Dragana Rajblović

 

DNEVNIK našeg pešačenja od 33 dana kroz Srbiju – IV deo

 

 

Od Kovačice do Ečke malo smor asfalt,  malo kroz polja suncokreta, kukuruza…Uzela sam mp3, stavila slušalice i utonula u muziku, a posebno da ne slušam kamione koji su jurili pored nas kao da voze reli. Uveče smo stigli u preuređeni dvorac zvani Kaštel koji je danas ekskluzivni hotel. Opet „raj“ posle dugog  tabananja i tropskih vrućina. Posle večere bilo je prijatno prošetati po prostranom parku, stogodišnjoj šumi koja okružuje dvorac i rashladiti se. Kaštel je građen u engleskom stilu početkom 19.veka. Sagradila ga je porodica Lazar i interesantno je da je na svečanom otvaranju ovog zdanja svirao čuveni Franc List koga je doveo poznati grof Esterhazi. Uh da mi je jedan takav dvorac šta bih sve napravila u njemu, kako mi se mašta razigrala to veče.

Sutradan se nikome nije išlo dalje, što iz udobnih soba, što iz prijatnog hlada restorana – bašte Kaštela. A i nismo morali da žurimo jer je bio dan odmora, odnosno male razdaljine do Zrenjanina. Šef  hotela nas je sproveo kroz prostorije i dvorane, pričajući nam niz interesantnih detalja vezanih za ovo mesto, dok su Joca i Ica bležili kamerom.

Zrenjanin! Zgrade, kafići, trgovi… baš neobično, mi u gradu, a avantura 33 dana još traje. Sve mislim da je kraj kad se nađem na trgu punom ljudi i sva sam nešto pogubljena! Spavali smo u Domu učenika blizu centra grada gde nas je dočekalo prijatno osoblje i gde smo imali prilike da malo odigramo stoni tenis i zaboravimo na trenutak, na rekreaciju zvanu pešačenje. Uveče su muškarci pojurili u kafić da slučajno ne zakasne na utakmicu, dok sam se ja četiri puta sapunjala i tuširala zapanjena kakva je to prljavština na meni koju ne mogu da sperem sa sebe!!! Svaki put je voda bila braon ! Na kraju, u svojoj izgubljenosti videh da tako tamna voda ističe iz cevi. Zrenjaninci piju braon vodu! Ne znam da li se oni bune, ali evo ja se sada bunim! To stvarno nije uredu!

26. dan. Imamo dvadesetak kilometara do banje Rusande. Sve po magistrali uz tutnjavu kamiona i automobila. U banji nas čeka Jeca sa tv ekipom i Ivana i Miljan, domaćini smeštaja u banji. Dok sedimo na večeri u prijatnom društvu, Ivana nam priča o koristima lekovitog svojstva mineralnog blata iz jezera Rusanda u koje bih se rado umuljala i ležala u njemu bar tri dana da odmorim noge.

Te večeri je prvi put od početka naše avanture padala kiša, ako ne računam polusatni pljusak koji nas je zadesio na Vlasinskom jezeru drugog dana. Ovo malo noćno zahlađenje bi mi prijalo da nisam morala da zablindiram prozore u sobi, zbog sova koje su pištale celu noć, kao da su se takmičile koja će koju da nadglasa. Ja jesam čula u prirodi kad sova huči, ali ovakvo pištanje nikada, ni u ovolikom broju.

Najneobičniji deo puta odnosno prirode je bio od banje Rusande do Novog Bečeja. Kao da smo prolazili kroz preriju, na nekom drugom kontinentu. Jednim delom smo išli po pruzi i diveći se ovim lepim prizorima umalo nas nije pokupio šinobus! Sreća pa ga je Ivan spazio na vreme.

U Novom Bečeju nas je dočekalo Ivanovo društvo i šetnja po Tiskom keju. Pričali su nam o cvetanju Tise koje se dešava svake godine sredinom juna, kada reku prekriju čitavi oblaci belih leptirića. To je krilati insekt bele boje  koji živi u ovoj reci i zove se Tiski cvet. Nakon tri godine života u glinenom tlu  izleću iznad površine vode i roje se u ritualu ljubavne igre koja se završava do zalaska sunca, kada insekti i uginu. Nekada su jedinke Tiskog cveta bile rasprostranjene i po drugim većim rekama Evrope, a danas je Tisa skoro jedino utočište ove vrste.

Više nema dugih kilometraža. Prešli smo više nego što je bilo planirano, pa da bi ispoštovali 33 dana, zadnje etape pešačenja smo razvukli na male razdaljine. Ujutru nismo morali da se budimo rano, niti da žurimo, jer su pešačenja prešla u šetnje. Međutim,  ja sam postajala nestrpljiva i odbrojavala dane.  Zaželela sam se kuće i Beograda.

Bobica, Ivanov drug je išao sa nama do Bečeja, a najveća atrakcija je bila kada smo prelazili reku gde nam je čuvar dozvolio da napravimo prečicu za Bečej pa uključio pokretni mostić posle kog smo došli do Prevodnice. Prevodnica se nalazi na spoju kanala DTD sa Tisom. Završena  krajem 19.veka, bila je prva u Evropi pokretana jednosmernom strujom proizvedenom na samom objektu, koristeći razliku u nivou vode. Smatra se da je prevodnica projektovana u Ajfelovom birou. Danas služi kao ustava. Zaštićena je i smatra se kulturnim dobrom. Bečejskim kejom uz laganu šetnju, a zatim nedaleko od centra grada, stigli smo u kafić „Klub 4“ gde sam pila najlepšu kafu ikada. Kafu sa karamelom! Nikako ovo nemojte da zaobiđete, ako se kojim slučajem zadesite tamo!

