Velibor Mihić Singer

 

U istom mesecu… došao i otišao: povodom godišnjice nobelovca

Prošle godine, navršilo se 20 godina od smrti Isaka Baševisa Singera (14. jul 1904 – 24. jul 1991).

 

Veliki Singer, moj idol

Koliko ga volim, dodajem, ponekad, njegovo prezime svom prezimenu! Ja sam njegov poklonik. Kao što sam poklonik Džejmsa Alojzijusa Džojsa i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Od Džojsa, svom prezimenu, dodajem, ponekad, Ulis. A od Dostojevskog, ponekad, Fjodor. Tako ja dodajem trun više na njihovu svemirsku slavu, nek se zna koliko su mi prirasli srcu i umu…

Ovog puta, podsetimo se Singerovog dela „TAJBELE I NJEN DEMON“, predstave koja je prikazana u Rijeci, 2008, u „Hrvatskom kulturnom domu“, na Sušaku. Ko je režirao, igrao, šta je rečeno o Singeru i njegovom delu, tim povodom…

Dakle…

Isaac Bashevis Singer:

„TAJBELE I NJEN DEMON“

Reditelj: Egon Savin

Igraju:
Ivana Krizmanić
Damir Orlić
Dražen Mikulić
Nenad Šegvić

Reč reditelja

„TAJBELE I NJEN DEMON“ je jedna od najlepših ljubavnih priča napisanih za pozorište u dvadesetom veku. Bajkovita i surova, ova drama zanosi arhaičnim i duhovitim jezikom. Nabijena atmosferom strasti i čulnosti, na trenutke bestidna, podseća na modernu alegoriju o demonu ljubavi i suptilnoj erotskoj čeznji u religioznom patrijarhalnom svetu punom verskih tabua. Singer nam kroz svoje junake govori jezikom Šeherezade iz „Hiljadu  jedne noći“ ili jezikom nekog drevnog rabina iz „Talmuda“. Pored lepote jezika, Singer nam dramatično otkriva „nepredvidive paradokse“ ženske čulnosti kao i krvavu i nastranu tamu muškog libida i taštine. Elementi fantastičnosti i psihoanalize oblikuju poetski svet izuzetno primamljiv za glumačku igru i, uveren sam, privlačan za gledanje.“
Isaac Bashevis Singer: „Tajbele i njen demon“

„Pisac je rođen 1904. u Poljskoj, američki je državljanin a piše na jidišu i teško ga je kategorizovati. Svejedno, to je pisac svetskog književnog ugleda i Nobelove nagrade. Isaac B. Singer, premostio je mnogo više nego što stane u devedesetak godina ljudskog života i povezao mnogo više nego dva sveta – Poljsku i Ameriku: ortodoksno jevrejsko vaspitanje, omeđen granicama vere, usredsređen na „Bibliju“, „Talmud“, „Midraš“; ideje prosvetiteljstva uz koje je pristajao, samo, donekle; uticaj svetske književnosti, posebno klasika poput Dostojevskog…; popularno novinarstvo kojim se bavio u njujorškom jevrejskom dnevniku; svetovnu karijeru pisca; tradiciju i folklor; misticizam i realizam; svet useljenika na Manhattanu ili Brooklynu, život u poljskom štetlu i dr.

Taj golem književni opus od nekoliko velikih romana i pozorišnih komada, mnogo priča, mnogo zapisa – ostaje trajnom riznicom ne, samo, jidiš ili američke već, nadasve,  svetske književnosti.“

Singer, njim samim

„Zatvorio sam oči i odlučio, jednom zauvek, probiti ogradu između ideje i bića, kategorija čistog uma i stvari po sebi. Kroz kapke, sunce mi se činilo crvenim. Udaranje talasa i žagor ljudi, pretopio se u jedno. Gotovo sam opipljivo osećao da sam, tek, korak udaljen od istine. „Vreme je ništa, prostor je ništa“, promrmljao sam. Ali to ništavilo, pozadina je slike sveta. Šta je, onda, slika sveta? Je li, to, materija? Duh? Ili magnetizam, ili sila teže? A šta je život? Šta je patnja? Šta je svest? I ako postoji Bog, ko je, On? Bit s beskonačnim atributima? Monada Monada? Slepa volja? Podsvest? Može li On biti spolnost, kao što nagoveštavaju kabalisti? Je li Bog orgazam koji nikad ne prestaje? Je li sveopšte ništavilo načelo ženskosti? Neću, sad, doći ni do kakvog zaključka, odlučio sam. Možda navečer, u krevetu…“
I. B. Singer “ Dan na Coney Islandu“

Izbor iz štampe

„Zavodljiva snaga reči i mašte …

„U početku bejaše reč, i reč bejaše laž…“ navedena rečenica kao da sažima majstorski napisanu priču Isaaca Bashevisa Singera, koja, naprosto, zavodi magijom reči progovarajući kroz formu arhaičnosti, ali s dubokim poznavanjem muške psihologije, o životnim zabludama i iluzijama onih koji su skloni da poveruju u reč.
Veština (Singerova) pripovedanja, ogleda se i u neočekivanim obrtima i suptilnom humoru, što njegovu priču čini dodatno zanimljivom pozorištu.

Jednu od najboljih uloga u karijeri, ostvario je Damir Orlić kom je lik Alhonona pružio mogućnost za glumački preobražaj od bolešljivog seoskog naučnika do moćnog demona seksualnosti i razornih strasti. Savinova „Tajbele i njen demon“, solidna je klasična predstava koja, pre sveg, pleni glumačkim ulogama, a predstavlja i dobar primer pozorišne adaptacije proznog teksta, koja, u svakom segmentu, poštuje autora Isaka Baševisa Singera.“
Kim Cuculić, „Novi list“

Ljubav i mržnja, dva lica iste medalje

„Tajbele i njen demon“ u HKD-u, na Sušaku: jedan mali dragulj.

Početak sezone HKD Teatra, početak koji nije mogao biti bolji, s prelepom i fascinantnom predstavom „Tajbele i njen demon“ poljsko-američkog pisca Isaaca Bashevisa Singera.

Reč je o složenom delu, utemeljenom na tradicionalnim yidish tekstovima, međutim, zahvaljujući režiji Egona Savina, dobili smo predstavu koja svu scensku snagu sažima u reči. Predstavu karakteriše sjajna scenska organizacija protkana religioznom ikonografijom. Ima trenutaka i detalja koje naglašava scensko svetlo, a koji izgledaju kao da ih je oslikao Karavađo; drugih, pak, koji asociraju na Mikelanđelovo delo „Pieta“. Reč je o predstavi koja odražava hebrejsku kulturu, ali,   istovremeno i ljudske odnose, osećaje, želje i, najzad,  finu granicu između ljubavi i mržnje.“

Gianfranco Miksa, La voce del popolo

. . .