Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Travel

Planinarenje i uspon na prelepi Durmitor

Branislav Makljenović

 

Uspon na prelepi Durmitor

Durmitor 21-22.07.2012.

 

Kada mi je Milanka predložila, da uskočim u realizaciju njene akcije planinarenja po Durmitoru, trebalo mi je samo par sekundi, da kažem – hoću! Petak veče  je, uvijek, idealno vrijeme za  pobjeći iz Beograda. Tada je još razrook i umoran od vrele sedmice, pa neće mnogo zamjeriti. Iskrali smo se u 22h. Minibus i mali kombi, činili su kompaktnu sliku u vožnji  ibarskom magistralom. Pauza na Rudniku, pa na Zlatiboru, je omekšala vratove, iskrivljene  noćnim  dremežom. U svitanje pređosmo Jabuku, ponad Prijepolja i uhvatismo red na graničnom prelazu u Crnu Goru.  Srpski policajac je, malo, trenirao strogoću, zato što nismo imali skupljene lične karte. Odvojeni na stranu, čekali smo jedan satak, da se drug odobrovolji. Njegov kolega, na drugoj strani granice, je bio brz. Pozdravljeni, ljubazno, od istog, nastavismo krmeljivu vožnju ka Pljevljima.

Prilazeći rudarskom gradu, slika se mijenjala iz šumovitog zelenila, u siva brda pojedena ogromnim mašinama. Mašine kao ogromni skakavci, povraćale su, majku zemlju, po mehaničkim trakama, koje su odvozile hranu direktno u termo elektranu. Gust, crno-sivi dim kuljao je okolo, praveći  fini ogrtač usnulom gradu. Kao kroz čistilište, prođosmo dalje, ka Đurđevića Tari. Ugledah obrise  kanjona, kojem hrlismo  vrištećim gumama. Silazak na most, je bio zagrljaj u svitanje. Nesigurnih nogu, izbauljaše iz kombija, zgužvana lica planinara. Šetnja i malo fotografisanja, stali su u polusatnu pauzu.

 Rijeka Tara je razbijala svojom plavom, okolnu zelenu boju. Brza i nezainteresovana za posmatrače, skakala je preko kamenja, praveći pjenu, kao za dobar kapucino. Nastavljamo vožnju serpentinskim putem, u zagrljaj moćnom Durmitoru. Već smo u  nacionalnom parku i naslućujemo njegovu  monumentalnost. Horizont, osim jutarnje magle, para dim  aktuelnih požara. Scena tužna i crna. Provirivši na visoravan, dočeka nas, besmrtni, prizor  umivenih sela, obloženih  beskrajnim livadama. Dugačke linije stabala, šumom su uokvirivale raspojasanu travu. Iako mi je glava padala ka šoferšajbni, obhrvana snom,  štipajući se po nogama, ogledah tu predstavu prirode, do kraja. Ubrzo putokaz reče – Žabljak. Prozujasmo  tiho, da ne probudimo, uspavani gradić. Malo potom, odvoji se put uz brdo. Dočeka nas ozaren, kamp u Razvršju – „Kod Boće“. Dobar prostor, od jednog hektara kampa, prostro  nam je parking pod, usijane, gume. Boća i njegova supruga, Dragica, uvedoše nas  osmjehom u domaćinstvo. Kafa i sve po redu, bijaše…

Nismo imali vremene za duže opuštanje, mada je moglo ,malo, da se raspline u ljupkom bungalovu, za dvoje. Gore glavu, pospanko! Smješta nas Boća, po  sobama i kućicama, dok Milanka surim pogledom nadzire aktivnost. Oslobođeni viška  opreme, zategnuti  i sretni, ponovo smo u prevozu. Uz dogovor oko večere, krećemo na  kratku vožnju do podnožja vrha „Savin Kuk“. Stižemo  do početka ski-žice, obrasle u  požutjelu travu.  Sa 1450 m, gledamo nebo, što se nadvilo nad „Savom“(2313m). Mada su svi puni entuzijazma, vidim , pomalo,sumnjičave poglede. Popeti se gore?!! O, zar se i to može?!! Može, kako da ne! Ekipa pozitivnog naboja,  svih 22 planinara, kočoperno  pršteći cipelama po stazi, okači se o planinu. Serpentinska staza je vijugala pored  žičare. Monotoniju sive stijene, razbijale su jarke boje planinarske opreme i cvrkutavi razgovor pojedinih pripadnica nježnijeg pola. Dok, dobrano, gazimo polovinu uspona, noge i pluća se navikavaju na napor. Kako god pogledaš dole, a ono se dolina razlila u nedogled, otkrivajući stidljivo : jezero tamo, šumu i livadu onamo.

