Velibor Mihić Knez

.

Doktori, budite na visini odgovornosti!

.

Nisam mogao da verujem. Ni ja ni moj brat. Lekarka Hitne pomoći, pisala je uput za operaciju krajnika koje je moj brat operisao još kao učenik Druge muške gimnazije u Beogradu (nalazila se na današnjem mestu zgrade „Politike“)! Ujak ga doveo do bolnice, tad u Nušićevoj ulici (donji deo, odozgo – sleva), pa, pošto je morao u kancelariju, ostavio ga u bolničkom hodniku rekavši mu: sačekaj doktora, ja sam se s njim dogovorio; posle operacije, možeš kući ili u školu! …

A, pre tog, dok sam i sam bio dete, doživeo sam šok zbog lekara u Sokobanji. Posekao sam koren palca leve ruke (i sad se vidi jasan ožiljak) na oštroj konzervi i deda me je najbrže što se moglo odveo u Dom zdravlja koji se tad nalazio u zgradi „Dom Milanovo“. Kad je lekar video moju krvavu ruku, onesvestio se!…

Šta se, to, dešava s našim lekarima?!…

Mom ujaku Slavku, zubar je izvadio zdrav zub, a pokvaren ostavio!…

Moj zubar, dr Stojadinović, plombirao mi je zub kutnjak. Kad sam peti-šesti put otišao, saznao sam da se odselio u Aleksinac! Ostavio mi je otvoren zub, a zubara – zamenika ni od korova!…

Na ogradi Tehničkog fakulteta, u Beogradu, tačno nasuprot Spomeniku (ne: Spomenika!) Vuku Stefanoviću Karadžiću, gledao sam, s ostalim prolaznicima, čoveka u pižami, koji je, očigledno, pobegao iz neke duševne bolnice jer je, hodajući po zidu, pretio da će da skoči „dole“! Valjda je zamišljao da je na nekoj visokoj zgradi! Otkud, on, tu?! Kako je, tako bolestan, mogao da izađe iz bolnice?!… Da li je pobegao kroz prozor, dao mito ili ga je neko krišom izveo pa posle ostavio „na cedilu“?!…

Šta se, to, dešava s našim lekarima?!…

Zaboleo me je stomak, mnogo-mnogo, „iz čista mira“. Ujutro. Boli pa boli. Jaučem od bolova. U podne kuvam kamilicu, nanu… ništa ne pomaže, a kao da mi je, još, gore… Prolazi noć, ne znam za sebe od bolova, pijem čaj, sve mislim, proći će, ali, ne prolazi!… Ujutro, uz pratnju supruge, kolima Hitne pomoći dolazim u Urgentni centar i lekari kažu – njih dvojica, mladih – da mi nije ništa! Ja jaučem, molim da me operišu, a oni, ništa… Mnogo je vremena proteklo dok ih nisam ubedio da ću izgubiti svest zbog neizdržljivih bolova u stomaku, u celom stomaku, nigde određeno već, baš, u celom. Izgleda da ih je, to, „u celom stomaku“, najviše kolebalo… Na operaciji, utvrđeno je da mi je „puklo“ i izlilo se slepo crevo i da mi je ozbiljno pretilo trovanje krvi od kog nema spasa!… A jedva sam ih ubedio da me operišu! Hvala dr Stepiću, operatoru, još sam živ…

Šta se, to, dešava s našim lekarima?!…

A koliko je ovakvih i kudikamo težih slučajeva?!…

Opet ja… Prao sam svoju mašinicu za brijanje, žilet mi iseče nokat do korena, krv line, ja u Dom zdravlja, u Žarkovu, utrčim, preko reda, u prvu ordinaciju, lekarka me lepo dočeka i pošalje u odeljenje za hitne intervencije, na istom spratu. Sestra mi lepo previje. Pitam kad treba ponovo da dođe, ona ćuti! Ponovo pitam, ni reči! Tek kad sam je upitao treći put, „smilovala“ se odgovora i kratko rekla: „Za ovu platu ne razgovaram s pacijentima!“…
Šta se, šta se… dešava… dešava?!…

