Karl Marks i Fridrih Engels

 

Manifest Komunističke partije (Komunistički manifest)

 

Bauk kruži Evropom – bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Maternih i Gizo, francuski radikali i nemački policajci.

Gde je ona opoziciona partija koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikivali kao komunističku, gde je ona opoziciona partija koja nije i naprednijim opozicionarima i svojim reakcionarnim protivnicima uzvratila prekor koji ih je imao žigosati kao komuniste?

Iz ove rečenice izlaze dve stvari.

Sve velike evropske sile već priznaju komunizam kao silu.

Uveliko je vreme da komunisti pred celim svetom otvoreno izlože svoja shvatanja, svoje ciljeve, svoje težnje, te da priči o bauku komunizma protivstave manifest same partije.

U tu svrhu sastali su se u Londonu komunisti najrazličitijih narodnosti i sastavili sledeći Manifest, koji se objavljuje na engleskom, francuskom, nemačkom, italijanskom, flamanskom i danskom jeziku.

.

I Buržuji i Proleteri

Istorija svakog dosadašnjeg društva (2) jeste istorija klasnih borbi.

Slobodan čovek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, esnafski majstor (3) i kalfa, ukratko – ugnjetač i ugnjetani stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprikidnu – čas skrivenu, čas otvorenu borbu – borbu koja se uvek završavala revolucionarnim preuredjenjem celog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.

U ranijim istorijskim epohama nalazimo gotovo svugde potpunu podelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem veku – feudalne gospodare, vazale, esnafske majstore, kalfe, kmetove, a uz to još gotovo u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve.

Moderno buržoasko društvo, koje je proizašlo iz propasti feudalnog društva, nije uklonilo klasne suprotnosti. Ono je stavilo samo nove klase, nove uslove ugnjetavanja, nove oblike borbe na mesto starih.

Ali naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se time što je uprostila klasne suprotnosti. Celo se društvo sve više i više cepa na dva velika neprijateljska tabora, na dve velike klase koje stoje jedna naspram druge – buržoaziju i proletarijat.Iz redova kmetova srednjeg veka izašli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz tog varoškog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije.

Otkrića Amerike i morskog puta oko Afrike stvorili su novi teren buržoaziji, koja se uzdizala. Istočnoindijsko i kinesko tržište, kolonizacija Amerike, razmena sa kolonijama, umnožavanje sredstava za razmenu i robu uopšte dali su trgovini, brodarstvu i industriji dotle nevidjeni polet, a time su ubrzali razvitak revolucionarnog elementa u propadajućem feudalnom društvu.

Dotadašnji feudalni način rada industrije nije više zadovoljavao tražnju koja je rasla sa novim tržištima. Na njegovo mesto došla je manufaktura. Esnafske majstore potisnuo je industrijski srednji stalež; podela rada izmedju različitih korporacija iščeze pred podelom rada u pojedinačnoj radionici.

No, tržišta su jednako rasla, tražnja je bivala sve veća. Više ni manufaktura nije bila dovoljna. Tada su para i mašina revolucionisale industrijsku proizvodju. Na mesto manufakture došla je moderna krupna industrija, na mesto industrijskog srednjeg staleža došli su industrijski milionari, šefovi čitavih industrijskih armija, moderni buržuji.

Krupna industrija stvorila je svetsko tržište, koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike.

Svetsko tržište naizmenično je razvilo trgovinu, brodarstvo, kopneni saobraćaj. Ovaj je razvitak, opet, još više raširio industriju, a u istoj meri u kojoj se širila industrija, trgovina, rudarstvo i železnice, u istoj meri se razvila buržoazija, uvećala svoje kapitale i potiskivala u pozadinu sve klase nasledjene od srednjeg veka.

Tako mi vidimo kako je sama moderna buržoazija proizvod dugog toka razvitka, niza prevrata u načinu proizvodnje i prometa.