Ipak, pogled ka vrhu izaziva poštovanje, pa krećemo u završnu fazu. Majice su, odavno, mokre od znoja. Lica sijaju od zadovoljstva. Pred sam „Savin Kuk“, ostavljamo lijevo, viši, komšiluk – Šljemena (2455m). Stari, sazreli snijeg se baškario u rupama, slušajući plućno šištanje, kolone planinara. Na sam vrh ,stižemo skupa sa grupom Crnogorske mladeži. Nisu planinari, ali su opčinjeni  planinom i sami sobom.  Jedan momak reče: „ E, kukala mi majka, đe pođoh na ovu vrlet! Duša mi je u nosu umrla! Da bog da crko, ako se popnem dva  metra, iznad plaže u Budvi! Ja ti kažem!“ Zamoljen da nas fotografiše, uozbilji pogled i rado nas ovjekovječi. „Savin kuk“ je, zanosno, mirisao travama i pružao, erotičan, pogled na nizove: Bobotov kuk, Međed, Crvenu Gredu…

Bilo je tu novih članova kluba, koji su proizvedeni  u aktivne planinare. Udarcem po stražnjici, objavio sam njihovu aktivnost. Neki su prvi put popeli takvu visinu, noseći u očima vidike u svoj , uzbudljivi, album. Silazimo ka kuloaru, ispod Šljemena. Zbog ozbiljnosti uspona, neki odustaju odmah, a neki čekaju da im se da znak. Dio staze zahtjeva pribranost i alpinističku hrabrost. Milanka ide napjed, prolazeći sve, korak po korak. Kada se popela na stjenu, iznad opasnog dijela, objavila je odluku. Svakog po imenu, prosledila  mi je spisak onih, kojima se odobrava penjanje.  Pojedine sam uvrstio sam, znajući da su na nivou zadatka. Ostali su se vratili istom stazom, do centra. Pređoh sam, udarni dio, priljubljujući se uz stijenu, kao uz  podatnu ženu. Tri tačke oslonca su bridile, dok sam krajičkom  oka sijevao u, krušljivu, stijenu. U fazama, dočekivah ostale, bodreći ih i dajući upute. Svi su prošli test presvučen adrenalinom, dok je mama Milanka,  budnim okom pratila svaki pokret zajapurenih planinara. Drhteće noge i ruke, dadoše sebi oduška, u kratkoj pauzi. Sve posle je bilo,mnogo, lakše. Jedan po jedan vrh Šljemena, smo otkidali od subotnjeg  popodneva. I sve je bilo nadrealno! Crveni  bivak, alpinističke škole, je cijepao  pogled , dole negdje u ambisu. Popesmo sve što je bilo u planu, pa se prepustismo onom težem dijelu-silasku. A silazak-greben, nepregledan. Preko  1000 m uspona treba vratiti koljenima dole.

Bila je to žurka na travi! Svi su plesali svoj najljepši ples, dok  su se sunovraćivali u travnati beskraj.Na visini oko 2000m, srećemo stado ovaca, izniklo iz  travnatog predjela. Vitka i vremešna čobanica, me je pozdravila, mršavom i smežuranom rukom. Pas „Šarov“, nenaviknut na ovakve susrete, pobježe, negdje dole, pod stijenu. Stefan, zvani  „Pauk“ je trčao ispred mene, isprobavajući cipele, tek kupljene za Mont Blan. Stuštio sam se za njim, uzimajući ostatak  duše  vlastitim cipelama. Netom zalijepljeni đonovi, prastarih cipela su ječali, šaljući signale u vidu žuljeva. Može li to malo lakše, planinaru?! Zamah je učinio svoje! Kako su kome koljena dozvoljavala, tako smo se i sretali na kraju staze. Ekipu, koja se prva spustila, zatekao sam u potpunom opuštanju. Proplanak pored restorana, okupirali su za sport : extremno sunčanje. Vozači su sjedili  ispred svojih limenih beba. Samo se čekalo  na ostatak , spustaša. Napokon, dokotrljaše svi, klecavih koljena. Popunismo mjesta u četvorotočkašima, pa kratki dio puta za kamp, provezosmo u ne znanju. Opet pozitivna energija ispred kuhinje. Dragica  peče naručenu pastrmku, dok  užurbanost obuzima toaletne prostorije. „Da li si za jednu šljivovicu“, pita Boća?   „Samo  uz kafu, da se ne razdvaja“, rekoh. Uslužno, i potpuno opušteno, predaše nam se domaćini, ispunjavajući , čak, i skrivene želje. Tako se predavalalo subotnje,uzavrelo,  popodne u zagrljaj  osvježenoj  večeri.  Večera, razgovor, druženje… Nije dugo trebalo da svi budemo na putu za snove. Kampom je zavladao čarobni mir, protkan zvukom, povremenog , gromoglasnog, hrkanja.