Kao banja Rusanda i Bečej je bogat sovama . I tu su se kao lude drale i pištale celu noć!

Do Bačkog Petrovog Sela išli smo nasipom pored Tise. Uveče, pored reke, nam je Bobicin prijatelj Ferika sa svojim društvom i porodicom, spremao mađarski gulaš. Baš lepo i prijatno veče, a ja se osećam skroz  kao turista, a ne kao pešačica :) . Spavali smo u lovačkom domu kod Džekija i Eve. Ona je Slovakinja, jako ljubazna i vesela, a sa svojih četrdeset godina izgleda kao klinka od 25! Dosta stariji, njen suprug Džeki je car! Za vreme Jugoslavije radio je u vojsci i instruktor je padobranstva. Ima preko 9000 padobranskih skokova. Nisam mogla da se odvojim slušajući njegove priče i dogodovštine iz davnih vremena i nekih ludačkih iskoka u Meksiku. Momentalno sam ugovorila neke kombinacije oko skakanja!

Sledeće odredište – Ada i takođe lovački dom u kome su bile neke agresivne „zveri“. U hodniku između soba, ispod stola je bila prostrta koža i glava divokoze. Sve u svemu, Joca koji se toliko obezbedio i zazirao od divljih životinja, na kraju je stradao od preparirane divokoze :)  Samo on zna kako je uspeo da stane ili dokači njenu glavu koja se pri gaženju okrenula i rogovi mu se zarili u patiku. Ne samo što je imao ubod na nozi, nego mu je rog i patiku probušio, pa je morao da je lepi.

U Senti nas je dočekao ljubazni Kornel, direktor turističke organizacije i sproveo nas u obilazak gradske kuće i na vidikovac odakle se vidi ceo grad i okolina. Posle toliko dana ravnice uspon do vidikovca mi je baš prijao. Spavali smo u pansionu „Ana“ gde ima svega samo ne šerpe ili tiganja, a mi kupili povrće i pečurke da spremamo večeru. U džipu smo imali 4 metalne činijice koje smo ponekad koristili za jelo, pa sam se dosetila da hranu rasporedimo u sve 4 i istovremeno kuvamo na 4 ringle. I dok su se svi latili posla, seckanja povrća, pečurki itd. Joca nas je snimao i zaobišao spremanje  jela, izražavajući sumnju u činije, sa pretpostavkom da možemo da se potrujemo, ako one nisu za visoku temperaturu i kuvanje. Onda je i Ivan počeo da sumnja pa umalo nismo bacili večeru. Na kraju smo ipak svi jeli, čak i Joca i ujutru se probudili živi i zdravi.

Čudno je kako u Senti i okolini, Mađari ili uopšte ne znaju ili jedva znaju Srpski jezik. A još je čudnije kako su bukvalno sve ulice u Senti koje su imale srpske nazive preškrabane i imena zamenjena  mađarskim ličnostima. Tako je na primer naziv ulice „Beogradska“ preškraban i stoji ime nekog Mađara!

U Kanjiži je bila naša poslednja noć. U kafiću jedemo picu, a na tv-u počinje finale evropskog prvenstva u fudbalu. Muškarci ne dišu, a ja zveram okolo jer mi je dosadno da gledam utakmice. Zato sam otišla u hotel da se spremam za Beograd :)

I na kraju Horgoš i granica sa Mađarskom. Našoj avanturi i jednom lepom putopisu je kraj. Od planiranih 700 kilometara, mislim da smo sa svim lutanjima prešli i više, a posebno Ivan i Zoza koji nisu napravili ni dan pauze.

Ovo je jedno iskustvo koga ću se uvek sećati, a najviše divnih ljudi koje sam upoznala i sa kojima smo se susretali. Prošla sam kroz puno novih mesta koje pre nisam videla i ponovo ću im se vratiti na ovaj ili onaj način. Putanja je unapred bila određena i cilj je bio da prođemo manje poznate krajeve. Tara, Zlatibor, Kopaonik, Đerdapska klisura i još mnogo toga, su mesta za koje uglavnom svi znaju. Opet, možda naša zemlja nije dovoljno turistički razvijena, ali zato svako ima prilike da ode, vidi i doživi netaknutu prirodu! Dok je još ima! I ovako sve se rasprodaje. Tako je i u celom svetu, na žalost. Komad po komad Brazilske džungle se prodaje, seku se šume i ona polako nestaje. Nekada prelepa dolina Grbaje na Prokletijama u Crnoj Gori skoro više i ne postoji. Tu su sada načičkane kuće, apartmani i samo još čekam kada će je skroz izbetonirati. Pre je to bila dolina šafrana sa jednim planinarskim domom i starom karaulom, sada je puna vikend izletnika koji često ostavljaju đubre za sobom. I tako u nedogled…dok nam se jednog dana ne izbetonira i cela planeta, a i mi zajedno sa njom.

Najveće iznenađenje su mi bile papuče! To su ustvari one kineske od 300 dinara :), kao od mekanog stiropora u obliku  klompi. U njima sam prepešačila bar 250 kilometara, ako ne i više !!!

A poruka? Mislim da će je najviše dati video serijal i fotografije čija će izložba biti na jesen. Ako smo ovim pešačenjem pokrenuli makar i jedan procenat neaktivnih ljudi da urade nešto korisno za sebe, onda se naša avantura može smatrati uspelom. A ja sam se i lično uverila kada sam nedavno dobila neke mailove.

Ne mora to biti samo pešačenje, planinarenje… ima milion načina da se uživa u prirodi, a da ste pritom aktivni.

. . .