Jagoda  Kljaić

 

RUŽEVI  VIŠE  NE  OSTAVLJAJU  TRAG

 

 

Svakoga prvoga ponedjeljka u mjesecu sastajemo se, između ranoga i kasnoga poslijepodneva, kako koja stigne, ali do 17.00 smo na okupu. Uvijek neka ne može, to unapred znamo. Svaki put kod druge, i to je ranije utanačeno. Ponekad u kafanici, ako je neka u međuvremenu imala rođendan i zaključila da nas može počastiti kavom, čak i onom sa šlagom ili mlijekom.

Nas sedam – osam prijateljica, dobrih poznanica, iz srednje škole, sa fakulteta, sa nekadašnjih odlazaka na more. Onih prijateljstava sa posla je najmanje, tu su uvijek vrijedila drugačija pravila, nikad nisi mogla biti sigurna ne radi li ti koja o glavi. Ili o mužu. Ponedjeljak je najpraktičniji jer smo naše drage pošteno uhranile za vikend, obično imamo ostatke nedjeljnoga ručka za taj dan, jučerašnje popodne provele u peglanju, brojeći što će kome trebati za svaki od narednih pet – šest dana. Do sljedeće nedjelje.

Ima nas svakojakih. Udanih, razvedenih, raspuštenih, starih cura, prerano ostarjelih, vječnih šiparica, starih pankerica, sa pundžama, ošišane na duži bubi, na kraći bob, sa jednom pletenicom, neuspjelim minivalom, šatiranih, umjetnih plavuša, brineta, crnki, prosijedih – sav ženski rod sklepan u nas nekoliko.

Prošli ponedjeljak bile mi tako kod mene u stanu. Ah, da, muževi onih koje ih još uvijek imaju znaju za ovaj naš običaj i nekako im u to vrijeme najbolje pada rekreacija, a djeca svejedno više ne provode vrijeme s nama. Što znači da smo same i možemo rastezati koju god temu hoćemo. I tako meni u ponedjeljak popadala dva reda pločica u kupatilu. Iz čista mira, sve smo bile u tom trenutku u dnevnom boravku. Ali, tema ubila pločice.

Čiji muž švrlja i vara ženu, a čiji je pravi svetac. Naravno, vlasništvo prisutnih je izuzeto iz rasprave. Sve svetac do sveca. Kolegice sa posla, komšinice, rođakinje, prodavačice, frizerke, sve žene koje poznajemo su skroz – naskroz budalaste. Ne vide kraj zdravih očiju, ne čuju ono što iza njihovih koraka bruji, vjeruju u svaki trening i kasnovečernji turnir u malom nogometu, u trim kabinet u vrijeme rekonstrukcije. Za nepoznati ženski parfem misle da je samo u reklamne svrhe i uspješan marketinški potez njihovih jačih polovina. A i sve se manje razlikuju ženski mirisi od muških. Velika je sreća što su se kozmetička i farmaceutska industrija udružile u spašavanju brakova. Ruževi više ne ostavljaju trag,  Pa je ženama izbijen glavni adut iz ruku.

Sve to i još puno više prijateljice mi znaju. Za druge. Pravila su to koja ne vrijede za njihove brakove. Jasna će prva:  –  Sigurna sam da mene moj ne vara, pa primijetila bih. Kao da je stavila melem na ranu ostalima koje imaju muževe. Odahnuše, bljesnuše im oči, znači, ne varaju se one, ipak ima onih koji su vjerni. Pomislim u trenu na prijateljičine muževe koji su se potajno meni nabacivali. Oni za koje bi ruku u vatru stavile da neće tuđe. Taman kad su pločice zveknule, pomislila sam: da, tvoj ne bi, a mene pit’o.

Progovorila sam: – Cure moje, pa nije prirodno da muškarac cijeli život spava samo sa jednom ženom. Ali, nisu me čule, spasile nas pločice, i njih i mene.

. . .