 

Nedelja se maglom uvukla u krevete. Pogled kroz prozorčić nije govorio ništa. Ipak, 7h je označavao sat. „Ustaj, mrzovoljna beštijo“, rekoh sam sebi. Bauljajući do toaleta, sklopih jedinstvenu sliku kampa. Sve počiva…Umiven i  zgužvan priđoh kuhinji. Dragica mi iznosi  rakiju i pita:“A, kafa? Jel ono sa malo šećera“? Umjesto odgovora, samo mi  procuri osmjeh. Dan počinje veselo i vedro.  Dok ogladnjeli planinari doručkuju, sa Milankom pravim plan dana. Jednu ekipu predvodi ona, do kanjona „Nevidio“. To im je zadatak. Šest planinara predvodim na usponu do Crvene Grede. Ostatak se rakoli po kampu i Crnom jezeru.  Osjećajući, kako se kapi kafe razlivaju venama, podignuti nivo energije usmjeravam na akciju. Okupljena družina, raspoložena za još pješačenja, sjeda u kombi, pa odlazimo do recepcije NP. Plaćamo  ulaznicu, pa ispraćeni dobrim informacijama, krećemo na turu. Ivan Do- Barsko jezero-Jablan jezero-Crvena Greda.  Početak staze je,već, upućivao na ljepotu. Kroz crnogoričnu šumu, ušuškani mirom, hodali smo ka gore. Smjenjivale se livade, oplođene kravama, sa šumskim puteljcima, poduprtim korjenjem stoljetnih stabala. Hodamo tihi, kao  jutro. A jutro nas i jeste obuzelo i pokrilo usparenom izmaglicom. Pritisak kao u exspres loncu! Znoj se slijeva sa obrva, direktno u majicu. Ranac ječi mokar, na povijenim plećima. Štapovi zvone, sudarajući se vrhovima. Neke ptice, pronose ptičiju pjesmu iznad glava. Livada ispod neke stijene je bila mjesto za odmor. Dvoje odustaju od daljeg uspona. Upute za povratak njima, nama  dogovor  o nastavku ture. Četvorica naprženih, hitaju ka cilju. Prelazimo veliki proplanak i već mi je žao, što i ono dvoje, nije izašlo bar dovde. Mjesto za topljenje mrzovolje! Borovnice se bacile lincuri u zagrljaj. Mirisi spopadaju nosnice. Put se odvaja za Jablan jezero. Mada gubimo malo vremena, silazimo do malog carstva. Nalazimo ga u jutarnjem, zelenom izdanju. Plitkom obalom nas mami na kupanje. Zadovoljavamo se doručkom, napajajući  baterije, opsjenim mirom. Ogromna stijena, Crvene Grede,nas posmatra sa svojih vidikovaca. Izazov curi venama. Idemo gore.

Opet smo na stazi za Gredu. Dobronamjerni  planinari nam savjetuju da nikako ne odustajemo od vidikovaca. I nismo! Dahćući i upirući pogled u, naizgled, prenaporno, penjemo se jakim koracima , pod nebo. A na nebeskom štriku, ispod premaza plave, sušila se siva oblačnost. Na momente, sunce uzima maha i topi svaki pokušaj nekog, gerilskog  oblaka, da istovari kišu. Jablan jezero nam se otriva  kao mlada, kada skida vjenčanicu. Nešto tako nježno i nevino, rijetko se pokazuje oku.  Stijena po stijena, dala je stazi zamah. Uska, strma i zahtjevna, uzdizala se drčno, iznad naših, oznojenih, glava. Blizu smo, vidim po neviđenom. Zaravan nas dočekuje, gustom šumom niske crnogorice. Prvi vidikovac na pomolu. I onda ispuštam krik! Stijena sva u  litici,  širi zjenice. Pogled zjapi  preko Jablan jezera, dodirujući  modru površinu Zmijinjeg jezera i potpuno oslobađajući  uzdah ,dok ponire u dubine Crnog jezera. Radovasmo se kao dječarci. Desetak minuta, koji su nas djelili od sledećeg vidikovca, na visini od 2175, prešli smo za čas. Mada izgrebani  granama punim smole, provirismo na stjenovitu ploču, posutu umrlim stablima. Slika irealna! Stojiš, gore na toj ploči i puštaš zmajeve misli, da lebde preko smrknutih četinara. Odsječene stijene, ispod nogu, vuku zadivljen pogled ka dnu, razbijajući ga u parčad. Svjesni smo privilegovanosti trenutka, pa ga uvlačimo u vene, kao infuziju. Vrijeme curi… Skraćujemo doživljaj, počinjući spust. Srećemo planinare iz Španije, Njemačke, Češke. Jedan, fini, internacionalni osjećaj. Sada sve ide brže. Na onom proplanku, punom lincure, Zoran pronalazi dvije, plavušaste Šveđanke. To nas ,jednim dijelom, usporava. Taman , kad pomislih da ćemo se opet šetoro spustiti do početka staze, rasni izdanci sjevernog naroda, nas napustiše. Kaskajući niz šumu, pustih misli da mi se vješaju za ranac.