To bi – kao ova „mustra“! – mogao svako da odgovori: i knjižar, i vozač autobusa, i učitelj, i pekar, i apotekar… svi osim seljaka jer on nema platu!…
Šta se… dešava-dešava… s nama?!…

Video sam, što se kaže, „svojim očima“, kako vozač autobusa na liniji 23, za Karaburmu, dok vozi, čita novine! „Lepo“ ih drži na volanu, raširenu stranu, pa malo vozi/malo čita!… Šta se dešava?!… Kao što sam, opet „svojim očima“, video kočničarku na tramvaju 12, kod Hipodroma, u Beogradu, kako, dok vozi – u redu, ona nema volan, ali… dok vozi – štrika!…

Šta se dešava?!…

Sa svima se nešto dešava!… Ali, lekari su najodgovorniji, u njihovim rukama su naši životi, životi celog naroda! Trebalo bi da su, oni, najviše, na visini svoje odgovornosti…

Čitam, u novinama, 29. jula 2012, kako je onaj masovni „ubica iz biokopa“, iz Amerike, blizu Denvera, saslušan. Očekuje se da bude optužen za prvostepeno ubistvo, a, ukoliko bude osuđen, može dobiti i smrtnu kaznu. Ubio je mnogo ljudi i mnoge teško ranio, neki su u kritičnom stanju. „Ubica iz bioskopa“, lečio se kod psihijatra. Da li je i lekar kriv što ga je neoprezno „propustio“ umesto da ga smesti „iza brave“?!…

Šta se, to, dešava, i tamo, i ovamo… bez kraja?!… Ima li pomoći ovom jadnom napaćenom Čovečanstvu?!…

Pre nekog vremena onaj Brejvik, sad ovaj ludak iz bioskopa, sutra neki nov razbojnik, Bože, pomozi, ne znaju šta rade!…

Onaj psihijatar koji je lečio ovog ubicu iz Aurore, trebalo je da u njemu prepozna patološkog krvnika! Baš, tako: krvnika, i, to, patološkog! Zašto nije?! Nemoguće je da je okrivljeni kod njega bio „malo nastran“, malo šizofren… i šta znači to „malo“?!… Zašto ga je „ispustio“ umesto da ga, s ostalim službama kako, to, zakon propisuje, smesti „iza brave“?!…

Da li se iskusnom stručnjaku – psihologu – psihijatru – terapeutu može desiti ovakav propust?! Izgleda da može!…

Kad, malo, kao svi laici, kakav sam ja, pokušate da s njima razrešite ovakva i slična pitanja, obično vas ismeju, bagatelišu, u najboljem slučaju kažu „ma, to nema veze“, ili: „ne preterujte“, ili; „sve je pod kontrolom“… da!… znamo pod kakvom!…

Ne, samo, naše, i celo svetsko društvo je obolelo, još odavno!…

Sećam se slučaja iz jedne beogradske bolnice u kojoj sam se zatekao u poseti kod dobrog prijatelja. S njim u sobi, na susednom krevetu, bio je mladić sasvim običnog izgleda i izraza, ali… Prijatelj mi je objasnio: taj njegov cimer-kolega, svakog dana, u nepredviđen sat i čas, pruža ruku, otvara fioku noćnog stočića i izvlači ogledalce. Zavaljuje se na jastuk i ogleda se. Ali ne lice već nozdrve: proverava da li su iste širine! I tako, proverava, između dva do četiri sata!… Ne znam o čem se ovde radi, ni da li će biti izlečen. Izlečen, od čeg? Čim je tu, u bolnici, mora da je bolestan! Da li je slične simptome imao „ubica iz bioskopa“, da li se u njemu mogao prepoznati budući zločinac?! Kako, to, da, baš, nijedan njegov lekar nije u njemu video čoveka opasnog po okolinu?!

Lekari imaju veliku odgovornost. I treba da su, uvek, na visini svoje odgovornosti.

oOo