Jagoda  Kljaić

 

NIJE  DUD  ČOVJEK

 

Kao dijete koje malo zna, upitah: kakve su to narandžaste cijevi u zemlji. I odmah se posramih, al’, bilo je kasno. Stablo se malo zdrma, zahuči mrtva krošnja, cijevi se zavitlaše u visinu, narandžasto korijenje, zemlja se nadigla oko grotla po neravnoj liniji, to je ono korijenje koje se nije dalo istrgnuti i, bila je to smrtna agonija. Staroga duda u dnu dvorišta, koga su ranile granate, a dokrajčilo nevrijeme, orkan, pijavica. U minuti. Samo koliko mu je trebalo da se svom visinom uzduž izvali, preko plota i presala, u voćar, između rane i kasne jabuke. Svjesno izbjegavajući čatrnju, šajer, šupu. Da ne napravi domaćinu štetu, nije mu to ni želja ni cilj. Nije dud čovjek, pa da gleda kako bi se osvetio, vratio milo za drago.

A trebali su se izleći pilići, bar desetak, uredno je kvočka ležala na jajima tri sedmice, već su počeli kljucati opnu kako bi napravili izlaz, kadli, nevrijeme, grmljavina. Nije dugo trajalo, ali dovoljno za neizlegle piliće. Koje majka – kokoš nije napustila, ni po cijenu da je samu udari grom. Odavno su gazdarice čule od svojih baba da se pilići neće izleći ako grmi. Umru li od straha, crknu li od onoga što pomalo već vide u vanjskome svijetu, uginu li od nevremenskih strujanja i valova, snaje ne znaju, samo se rastuže, jer, pipice neće trčkarati po dvorištu. Tako je bilo i onoga popodneva kad je dud istrgnut iz svoga velikoga gnijezda, a iz dvanaest jaja izleglo se samo dvoje šarenkastih pilića. Il’ su bili najhrabriji, il’ su bili zaštićeni tijelima onih već mrtvih, kao poneki srećković u ratnom pohodu, ljudskome, ubijanja, mučenja, masakriranja.

– Ne može prestupna godina biti dobra, jednostavno konstatira baba Maca. Zato se osamdesetogodišnjakinja ne čudi izvaljenom dudu i neizleglim pilićima.

– Tek je pola godine isteklo, crna je njena prognoza.

Za divno čudo, svi se čudom čude, naiđe cijelo selo, neko prije, drugi će kasnije, sami ili s komšijom, i ne jave se domaćinu, samo prođu pored šteneta koje mirno dremucka, možda je i njega uhvatio strah, pa sretno što je salaukovina prošla, priđu ležećem dudu, odmjeravaju koliko je u’vatio dvorišta, a koliko voćara, procjenjuju koja je to morala biti brzina u sekundi kad ga je uspjela iščupati sa korijenjem.

Domaćica mirna, sve je ona svoje dudove izgubila u ratu ili zbog rata. Kćer na početku, sina nakon završetka, nesretan slučaj i neizlječiva bolest, nisu ratna stradanja. Kao da netko smije pretpostavljati bi li njihovi životi tako došli kraju da nije bilo oružja i municije. Zna koliko su godina imali njeni pilići, ne zna koliko je ovom izvaljenom starcu, zatekla ga je kad se prije pedesetak udala u kuću.

Nekako je zadovoljna što je vjetar povukao baš ovo korijenje. Ipak ono ne urasta u crnicu skoro 750 godina, kao što je čula o jednom dudu. Šam – dudu, crnom dudu u porti Pećke patrijaršije, čiju je sadnicu donio arhiepiskop Sava Drugi iz Sirije, a na povratku iz Jeruzalema, te zasadio između 1263. i 1272. godine. Da bi do današnjega dana odolijevao vremenu i ljudima, kao što i dolikuje stablu zaštićenome kao prva kategorija spomenika prirode.

Samo tužni mir u dvorištu. Bez duda, staroga i mladoga, bez pilića i kvočke.

. . .