Svaki taj stupanj razvitka buržoazije bio je praćen odgovarajućim političkim napretkom.(4) Ona je bila ugnjeteni stalež pod vlašću feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna zajednica u komuni,(5) ovamo nezavisna gradska republika, onamo treći oporezovani stalež monarhije,(6) zatim, u vreme manufakture, protivteža plemstva u staleško ili apsolutnoj monarhiji, uopšte glavna podloga velikih monarhija, dok najzad sa postankom krupe industrije i svetskog tržišta, nije osvojila u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja opštim poslovima cele buržoaske klase.

Buržoazija je u istoriji odigrala krajnje revolucioarnu ulogu.

Gde god je došla na vlast, bužoazija je razorila sve feudalne, patrijahalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čoveka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila izmedju čoveka i čoveka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog »plaćanja u gotovu«. Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malogradjanske sentimentalnosti. Ona je lično dostojanstvo pretvorila u prometnu vrednost i na mesto bezbrojnih povelja priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom reči, na mesto eksploatacije prikrivene verskim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksploataciju.

Buržoazija je sa svih dotad uvažavanih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je lekara, pravnika, sveštenika, pesnika i naučnika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.

Buržoazija je sa porodičnog odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela na čisto novčani odnos.

Buržoazija je otkrila kako je brutalno ispoljavanje snage, zbog kojega se reakcija toliko divi srednjem veku, nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem dembelisanju. Tek je ona pokazala šta je ljudska delatnost u stanju da uradi. Ona je stvorila sasvim drugačija čuda nego što su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale; ona je izvela sasvim drugačije pohode nego što su bile seobe naroda i krstaški ratovi.

Buržoazija ne može da postoji a da neprekidno ne revolucioniše orudja za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa, dakle, i celokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio je, naprotiv, prvi uslov opstanka nepromenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucionisanje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, večna nesigurnost i kretanje odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. Ona rastvara sve čvrste, zardjale odnose sa svima starinskim predstavama i shvatanjima koji ih prate; svi novi odnosi zastarevaju pre no što mogu da očvrstnu. Sve što je čvrsto i ustavljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, a svoje medjusobne odnose pogledaju trezvenim očima.

Potreba za sve raširenijim tržištima gde će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cele Zemljine kugle. Svuda ona mora da se ugnezdi, svugde da se naseli, svugde da uspostavi veze.

Buržoazija je eksploatacijom svetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvek. Potiskuju ih nove industrije, čije uvodjenje postaje životno pitanje za sve civilizovane nacije, industrije koje više ne preradjuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, i čije se fabrike ne trše samo u zemlji, već u isto vreme u svim delovima sveta. Na mesto starih potreba, zadovoljavanjih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najudaljenijih zemalja i klima.

Na mesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ogradjenosti stupa svestrani saobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj, tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opštim dobrom.

Nacionalna jednostranost i ograničenost postaju sve više nemoguće, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svetska književnost.

Brzim poboljšanjem svih orudja za proizvodnju, beskrajno olakšanim saobraćajem buržoazija uvlaći u civilizaciju sve, pa i najvarvarskije nacije. Jeftine cene njenih roba jesu teška artiljerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju varvara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje ako neće da propadnu; ona ih prisiljava da same kod sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji. Jednom reči, ona stvara svoj svet po sopstvenom liku.

Buržoazija je selo potčinila gospodarstvu grada. Ona je stvorila ogromne gradove, ona je silno uvećala broj gradskog stanovništva prema seoskom i tako znatan deo stanovništva otela od idiotizma seoskog života. Kao što je selo učinila zavisnim od grada, tako je ona varvarske i poluvarvarske zemlje učinila zavisnim od civilizovanih zemalja, seljačke narode od buržoaskih naroda, Istok od Zapada. … (nastavlja se tekst).

. . .

Ceo tekst Komunistički manifest možete kao pdf file skinuti odavde …  Manifest Komunističke Partije – Karl Marks i Fridrih Engels

.