Veselinka Stojković

 

Pero rode

A rode su svakoga proleća stizale na našu kuću i gnezdile se u naš dimnjak. Pamtim njihov lepet i belu lepotu u vrhu dimnjaka u krilima njihovim pamtim. I čuvam pero mladoga ptića u džepu svoje haljine kao amajliju od moje majke kada sam polazila od kuće.

Sve je, Antonina moja, samo krug. Krug iz krugova i krug u krugovima i sve u jednome krugu – bez svršetka – u beskrajnoj večnosti. I sve se samo jednom desi. Nemoćno se misao naša razastire svetom da u ponečem nađe suprotstavljenost večnoj istini: konačnosti svega – u beskonačnosti svega. A ipak, ko zna! Putevi Gospodnji su nedohvatni.

Vetrovi isti ne obznanjuju proleće,

niti svetlosti isti sjaj,

niti vode iste teku;

lišće se gori isto ne vraća,

ni cvet se isti ne budi,

ni pticâ isti je let;

i nebo s večeri isto nije,

niti mesec večni, zvezde večne,

ni ponoćni isti je glas  –

jedan, niti jedan isti je čas,

a isto sve je,

a proleće je,

a proleće je.

I ove ćemo godine, Antonina, o Đurđevdanu, pesnikinja Ljiljana Milosavljević iz Smederevske Palanke i ja, brati cveće kraj Morave i Dunava. Po Suncu ćemo Ti poslati venčiće.

A ja ću i za Tebe, našoj Profesorki za rođendan, poneti margarete.

A duvare, i kuću, i baštu, i obore još, i drvljanike i voćnjake, sve, moje sve, i potoke i reku i topole i vrbe i brdašca okolna s njima, i kapije i igre u njima i na širinama, sve iz detinjstva još nosim, i s rođenjem poneh, ne zagubiše se nikada, i sve toplo, toplo, toplo – iz doma mojega – još je sa mnom…

I dobro pamtim meka ovalna lica, i mile i krupne plave oči, i ruke koje vole, sedeljki iza razbubnjalog šporeta iz zimskih dalekih dana se sećam – dve sestre u razgovoru tihom i sad vidim – baba-Olgu moju, našu baba-Olgu, i baba-Denu, Mladenu našu iz Dubnice, i njen je život duži bio od veka – i čvrst glas im i danas čujem, drag glas, i kao topli zagrljaj glas njihov i oči njihove pamtim.

Majku u razboju vidim.

Ujake na putu.

Deda sedi uz šporet, da se vatra ne zagasi. Izađe da obiđe stoku, da nije gladna i žedna, donese drva, pogleda po nama, deci, po svima, pomiluje nas toplim očima, i opet sedne uz šporet.

Ja sada sedim uz šporet, posle pola veka, i otpremam Ti pismo, Antonina moja.

I sećam se kako sam dugih meseci stajala pred vratima blagajne Tehničke škole, ne verujući da sam za mesec dana profesorovanja tolike pare zaradila – koliko seljak, i za mnogih godina argatluka, teško vidi.

Vranje, 3. februar 2008. Nedelja.

Podnevni zimski čas.

Laste ćućore, ćućore laste iznad mog prozora, a ja pišem domaći zadatak i brigu majčinu osluškujem: „Ako se bašta ne zasadi na vreme, ako se kukuruz ne okopa na vreme, ako se žito ne požnje na vreme, ako se seno ne pokupi na vreme, ako se stoka ne nahrani na vreme, kao i sve ako se ne uradi na vreme…“.

Kad se rodih,

Majka me prigrli na grudi –

I beše srećna.

Kad prohodah,

Za ručicu majka uze me –

I beše srećna.

U slova kad krenuh,

Majka u krilo me privi –

I beše srećna.

Putevi kad ponesoše me –

U porti majka

Ostade.

. . .