni, nadam se i neznancu. Kladim se da neće tako skoro zaboraviti vunene čarape, možda će ih se uvijek sjećati. A drago mi i zbog ovaca.

. . .

15 komentara

  • Dragane, hvala za super recept … nikad se ne zna tko će ga i kada iskoristiti, ja ću tezu sigurno ubaciti u ovu priču, jako će se dobro uklopiti.

  • Imam dva sina, moram sada izračunati po devet mjeseci unatrag od datuma njihova rođenja, pa ću javiti je li postojala realna potreba za vunene čarape!
    Što se metode tiče imam ja i drugu teoriju, ali nema veze s Baštom Balkana, na bi odgovarala na ovaj lijepi portal.

  • Vidiš Vojsije, kakvih vjernika, vjeruju u čarape a ne u Gospoda. A Zlatko ja mislila da ste praktični vjernik. 🙂

  • Ja sam iz krajeva gde su se vunene čarape skidale početkom maja , tek da se operu , okrpe i uštirkaju za novu sezonu pa mi je ovaj ‘kult’ poznat i drag . Pominjanje boga u vezi sa čarapama se dešavalo samo u slučaju da ih neko izuje 🙂

  • Super priča, ja imam dva sina, ali se nešto ne sjećam tih vunenih čarapa, znam da se pričalo i o gumenim čizmama, šta god, važan je rezultat, jedno i drugo je OK. Volim podsjećanja na te „zavičajne“ običaje…

  • Vojsije, nisi me shvatio.Nemam ništa protiv kraja i narodnih običaja, ta i ovdje u Hrvatskoj ima meni blesavih običaja kao vjernici.Na primjer, u Dalmatinskoj Zagori,tamo sam se vjenčala (mužev kraj ja sam blizu Zg) na moj šok i razočarenje morala sam bacati jabuku preko krova njegove kuće (koja je previsoka) pa ako prebacim toliko ćemo djece imati. Na kraju sam to ispovijedala kao grijeh. To su ljudi izmislili jer se nisu pouzdali u Božju providnost nego u nardono veselje al su nesvjesno đavlu dali slavu u tome. Ma sigurna sam sto posto. Svojom vjerom biramo blagoslov ili prokletstvo. Ako ja obujem čarape i mislim da će tako biti, vjerujem đavlu, a ako i obujem i ne vjerujem- tu nešto ne valja – što ih onda radi običaja oblačiš, znači ipak vjeruješ ako posezeš na taj način radi cilja za čarapama. To je moje viđenje, gadimi se svako praznovjerje, crna mačka preko puta, dimnjačar i uhvati se dugme, trudica prolazi pa se uštipni…gluposti ali i u glupostima nečastivi dođe . Svoj kraj možeš voljeti i bez čarapa.Za to je potrebno samo srce. Ako smo od Boga nismo od svijeta ali živimo u svijetu na način da nam život bude posvećen a ne pod utjecajem praznovjerja. Praznovjerja su opasna. Pitajte svoje pravoslavne duhovnike. I oni tako misle. Koliko god nama bila simpatična Bogu se gade. Pa sad neka svatko promisli gdje je u odnosu ja i Bog.Što me približava a što udaljuje od njega?
    Pozdrav 🙂

  • Potpuno se slažem s vama Marta . Kad bi ostali samo oni hrišćani koji ne veruju u hodžine zapise , bajanja i vradžbine , sudbinu i urokljive oči , vunene čarape i crvene končiće … vrlo malo bi nas ostalo . ‘Slučaj : vunene čarape’ je samo lepa duhovita šala pa sam i ja pokušao biti ‘u trendu’ 🙂 .

  • E Vojsije,uvijek duhovit i bezazlen. Ovo“ vrlo malo bi nas ostalo“ ponukalo me na Isusove riječi: Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama. (Mt 13,31-32)
    Dobro je odbaciti čarape i uzeti to zrno i posijati ga na svojoj njivi, u svojoj duši,da uzraste. I mi kao stado malo,tu smo jedni radi drugih, ne da opominjemo poradi svoje oholosti, nego da se čovjek odvrati od onoga što je zlo. Katkad je bratska opomena da se Isus proslavi u duši onog drugog. Opomena je dobronamjerna, kao što želim sebi dobro,želim i drugome. Pozdrav.

  • Prvo pročitah komentare, pa mislim šta li je to Jagoda danas smislila ? A ono svako piše o „svojim“ iskustvima o vunenim čarapama ! Sećam se da je i moj pokojni otac nosio vunene čarape i vuneni kožuh usred leta. Tada mi je bilo nepojmljivo – danas bih i ja volela taj njegov kožuh – čarape već nosim.

  • Žao mi je Džaogdo što neki shvaćaju bukvalno… Ljepota je znati uživati u malim stvarima, bićima i pojavama…Ti to znaš, a HVALA što i s nama
    podijeliš. Kada trebam čašicu optimizma otvaram tvoje tekstove. Často nedaju da čovjek tone, vuku gore, a sa malim svima mogućim.

Ostavite komentar