 

Zadovoljnih izraza lica, spustismo se do recepcije. Kombi, vozač i vraćeni drugari, čekali su nas u udobnim, travnatim, sjedaljkama. Presvukosmo se, ostavljajući rančeve u gepeku.  Desetak minuta šetnje do Crnog jezera, sada je bila terapija. Noge, navikle, na strminu, nešto klimavo podrhtavaju. Asfaltni put uvodi gustu šumu direktno u jezero.  Iza njega, kao iznikli,  strše vrhovi, namrčeno ozbiljni u svijim visinama. Dadoh sebi oduška i oslobođena stopala potopih u bistru, hladnu vodu. Još neki su sledili primjer. Prao sam noge i umivao se istom, božanskom vodom. Koža je cvrčala od miline. Stojeći  tako u vodi do koljena, raširih ruke i zagrlih sve što su oči opažale. Još malo šetnje kroz, uređeni dio parka.  Dragan, naš vozač, skočio je zadovoljno za volan, željan te vrste akcije.Sledi povratak u kamp, gdje je vladalo mrtvilo. Ekipa sa „Nevidio“ nije stigla. Još jednom me razoružavaju domaćini, napitcima i toplom dušom. Opušteni razgovor teče, dok Boća dočekuje goste iz Mančestera. Unjkavi  naglasak engleskog jezika, se proširio kampom. Upoznajem sunarodnike iz Rume.  Petoro planinara iz pd „Borkovac“ je došlo da se nauživa planine. Već  kada su se svi uzvrtili, gledajući na sat, Milankina ekipa se pojavi ,u bjelom kombiju. Presvlačenje, pozdravljanje i zagrljaji. Kako čovjek zavoli neke , nepoznate, ljude za dva dana, ne znam, ali je divan osjećaj. Uz obećanje da: „Ćeraćemo se mi još“, po ovim vrhovima, oprostismo se od  Dragice i Boće, mašući im iza stakala.

Put nazad, za Beograd, poznat i dug. Čeka nas 400km vožnje, raspuklim asfaltom. Iako najavljena, kišna nedelja, ispraćala nas je suvim i vedrim predvečerjem. Horizont je, na jednom mjestu, probijao dim ugašenog požara. Ostavljamo Taru, iza leđa Pljevljima, dok točkovi ubrzano klize ka granici. Na prelazu optimistična slika. Nema gužve. Niko nije trenirao strogoću. Prođosmo  brzo i lako, idući u susret Prijepolju. Okolne planine, poput Kamene Gore i Jadovnika, nam snebivljivo, mašu granama , gustih, šuma. Potpuni  smiraj dana razlio se obalama Lima, dok su gume otavljale tamni zapis na regionalnom drumu. U istom, besmislenom zlatiborskom restoranu, pravismo pauzu. U WC-u,  „Čorbinih  dva“, devalviralo je “ četrdeset dinara-druže“!    Eh, moraš se nekako razbuditi.

Sledeća četiri sata vožnje do Beograda, su bila kao u transu. Glava je propadala, tražeći, nepostojeći, oslonac. Gluvo doba je dalo našem vozaču priliku da se rapištolji. To je i činio, ne prelazeći granice dozvoljenog. U 02h, obasjaše nas svjetla Vračara.   Hram  Svetog Save je  izsijavao  mir . Ekipa iz Zrenjanina se prepakovala u auto i mahnula za pozdrav. Ostatak družine je krišom, da ih ne prepozna Beograd, od kojeg su u Petak pobjegli,  nestajao  u polumraku  sopstvenog blaženstva …

. . .

Napomena: fotografije ne prate nit izlaganja

2 komentara

  • jedva cekam godisnji odmor od privatnika (i evo mene dolazim ) obozavam durmitor (hormoni su to ) i poreklo iz cetica –vidimo se uskoro

  • […] Osim mesta koja sam naveo u prethodnom delu (3 dana) moj vam je savet da drugi dan idete na Crvenu gredu i Jablan jezero, ali peške, da biste stekli kondiciju. To je nekih 3h penjanja u jednom smeru, a […]

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280