Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda  Kljaić

CIPELE  U  GOSTIMA

 

Kad u kuću počnem unositi cipele, najprije nastane tajac, onda mrmorenje domaćina, sve dok se glasovi ne pretvore u lažno vedre ushite u obliku pitanja: kako je bilo na putu, jesi li za kavu, hoćeš li prije nešto prezalogajiti, nismo te očekivali tako rano. Samo se smješkam, vidim, upalilo je. Šokirala sam ih, to mi je bio cilj, onda sam sigurna da će pamtiti kad sam im došla u goste, pa vjerojatno i prepričavati unucima. Ima ti baka tako jednu prijateljicu, malo je onako, ne može se reći luda, al’ luckasta svakako, uvijek nam je dolazila u goste sa gomilom obuće, bio je to neki njen fazon, nismo nikad shvaćali kakvi su joj to kompleksi, valjda nije, kao dijete, imala što obuti, pa živjela u strahu da joj se nešto slično opet ne dogodi.

Ne propuštam pozive u goste. Čak ni one što su iz kurtoazije, izrečene onako usput, kad se društvo oprašta, pa netko pripit izvali: dođite nam u posjetu kad god želite… Odmah to registriram, unesem u blokić u kome su upisani samo vikendi i praznici, uključim poziv u svoju križaljku i kad nadođe to rješenje javim se dan – dva ranije, iznenada, tako da domaćini nemaju vremena da se snađu i izmisle neki razlog zbog koga neće baš ovaj vikend biti kod kuće. Nisu oni glupi, al’ ne znaju s kim imaju posla.

U takvim iznenadnim uvjetima ne mogu krenuti nego autićem, s malim gepekom, taman za cipeliške. Idem, naprimjer, u goste u Beograd, to mi je najlakše opisati, jer odavno nisam bila. Cipelijada u mojoj glavi teče otprilike ovako:

Prvi dan: jedne cipele, kojih mi je najmanje šteta, za vožnju, druge za ugodan boravak u kući, jer ne volim nepraktične i neudobne sobne papuče. To je, ipak, samo pola dana, važno je pamtiti za kraj.

Drugi dan: ujutro obično idem na najbližu pijacu po sir za gibanicu i jogurt od ovčjeg mlijeka, a tu se situacija može zakomplicirati, pa za nju moram imati bar dva para, za suho i kišno vrijeme. Nakon nabavke, posao prepuštam domaćici, a ja ću na kavu na savsku splav, mogu u tenisicama. Poslijepodne kod prijateljičine prijateljice na štrudlu od maka, moram imati odgovarajuće cipelice. Navečer koncert u Domu sindikata, obavezno štikle.

Treći dan: tek je to moj dan. Slobodan, po željama gosta. Želim sama zvrndati po centru i ljudski prošetati. Pješice od Vuka, popiti kavu u „Moskvi“, nastaviti do Kalemegdana, zaviriti u Jugoexport i knjižare što su na putu, pa se vratiti do Beograđanke na tramvaj. Mogu li to u tenisicama, ne mogu, ne znam koga ću sresti u varoši, elem, moram imati dobre cipele, a da su za hodanje. Opet za suho i kišno vrijeme.

Četvrti dan: odlazim. Pa je i to samo pola dana. Uvijek ujutro i navečer ponavljam mantru: svakoga gosta tri dana dosta. Eh, al’ ne kažem domaćinima, onda kad sam stigla i smjestila se sa svih osam pari obuće, da neću biti predugo. Puštam ih u zapanjenosti, znam da je to stanje dobro za opuštanje, nešto kao autogeni trening, pa im činim dobro. Bolje da navečer u spavaćoj sobi raspravljaju o tome koliko to ona planira ostati kad je donijela toliku obuću, dobro da me nije kap strefila kad sam to vidjela, bogme smo mi nadrljali. Bolje to, nego da se svađaju. Nisu oni svjesni koliku im korist činim. Šok do šoka, prava mentalna gimnastika.

I kad pođem, toga četvrtoga dana prije podne, ipak kažem: dosta sam bila, tri dana, netko od domaćina samo što ne zausti – četiri, al’ i ja odmah uskočim: dva cijela dana i dva popola, to je tri. Sve može nestati, samo neka običaja. Tako ostavljam lažni dojam da sam skroz – naskroz dobro, a kvaka je samo u tome što cipele čuvam, najčešće hodam bosa, samo da što duže potraju, pa zato imam više pari, a sve otprije dvadeset – trideset godina. Kakva bih ja to osoba bila kad bih odskakala od prosjeka koji ne može kupiti ni jedan novi par cipela godišnje? Ma ne bih onda zaslužila da me itko primi u goste ni na jedan dan, a kamoli na puna tri.

Kad se vratim domu svome, ne vadim sve cipeliške iz gepeka, nego gledam onu križaljku, kuda ću sljedeći vikend.

. . .

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: