Gabrijel Garsija Markes

Pukovnik i zanatlija koji se umesto politikom bavio filigranstvom

 

»Ne pričaj mi o politici«, rekao mu je pukovnik. »Naša stvar je da pravimo ribice.«

Javno šaputanje da on nije ništa hteo da zna o situaciji u zemlji, jer se bogatio u svojoj radionici, izazvalo je Ursulin smeh. Svojim posebnim smislom za praktično ona nije mogla shvatiti pukovnikovu trgovinu, koji je ribice menjao za zlatnike i potom zlatnike pretvarao u ribice, pa opet sve ponovo, tako da je stalno, kako je prodaja rasla, morao da radi sve više da bi zadovoljio nezajažljiv i neprekidan krug.

U stvari, njega nije interesovala trgovina nego rad. Morao je da se toliko usredsredi da naniže krljušti, usadi sitne rubine u oči, izravna škrge i montira peraje da mu nije ostalo nimalo slobodnog vremena koje bi mogao ispuniti ratnim razočarenjem. Toliko je bio zanet pažnjom, koju je zahtevala preciznost njegovog zanata, da je ubrzo ostareo više nego za sve godine rata, a položaj tela iskrivio mu je kičmu i preciznost istrošila vid, ali neumoljiva koncentracija nagradila ga je duševnim mirom.

Poslednji put videli su da se zauzima za nešto u vezi sa ratom kad ga je jedna grupa veterana obe partije molila da podrži njihove zahteve da im se odobre penzije, uvek obećavane ali nikada ostvarene.

»Zaboravite to«, rekao im je on. »Vidite, valjda, da sam i ja odbacio svoju penziju kako bih izbegao mučenje da je do smrti čekam.«

U početku pukovnik Herineldo Markes ga je posećivao pred veče. Tada bi obojica sedeli na ulici pred vratima i sećali se prošlosti. Ali Amaranta nije mogla podneti uspomene koje je u njoj izazivao ovaj umorni čovek, koji je zbog ćelavosti pre vremena ostareo, i mučila ga je svojim nepravednim prezirom, tako da je navraćao samo u izuzetnim prilikama, i nestao, najzad, zbrisan paralizom. Ćutljiv, tih, neosetljiv za novi dah životnosti koji je potresao kuću, pukovnik Aurelijano Buendija jedva je shvatao da tajna dobre starosti nije ništa drugo do pošteni savez sa samoćom.

Ustajao je u pet ujutru poslepovršnog sna, popio u kuhinji svoju večnu šolju gorke kave, zatvarao se ceo dan u radionicu i u četiri po podne prolazio kroz trem, vukući jednu klupicu, ne primečujući požar ružičnjaka, ni sjaj časa, ni neustrašivost Amarante, čija je melanholija bila kao zvuk kotlića koji se izvanredno razabirao u predvečerje, i sedeo pred kapijom na ulici sve dok su mu to dozvoljavali komarci. Poneki put bi se neko usudio da uznemiri njegovu samoću.

— Kako ste, pukovniče? — pitao bi ga u prolazu.

— Tu sam — odgovarao je on. — Ćekam da prođe moj sprovod.

. . .