Jagoda  Kljaić

 

 

LJUBAV  VUNENIH  ČARAPA

 

Čudan život živim, dragi prijatelji. Ni seoski ni gradski, još manje gospodski ili služinčadski, a ponajmanje mogu odrediti da li je familijarni ili samački. Na svakom kvizu znanja, na kome mora biti samo jedan i to tačan odgovor, otpala bih na prvom pitanju. Zato se i ne prijavljujem.

Pokušat ću opisati vam samo jedan od niza takvih svakakvih nikakvih kojekakvih dana, zbio se onomadne, dobro se sjećam da su božuri, koji se u mom kraju nazivaju i batunike, taman bili u punoj raskoši crvenila, rozoće i bjeline, trešnje mijenjale boju u rumenu, a suva zemlja se odjednom zacrvenila od jagoda.

Najviše se volim odmarati sjedeći na stepenicama. Onda prolaznicima izgleda kao da sam baš nešto ozbiljno prije toga radila, a ne pisala ovaj tekst. Toga dana, iza ćoška se pojavi muškarac kojega nikad ranije nisam vidjela, poznam sve koji prođu. Ne samo što je nepoznat, nego je i zgođušan. Priupita me za nečiju kuću u komšiluku, pitanje namjerno, jedino sam živo biće na plus trideset koje zna govoriti. Mačke i psi lutalice se ne računaju.

Ne odgovaram gdje je kuća, nego se pridižem sa stepenica, stajem na gornju, da ga malo bolje oškicam, kad ono, imam što i vidjeti. On skockan od glave do pete, hlače od balon – svile, polo majica od merceriziranoga pamuka, u tonu, mokasine u boji hlača, sve od bež do braon, ali, remen na hlačama crn. Primijetila sam to prije nego boju kose i očiju. Pitam ga odakle je, on izvali ime mjesta oko 500 kilometara dalje od moga, pitam opet što radi tu, kaže, žena mu odatle. Bravo za ženu.

Vidim da baca pogled prema mojim nožicama, umah shvatim. Na nogama imam vunene čarape, koje, inače, obožavam, zbog ovaca, strizenja runa, pranja i predenja vune i onda, na kraju, pletenja čarapa sa pet igala, umijeća koje nikad neću naučiti. Vi znate, a ovima modernima neću odati tajnu vunenih bijelih čarapa u sred pramaljeća. Koju sam čula od starijih i pametnijih. Da poboljšavaju cirkulaciju, štite od reume, izvlače grčeve iz listova, olakšavaju stopalima i otečenim zglobovima hodanje. Ma, navukla bih ja njih do vrata, ali nešto ove godine ne idu. Postala sam nesklavorna. Nisam debela, ali me na nekim mjestima ima previše i tuda čarapa ne bi mogla preklizati.

Vidim, njemu neugodno zbog mojih čarapa. Nije jedini, neugodno i svima oko mene, a samo meni ugodno. – Kako imate taj crni kaiš na hlačama, ne paše uz cipele, a vidim i da vam je remenčić od sata u smeđoj boji, mijenjajte kaiš pod hitno. Gleda me zabezeknuto, meni se učini, ljubav na prvi pogled. – Nikad mi niko to nije rekao. Mogao sam cijeli svijet obići, a da to niko ne bi primijetio.

Ne govorim, ali mislim – kad se družiš s pogrešnim ženama. – A kako Vam se sviđaju moje čarape – Podsjećaju me na djetinjstvo – Zašto bi podsjećale, kad djetinjstvo možemo vratiti.

Dok je on odlučivao da li se smješkati ili biti ozbiljan, iz verande, iza mojih leđa, pojavi se onaj moj. U bermudama, ali i pogužvanoj majici, sa štanda, dva broja manjoj za potrebe njegovoga trbuha, ne bi izgledalo tako strašno da nije maloprije u tome zaspao na kauču. Neznanac se polako odmakao od ograde, ali, nisam dozvolila da ode bez kompletnoga općega dojma. – Muž se poznaje po ženinom osmijehu, a žena po muževoj garderobi – pozdravite ženu – i promijenite remen. Moj mislio da je u pitanju klinasti ili onaj na velosipedu.

Pet minuta je obilježilo jedan dan. Meni, nadam se i neznancu. Kladim se da neće tako skoro zaboraviti vunene čarape, možda će ih se uvijek sjećati. A drago mi i zbog ovaca.

. . .