Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Branislav Makljenović

 

Jablanik i Medvednik

Nedelja, 20.05.-Pek „Soko“

 

Samo što sam se sinoć oprostio od Valjevskih planina, obilazeći Povlen i Taorska vrela, (stigao kući u 23,30h), već u sam na nogama u 5h. Vodim planinare iz Pančeva i Beograda istim putem do Debelog brda. Duplo brojnija ekipa nego juče, sa dvostrukim nestrpljenjem je priželjkivala pješačenje. Vrijeme kao kopija subotnjeg. Bijele vreće stratusa su zaklanjale dobar dio plavetnila. Opet izlazak kod spomenika i bez mnogo zadržavanja, već smo na stazi. Ovaj put na suprotnu stranu. Veliki Povlen nam gleda u leđa, dok makadamskim putem idemo ka Jablaniku. Kratka stanka kod planinarskog doma“Magleš“, za sipanje vode na česmi, ozidanoj u hladu drveta.

U domu nema nikoga, pa oči pretražuju proplanak, kao stvoren za rakoljenje po njemu.

Nastavljamo drumom, a pogled krstari na sve strane. Raskrsnica nas vuče lijevo, za Bobiju. Ovaj put joj se izvinjavamo. Jablaniku smo se najavili na doručak, Medvednik nas ugošćava ručkom. Uskoro ćemo i Torničku, obećavam.

Već po ulasku u šumu, dočeka nas zeleniš sremuša i njegov divni miris, što širi zdravlje okolinom. Mada je procvjetao, ubrah malo za salatu. Na vrh Jablanika(1274 mnv) izađosmo oko podne. Tu zatekosmo jednog planinara iz Valjeva. On nas je preticao i ostatak staze i bio jedini  ljudski stvor kojeg smo sreli do Medvednika.  Po travnatoj zaravni smo se prosuli, vadeći doručak i fotoaparate iz ranca. Mada je izmaglica skrivala horizot, ipak smo nazirali ponovo Rudnik, Zlatibor, Taru… sve do Drine. Medvednik se, nezainteresovano, opružio svojim stjenovitim padinama ka Orovačkim planinama.

Polusatna pauza je bila dovoljna za okrepljenje. „Hajmo curice, hajmo dječaci“…Stado ovaca smo poplašili ,spuštajući se niz šumarak. Blejali smo jedni u druge, nepovjerljivo. Horovi ptičijeg svijeta, su davali konstantnu draž otupjelim čulima sluha. Kroz šumske tunele, lagano čavrljajući, spustismo se prevojem Sedlo, do padine Medvednika (1244 m nv). Četiri puta u četiri pravca čine još jednu raskrsnicu. Malo pauze dok se spremamo na uspon, koji je nešto jači od prethodnog. Pravac kroz borovu šumu je na nekim mjestima i markiran. Početak staze je prilično stjenovit, kao i veći dio planine. Medvednik pokazuje svoju originalnost, pod svakom stopom. Za pola sata su svi izašli do vrha, uz neznatno dahtanje. Nije bilo kolateralne štete. Hodamo grebenskom oštricom, sve do vidokovca. A tu, sajam divote! Bobija, Orovičke planine i sam Medvednik, uredili svoje štandove, pa nude stanovnicima prirode sebe na dlanu. Mi uzesmo po parče.

Pogled vuče rijeka Ljuboviđa, oplođena  Zavojšnicom. Ova planinska ljepotica se, grleći Medvednik sa tri strane, stropoštavala u Ljuboviđu, bijesno je grizući svojim vodopadima. Iz klisure se čuo, pomalo, zastrašujući huk. Jastreb nas je nadlijetao, moćno i tiho kao AVAX. Punili smo duše i aparate. Nije bilo mnogo mjesta za riječi.  Uhvaćeni u trenutku, bili smo, mali, dio moćnog prizora. Nevoljko otrgnuti od idile, otpočesmo spuštanje. Uska i strma  staza nagonila nas na respekt. Pozvah sve na dodatu koncentraciju. Bukova šuma je širila mir, svojim ,ogromnim, stablima. Mirno smo i sišli u podnožije. Livadom, ponad izvora vode, hodamo do makadamskog puta.

Neki ljudi nas posmatraju znatiželjno, iz ugodne hladovine. Mašemo pozdrav i nastavljamo odmicati ka domu. Naručen pasulj već u mislima mnogih, postaje primamljiva nagrada. Kroz nepregledne naseobine rascvjetalog sremuša, prolazimo do Zavojšnice. Na samom prelazu tužna slika oborenih stabala. Ogromne količine isječene  bukove šume, leže oko rijeke i u samoj vodi, kao posle nekog istorijskog pokolja. Žubor vode kao da umiruje bol. Šapuće istinu o čovjeku: „ubijajući mene, ubijaš i sebe, ti, gramzivi ljudski stvoru“…

Pređosmo rijeku, noseći u nogama dan. Sijaset  ljepote i opominjućih prizora. Sa puta, kroz žbunje kupina, vidi se krov doma i zaravan ispred. Brzo smo dole, željni  uzeti  od nedelje sve što nam nudi, prije mraka. Domaćin Sveto, već je ugostio ekipu valjevskih doktora. Nas će da liječi pasuljem i valjevskim pivom. Prijala je terapija. Ručali smo pored glasačkih kutija i naroda koji je dolazio da ispuni svoju dužnost, u drugom krugu izbora. Nije nam to pokvarilo apetit. Punih stomaka i raspoloženih lica, razmjestismo se po klupama ugodnog okoliša. Upijanje slike zalaska sunca i pomaljanja mjeseca, bio nam je prioritet. Od potpunog opuštanja, postadosmo samo sjene, stopljene sa drvećem. Rado bi tako, u nedogled.

Ipak, gradovi u nama cvile, uplašeno. Traže svoju dnevnu količinu pripitomljavanja. Vjerne smo sluge. Sjedamo u minibus. Dirigent Boro, elegantno ubacuje u prvu, čime otpočinje ples sa serpentinama. Sumrak je. Prelazimo rijeku Jablanicu. Ispod nas ostaje manastir Pustinja. Pomalo nam je i duša takva. Onda sledi poznati niz: Valjevo, Lajkovac, Lazarevac, Stepojevac…

U Beogradu zastoj saobraćaja još od juče, prekjuče…Pomalo prazni i pomalo puni, iskradamo se u noć, prateći markirane staze ka svoja četiri zida.

. . .

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: